Ne zna čovjek što da misli o tom razvikanom smislu za humor kod Srba. Dok čitaš novinske izvještaje o posjetu Srba hrvatskoj Rijeci, pomisliš da tog smisla i tog humora itekako ima.
Jer tko bi – molim vas lijepo – osim Srba došao pred Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca i zahtijevao smjenu intendanta Olivera Frljića uz doslovce ovakvo obrazloženje: “Nitko nema ništa protiv slobode misli i slobode umjetničkog programa, ali ovdje nije u pitanju kazališni repertoar nego čisto vođenje politike, a za to je mjesto Hrvatski sabor a ne HNK.”?!
Ne vidite da u tome ima ičega smiješnog? Ili – još gore – čini vam se da ova pojava Srba ispred zgrade riječkog HNK nije ništa drugo doli neukusna potpora nasilnicima koji su prije desetak dana vrijeđali te šakama i kriglama napadali organizatore, sudionice, publiku i novinare okupljene na tribini pod naslovom “Drugi rat”?
Žao mi je ako vam nije do smijeha, ali ja u tome vidim vrhunac autoironije kod Srba. U čemu? Pa eto u tome što lik čija je kandidatura za zastupničko mjesto u Saboru neslavno propala, sada dolazi pred kazališnu zgradu kako bi javnosti objasnio da HNK nije mjesto za vođenje politike, nego da je prava adresa za to – Hrvatski sabor.
Stvarno ne znam što je još trebao napraviti pa da vas nasmije… Navući triko i tako vam pokazati koliko je svjestan da će prije zaigrati princa Siegfrieda u “Labuđem jezeru” negoli doći u priliku da postavi zastupničko pitanje na aktualnom prijepodnevu?
A onda vas isti taj lik, isti taj junak autoironičnog performansa pred riječkim teatrom, svojim ponašanjem natjera da se zapitate je li kod Srba ostalo išta od tog razvikanog smisla za humor ili je sve to samo pusta priča, goli besmisao i mrtva ozbiljnost…
Jer dogodi se, eto, da jedna prigodna parodija teksta hrvatske himne, od svih ljudi na ovome svijetu, baš kod Srba izazove gnjev, bijes, zgražanje i osudu. Dogodi se da nakon čitanja pjesme “Lijepa naša haubico”, objavljene u zagrebačkim Novostima, upravo u glavi Srba uskuha zamisao o podizanju kaznene prijave protiv tog tjednika za racionalnu manjinu u Republici Hrvatskoj i njegova portala, te protiv Srpskog narodnog vijeća kao njegova nakladnika.
Nakvasa tako ta zamisao u glavi Srba, pa se – dok para šišti kroz uši – poispišu i kaznene prijave protiv saborskog zastupnika Milorada Pupovca kao odgovorne osobe, protiv Ivice Đikića kao glavnog urednika lista, protiv Tamare Opačić kao urednice portala i protiv Nikole Bajte kao autora satirične obrade stihova iz “Horvatzke domovine” Antuna Mihanovića.
Ne znam jesu li do Srba doprle informacije o prethodnim intervencijama nad Mihanovićevim stihovima, ali mi je – kao i svakom Hrvatu koji drži do činjenica iz nacionalne povijesti – itekako poznato da su te četiri strofe njegove pjesme, otkako su uzete za hrvatsku nacionalnu himnu, često bile prilagođavane onome što se nazivalo duhom vremena. I znam da se pritom nitko nije držao ni autora ni autorskih prava kao pijan plota.
Kad je duh vremena zahtijevao da se Mihanovićev izvorni stih u kojemu se stare slave djedovini pisalo “da bi vazda čestna bila” promijeni u “da bi vazda sretna bila”, opjevana čast lijepe naše domovine je bez krzmanja žrtvovana za njezinu sreću. Kad je hidrološka svijest u Hrvata nadrasla stih “teci, Sava hitra, teci”, izvorna je hitrost najveće hrvatske rijeke morala ustuknuti pred himničnim tokom Drave ili Drine, pa se pjevalo “teci, Savo, Drino, teci”, odnosno “teci, Savo, Dravo, teci”.
Kad se Franji Tuđmanu “Lijepa naša” učinila pretjerano slatkovodnom, Milivoj Slaviček ju je zasolio “sinjim morem” koje je rijekama uzelo riječ iz usta – onu kojom se svijet obavještava da “svoj narod Hrvat ljubi”, a kojom je u Mihanovićevu originalu samo Sava bila ovlaštena svijetu reći “da svog doma Horvat ljubi”.
Ni za jednu od tih intervencija u tekst hrvatske himne nikome nije padalo na pamet da traži suglasnost Srba, niti se od Srba moglo čuti ikakvo prosvjedno slovo. Otkud onda sada, kada je Nikola Bajto – u suglasju s duhom vremena u kojemu ništa pod šljemom nebeskim nije izazvalo tako nepodijeljene osjećaje domoljubnoga zanosa i nacionalnog zajedništva Hrvata poput njemačkih samohodnih haubica PzH 2000 na vojnome mimohodu – “Lijepu našu domovinu” opjevao kao “Lijepu našu haubicu”, ovolika konsternacija kod Srba? Otkud poriv za kaznenim progonom?
Zar je moguće da kod Srba vlada uvjerenje kako Hrvatima danas – 2015. godine – treba zabranjivati ono što je Srbima bilo dopušteno još prije okruglih 150 godina, kada je Jovan Jovanović Zmaj napisao neobuzdanu parodiju pod naslovom “Jututunska narodna himna”? Slijedi li nam bjesomučni progon od strane Srba i ako zapjevamo “Lijepa naša parodijo, oj junačka pjesmo mila…”?
Ili ćemo najzad kao slobodni ljudi u slobodnoj zemlji, lijepoj i našoj, jasno i glasno reći kako našu slobodu da pjevamo što hoćemo više neće sputavati nitko, pa tako ni likovi poput Srba Daniela?
Novi list, 17.08.2015.
Peščanik.net, 18.08.2015.
Srodni linkovi:
Viktor Ivančić – Gestapo HND-a
Heni Erceg – Haubicom na novine