Udarnici mu pomažu, ali niko krupno ko’ vođa ne izvrće stvari. Razmahao se u prazničnom broju svoje i Šarićeve novine od riječi. Evo šta je Đukanović ispričao samo u jednom stupcu. Ostalih petnaestak prepustimo istoriji.

MĐ: DPS je prije svega partija koja je ovom narodu vratila državu i dostojanstvo.

Crna Gora je jedina jugoslovenska republika koja je ostala u savezu sa Miloševićem, nakon sloma SFRJ. Time je potrla državnost povraćenu ustankom partizana i odlukama AVNO-ja. Na čelu Vlade koja je srušila Crnu Goru sumnjivim referendumom 1992. bio je Milo Đukanović.

Savez Crne Gore sa Srbijom bio je u temelju laž o kontinuitetu Jugoslavije, što je srpsko-crnogorskom vrhu bilo glavno uporište za napad na susjede. Đukanović je organizovao i referendum o nezavisnosti. Ali, pošto je sa drugovima satro Crnu Goru. Moralno – gurnuo je u zločin i rat. Materijalno – uništio je njenu ekonomiju korupcijom, ortačkim privatizacijama i neznanjem. Na propasti Crne Gore lično je profitirao i postao jedan od najbogatijih političara u svijetu.

MĐ: Partija je…Crnu Goru kao jedinu ex JU republiku sačuvala od rata i međuetničkog istrebljenja.

Makedonija se osamostalila bez ispaljenog metka. U Sloveniji je rat trajao nekoliko dana. A Đukanovićev je DPS od 1991. do 1995. vojevao. Sačuvao je Crnu Goru isto kao Milošević Srbiju. Ratovali su junački na tuđoj teritoriji. Đukanovićevi ratni drugovi danas su u Hagu, osumnjičeni za zločin genocida.

Jeste li čitali stenograme iz tog doba. Na vanrednoj sednici Vlade, 3. oktobra 1991. tokom pohoda na Dubrovnik, Đukanović je izjavio: “Nametnuti rat ćemo dobiti, baš kao što smo takve protivnike, kao što su oni, pobjeđivali tokom čitave naše istorije”.

Crna Gora je sa Srbijom devedestih bila agresor i u Dubrovniku, i u Vukovaru, i u Sarajevu, i u Srebrenici. Na svojoj je teritoriji etnički čistila Bukovicu, držala ratne logore, isporučivala izbjeglice Ratku Mladiću. Za to niko iz njenog vrha nije odgovarao.

Kako se samo DPS vojska trudi da izmjesti Đukanovića iz ratnog fokusa. U prvoj su fazi uništavali arhive, snimljene TV dnevnike, intervjue štampane devedesetih. Sada diskredituju svjedoke – od Slobodana Pejovića prave Radovana Karadžića, od Miodraga Perovića i Milana Popovića zločinačko udruženje.

Džaba spomenici i pomoć koalicionih partnera dok ljudi hrabro svjedoče. Na njima je, ustavari, najveća odgovornost. Ako ućute sve će potopiti Đukanovićeva laž. Pogledajte samo kako majstor koristi predstavnike antiratne Crne Gore – izvlači jednog po jednog za prljanje onih koji se nijesu dali.

MĐ: Zar ne vidite koliko je kritičara vlasti u ovih 20 godina nesrećno što ih niko nije utamničio.

Zamislite – kritičare kažnjava zato što ih ne stavlja iza rešetaka. Bolesna logika ili Đukanović otkriva suštinu sistema: oponenti zaslužuju zatvor. Kao u svakoj diktaturi.

Tamničio je Đukanović, ali se ni toga ne sjeća – nepodobne policajce, političare, sumnjive Albance. Samo grupa od dvdeset jednog pripadnika opozicione SDA bila bi dovoljna da sagne glavu i zaćuti. Nakon što je zvjerski mučena, većina je osuđena na dugogodišnju robiju. Amnestirani su tek tokom Dejtona i pritisaka međunarodne zajednice. Jedan od njih je u zatvoru ostao bez vida. I sada ga gone Đukanovićevi sudovi. Nije kao neki saborci prešao u sljedbenike, usudio se na sjećanje.

MĐ: DPS neće nikome prinositi nijednu žrtvu, nijednu krupnu ni sitnu ribu.

Đukanoviću se ponekad omakne istina, a strahovi eksplodiraju. Zahtjev za hvatanjem krupnih riba je prije svega zahtjev za vladavinom prava, za odgovornošću, demokratijom i smjenjivom vlasti.

Vođa ne može da ispuni taj uslov Brisela i Vašingtona. Svi znamo – on je krupna riba koju traže. Prvo su ga izmjestili sa državne funkcije. A kako se budu zahuktavali pregovori, sve žešće će se stezati obruč, tražiće da odgovara. U početku kao Sanader, za korupciju. A onda će doći na red ono što ne zastarijeva – deportacije i rani radovi sa Miloševićem.

Kako vođa da ispunjava uslove Brisela za vladavinom prava, kako da hapsi samog sebe? Prevelik obrt i za Đukanovića. Mogao je da preskoči Miloševićevu sjenku devedesetih. Ali od sebe pobjeći ne može.

 
Milka Tadić Mijović, Monitor, 17.07.2011.

Peščanik.net, 17.07.2011.