Ima nečeg neobičnog u tretmanu dva mlada ministra koji su se u Vladi Srbije pojavili posle njene rekonstrukcije – Lazara Krstića, ministra finansija, i Saše Radulovića, ministra privrede.

Iako mi se čini da se ta dva mlada stručnjaka u suštini ne razlikuju po pogledima na glavne probleme privrednog sistema i ekonomske politike Srbije i da obojica imaju viziju „privatne privrede“ u „slobodnom tržišnom ambijentu“ sa smanjenim „državnim patronatom nad ekonomijom“ – oni su već posle prvih sedmica rada, tako mi se bar čini, na različit način prihvaćeni u državnom establišmentu, pa sledstveno tome i u medijskoj javnosti Srbije.

Ministar Laza je odjednom dobio oreol stručnjaka za spas Srbije, a ministar Saša je ispao nekakva „duribaba“ koja tera investitore iz Srbije pa je, navodno, čak imao primedaba i na državnu garanciju za kredit koji je arapska avionska kompanija Etihad odobrila novostvorenoj kompaniji Er Srbija za iznajmljivanje novih aviona (40 miliona dolara).

Pojednostavljeno, ministar Laza je ispao nekako „poslušniji“, jer je od promocije svog „plana rigorozne štednje“ već odobrio novih 300 miliona dolara državnih garancija Srbijagasu i Er Srbiji, mada je najavio da se takve državne garancije moraju reducirati, a kamate na takve garancije planirati u državnom budžetu. Na drugoj strani, ministar Saša stalno nešto „zakera“ – odbio je da prisustvuje poznatoj javnoj sednici Vlade kada su najavljene spomenute mere štednje jer je ignorisan njegov ključni predlog o rasterećenju privrede od poreza i doprinosa; upozorio je na pravne implikacije zbrdazdolisanog sporazuma sa Etihadom, pa još ne znamo šta čini 49 odsto kapitala ove firme u novoj Er Srbiji, ako se za taj kapital (to jest kredit) mora dati državna garancija; objavio je plasmane Fonda za razvoj na sajtu Ministarstva privrede, sa dinamikom njihove (ne)naplativosti, a pri tome je najavio i „promenu načina subvencionisanja preduzeća“; njemu je zapala i objava reforme zakona o radu koja treba da spreči nepodnošljivi način isplate otpremnina, itd.

Ima mišljenja da se sumnjičav odnos prema ministru Saši formira pre svega na grubim diskvalifikacijama vođe URS-a Mlađana Dinkića, koji je za njega rekao da je „prava katastrofa“ – a da ga u zaštitu nije uzeo niko iz Vlade, ni premijer Ivica Dačić koji je odgovoran i za njegov rad, pa ni glavni arhitekta Vladine rekonstrukcije, koji ga je uveo u Vladu, potpredsednik Aleksandar Vučić (dok na slične stvari i prema drugim kritičkim primedbama upućenim Vladi njegova stranka „reaguje“ bukvalno promptno, posle nekoliko sati, i to nebiranim rečima). Drugi posmatrači, zajedno sa samim ministrom Sašom, smatraju da je već samim svojim reformskim idejama ugrozio mnoge uhodane interese – kako političara tako i njihovih klijenata – a pri tome je najavom izmena zakona o privatizaciji još poplašio široke grupe zaposlenih koje žive na budžetskim dotacijama (u firmama u restrukturiranju ima 51.000 zaposlenih, da ne računamo i sve ostale u kojima je država „suvlasnik bez kojeg se ne može“).

Meni se čini da je jedina bitna razlika u pristupu velikim ekonomskim problemima Srbije između ministra Laze i ministra Saše u tome što je ovaj potonji suviše ozbiljno shvatio načelo transparentnosti u radu Vlade Srbije, dok je onaj prvi u tom smislu pokazao izvesnu „fleksibilnost“ i „konsilijantnost“ – što su odlike koje se ne smatraju vrlinama ni kod jednog ministra finansija u svetu. Kad neki ministar finansija u svetu pokaže „mekoću“ u čuvanju državne kase, može da se oprosti od popularnosti.

A ta spomenuta famozna „transparentnost“ ili javnost rada, to jest vidljivost rada države Srbije (kako bi rekao ex ministar Jeremić), nije samo jedan kurtoazni aksiom modernog demokratskog sveta (što, nažalost najčešće biva), nego je sama suština upravljanja javnim sredstvima. Još su stari srpski liberali posle Sentandrejske skupštine (1858) isticali da je i samo uvođenje zakona o budžetu, sa javnošću državne potrošnje, udaranje temelja narodne slobode i demokratske države (Vladimir Jovanović).

Kad u ministarskim poslovima postoji manjak transparentnosti, a višak brzopletosti (da se što pre ostvari neki „politički uspeh“), onda se logično javlja niz pravno defektnih poslova čije posledice mogu biti veoma skupe. Spisak takvih dosadašnjih pravnih promašaja Srbije, koji svi postaju i ekonomski promašaji, suviše je dug da bi se ovde navodio, pa se živo nadamo da on neće biti nastavljen novim slučajevima – da ono što danas izgleda kao uspeh sutra ne ispadne papreni ceh za ceo narod.

 
Novi magazin, 25.10.2013.

Peščanik.net, 25.10.2013.