Počevši od sada već poznate izjave Aleksandra Vučića, prvaka naprednjaka, da mu je ekonomija noćna mora, pa do ocene premijera Ivice Dačića da je kod finansija i privrede najlošije stanje – mogao se steći utisak da naši vodeći političari na nacionalnu ekonomiju gledaju samo kao na jedan državni sektor gde nešto nije u redu, pa se u njemu nešto mora popravljati.

Sigurno i oni znaju da kad je u pitanju nacionalna ekonomija nije reč „samo“ o jednom segmentu državne politike, u kojem stvari ne idu dobro – već da je reč o samoj srži državne politike i njene ideološke potke. To jest, možda razumeju (ili bi morali da znaju) da stanje finansija i privrede zapravo predstavlja sintetizovanu dijagnozu stanja u celoj državi – od recepcije spoljnopolitičkih odnosa do prosvete, od sporta do zdravstva, od javnih medija do lokalne samouprave, itd.

Ako bi neko ustvrdio da je, na primer, sada situacija u pravosuđu ili prostornom planiranju popravljena, ali sreću kvare državni finansijski deficiti, on bi ličio na čoveka koji se čudi što pokvareni auto ne kreće, iako je sveže ofarban, i mada su mu opravljene kočnice i pojačani zvučnici uz radio. Možete kod takvog automobila „reformisati“ ili „rekonstruisati“ i menjač brzina i pokretanje prozora – ali dok ne pokrenete agregat nigde nećete stići. A ekonomija je agregat celog društva.

Zapravo, u nacionalnoj ekonomiji problem je još složeniji nego kod zaribalog automobila. Jer, u njoj se „zbiraju“ svi uspesi i neuspesi svih društvenih nastojanja, pa ona neumoljivo, kao krajnji sudija, presuđuje da li je neka politika bila uspešna ili neuspešna, da li je organizacija društvenih institucija bila efikasna ili nije i da li je raspored moći i motiva produktivan ili parališući.

Sve to ne znači da se oko postavke ekonomskog sistema i privredne politike ne vredi konsultovati sa stranim ekspertima, pa im čak dati u ruke i neke instrumente državne vlasti – ali od njih ne treba očekivati previše. Jer, Dominik Stros Kan, koji se sada najčešće spominje kao strani „mehaničar“ za popravku našeg ekonomskog motora, na primer, verovatno i ne zna zašto su kod nas Jagodina i Svilajnac relativno uspešni gradovi, a zašto stari urbani i industrijski centri, poput Sombora ili Zrenjanina, toliko nazaduju.

Ono što Stros Kan, međutim, sigurno zna, to su terapije koje MMF preporučuje zemljama poput Srbije, pa bi bilo zanimljivo njegovo suočavanje sa političkom i ideološkom „kičmom“ aktuelne Vlade Srbije, onom koju je u svom promocionom govoru prošle godine postavio premijer Ivica Dačić. Tim pre što su obojica socijalisti.

Bilo je kod nas iskusnih ekonomista, poput pokojnog akademika Koste Mihailovića, koji su pisali čitave traktate o „liderskoj ekonomiji“, što bi bilo slično Stros Kanovoj doskočici da je bolje imati vuka na čelu ovaca nego ovcu na čelu vukova – ali to bi pravilo možda moglo da važi samo u zemljama koje su već imale i institucije i industriju – koje je samo trebalo okrenuti prema novim izazovima.

Mi, nažalost, tek treba da stvorimo modernu državu i institucije tržišne ekonomije, to jest da tragamo za konkurentnom privredom, što bi uprošćeno značilo da pronađemo „novu industriju“ na starim resursima, umesto one koju je uništilo nužno otvaranje Srbije prema svetu.

Nije loša ni doskočica prof. dr Milenka Dželetovića, predsednika Ekonomskog saveta SNS, da će program novog Ministarstva za privredu počivati na „pet I“ – institucijama, investicijama, industriji, infrastrukturi i izvozu (Politika od 4. avgusta).

Za početak, dobro je makar i samo postavljanje nekih referentnih tačaka koje plene nekom normalnošću. Ciljamo na njegovu procenu da je otvaranje novih radnih mesta „svetlo na kraju našeg tunela“, što upućuje na zaključak da je Dželetović svestan da sada nekakva politika „privrednog skoka“ nije realistična, ma koliko bi bila potrebna. Mora se ići sveobuhvatno i korak po korak. To je, uostalom, i smisao procesa pridruživanja EU i osnovni sadržaj pregovora sa EU, ako do njih dođemo preko „zakrčenih drumova“ na severu Kosova.

Raspitivao sam se šta o nekoj novoj privrednoj politici misle i članovi zvaničnog ekonomskog savetodavnog tela Vlade Srbije – ali ništa nisam saznao. Navodno su neki ranije poznati ekonomisti ostareli, drugi „pišu Udbi sve što znaju o nepodopštinama ranijih demokratskih vlada“, dok treći nisu preživeli „megatrendove“ u najnovijoj ekonomskoj misli Srbije, pa su potpuno marginalizovani.

Šteta, jer nekada je Beograd sa svojim poznatim Ekonomskim fakultetom, pogotovu u vreme SFRJ, bio stecište reformskih ekonomskih zamisli. Ta invencija je nekako presušila, pa nije čudo što se traži pomoć iz sveta. A glavna vrlina stranih eksperata je što ih ne poznajemo dovoljno. Osim što znamo hobi Dominik Stros Kana, koji se ovde i ne smatra manom.

 
Novi magazin, 09.08.2013.

Peščanik.net, 09.08.2013.