Već i sama okolnost da su u Srbiji uglavnom poznati samo kineski vrhovni političari doprinosila je dosta raširenoj, a pogrešnoj, predstavi da je ekonomsko čudo u najmnogoljudnijoj zemlji sveta, pod vođstvom monolitno uređene komunističke partije i njenog centralnog komiteta, plod nekog „istorijskog materijalizma“, to jest kolektivne čudotvorne pameti i taktičkog ideološkog pragmatizma, a ne da su fantastična industrijalizacija i tridesetogodišnje visoke stope rasta Kine zapravo plod rizičnih i kontinuiranih reformi koje su koncipirali kineski intelektualci i ekonomisti, a prihvatili vodeći politički ljudi.

Jedan od tih ekonomista i intelektualaca koji je uporno davao ideje za temeljne reforme Vejing Čang (Weiying Zhang) sada ide dalje i predlaže da se krene ka potpunom demokratskom sistemu (sa nezavisnim pravosuđem i poštovanjem ustava i prava), ka potpuno slobodnom privatnom preduzetništvu (koje je i dalje diskriminisano), zatim u privatizaciju prevelikog državnog sektora (70 odsto kapitala Kine i dalje je u državnom vlasništvu) kako bi se suzbila veoma raširena korupcija, i u pronalaženje ekonomskih motiva za seljaštvo, pošto je sva obradiva zemlja i dalje u potpunom kolektivnom vlasništvu.

Zanimljivo je da profesor Čang (u intervjuu koji objavljuje zagrebački Globus od 6. septembra), na pitanje: treba li Kini novi veliki reformator kao što je bio Deng, odgovara da je na čelu države „potreban institucionalni preduzetnik kao što je bio on, ili Ronald Regan, ili Margaret Tačer.

Takva je vrsta političara različita od birokrata. A birokrate ne reskiraju, oni se radije drže situacije kakva jest, ništa ne menjaju i izbegavaju promene. U Kini, nažalost, većina političara potiče upravo iz klase birokrata. I to generacijama.“

Profesor Čang je u ovom razgovoru za novine izneo još čitav niz ocena koje sigurno šokiraju i naše, pa i svetske protivnike „neoliberalizma“. Da je Kina štampala previše novca i da bi njen današnji problem bio manji da se to radilo manje; da javnost treba otvoreno upozoriti da stope rasta u budućnosti moraju biti niže; da Kina nema domaće tržište i da ga tek mora izgraditi; da ona zavisi od svetskog tržišta i da zbog toga mora pokazati odgovornost u svetskoj krizi, a i besmisleno je sakupljati u trezor prevelike devizne rezerve; da Kina nema slobodnu štampu i da je „ljudima teško shvatiti šta se događa kod nas, jer je ono što čitamo u novinama drugačije od stvarnosti“, itd.

On čak kaže da je predlagao amnestiju za staru korupciju kako bi se smanjili otpori privatizaciji državnog sektora i kako bi Kina imala „čist početak“, ali da je prihvatio objašnjenje da će „uvek biti onih koji će biti pogođeni time što nisu uspeli da budu dovoljno korumpirani (u prošlosti) ili onih koji su previše korumpirani (pa će ostati bogati), što će izazvati nezadovoljstvo kod običnih ljudi i nepoverenje u elitu vlasti“.

Podsećam, ekonomista Čang nije neki kineski disident kod koga kineski komunisti šalju strane novinare da se vidi da i oni imaju nekoga ko priča o liberalnim idejama, nego stručnjak koji stalno ima značajan uticaj na politiku i koji javno podržava novo rukovodstvo zemlje, posebno novog premijera kineske vlade Lija. Pri tome on naglašava da je Kina na raskršću i da će se ove jeseni održati veoma značajan Treći plenum Komunističke partije Kine na kojem se moraju doneti dalekosežne odluke o promenama.

Naravno, iz ovog primera ne bi trebalo izvući neupitni zaključak da će se neoliberalizam ponovo vratiti u centar svetskih ekonomskih promišljanja, ovoga puta iz potpuno neočekivanog pravca – iz Kine. Pre bi se moglo reći da su liberalne ideje u određenim fazama ekonomskog razvoja svake zemlje gotovo nezamenljive – i kao obično gorki lekovi za grehove prošlosti, i kao polazišta za održiv rast, svuda gde rad ne može ostati besmisleno jeftin, a srednja klasa potpuno isključena iz javnog života. I o tome govori profesor Čang.

 
Novi magazin, 13.09.2013.

Peščanik.net, 13.09.2013.