Kad dođe ljeto, kad navru sparina i komarci, i kada se maljave supermarketske repe pretvore u breskve – tada valja krenuti na put. Debeli Airbus nadlijeće gusto išpartanu preriju i Čikago ostaje za nama, kao nedovršena četka od nebodera. Daleka obala postaje sve dalja.

*

Boravak u Beogradu jeste kratak, ali ne bez avantura. Prvo je tu pješačenje do policijske stanice, na plus tridesetsedam, da bih prijavio boravak u Srbiji, zemlji u kojoj se zna red. Potom četiri-pet noći ne sklapam ni oka, jer Sin br. 2, jednogodišnjak, uporno ignoriše majku, oca, ljuljuškanje, boga Hipnosa. (Ne krivim ga: upravo je preletio okean, svake večeri sluša zapomaganje hora olinjalih mačaka, i znam iz iskustva: samo prekaljeni borci mogu da izađu na kraj sa ljepljivim beogradskim noćima.) Onda su tu taksisti. Bar trojica neostvarenih rally-vozača me podučavaju kako je „Čikago najveći srpski grad posle Beograda”, jedna gospođa mi detaljno opisuje srčani udar koji je zamalo doživjela dok je, srećom, bila parkirana, a saznajem i to da je svjetsko prvenstvo u fudbalu izvrsna prilika da se prevari žena, „jer, bate, svi su ti frajeri ispred televizora”. Kraj je sezone, i žena i ja požurujemo da Sina br. 1 – godina pet – odvedemo u pozorište. Dijete je jedva dočekalo da se predstava završi (ne krivim ni njega) i da se dokopa Tašmajdana, koji jeste usijan i pod oklopom omorine, ali ima gigantske tobogane na naduvavanje, koji iznuruju i najenergičnija čudovišta predškolskog uzrasta. Svakodnevno uspijevam da se vidim sa po nekoliko prijatelja, od kojih neke, tehnologiji hvala, uživo susrećem po prvi put. Kao što to često biva, prijatelji su u stanju da pogode šta ti je potrebno, čak i kad tebi samom to izmiče. Tako me L. i T. odvode na splav, jedan od onih na kojima se ne nose pištolji, i do kog se dolazi preko neuvjerljivo sklepanog mosta od trošnih dasaka. Nebo se sivi od vlage, obala Save nestaje u izmaglici i strukovima trske, a difuzno sunce boje kajsija sve se više uvlači među dimnjake toplane.

*

U Podgorici se uključujem, po prvi put, u neobičnu realnost naučno-istraživačkog poziva u Crnoj Gori. Moje kolege imaju dobre ideje i puno (puno!) entuzijazma, ali su prinuđeni da ih troše na probleme na koje sam, razmažen Zapadom, skroz zaboravio. Kao da to nije dovoljno, saznajem i za predlog da se eliminiše svih onih 0,06 odsto bruto društvenog proizvoda koje moj zavičaj izdvaja za finansiranje nauke. Iza takvog veleumnog predloga mora stojati, neizostavno, odgovarajuće veleuman razlog, koji nije teško dokučiti. Ipak, vježbe radi, pokušavam da smislim najdobronamjernije tumačenje. Blaženo strateško sljepilo, iluzija da dobre nastave može biti bez istraživanja – to je najbolje što mi pada na pamet. Ako ovi ovako nastave – rekao bi Aurelio, hronično ogorčeni otac iz filma Amarcord –  ja onda stvarno ne znam.

*

Teško se otimam nevjerici da sam baš u Crnu Goru došao na takozvani all inclusive, ali ne ići u korak s vremenom ima smisla samo ako se ima bolja varijanta. Na kraju krajeva, mora se priznati da su sobe čiste, hrana dobra, pivo obilato, a sveprisustvo krstova na vratovima ruskih gostiju donekle zabavno. Ipak, najvrjednije što pomenuti all inclusive nudi je bazen: kiša svih pet dana ili pada ili samo što nije, i prijatnije je u njemu nego u moru. U tom bazenu petogodišnjaci (sestrić i sin) proplivavaju, devetogodišnji sestrić usavršava slobodni stil, dok Sin br. 2 dostojanstveno pluta u čijem god naručju, ponosno pokazujući sva tri svoja zuba. Važno: sat-dva prije nego što će otpočeti mini-sezona kiša, uspijevam da Sina br. 1 odvedem na plažu. Smiraj je dana, nema praktično nikog, voda je topla i talasi sve ozbiljniji, dok se nad nama rascvjetava rumena plavet, i po njoj natečeni ljubičastosivi oblaci. Dijete kao dijete, juri se sa talasima, kaže „tata, vidi kako je ovaj veliki!”, a otac kao otac: spopada ga želja da djetetu baš taj trenutak postane ono mitsko prvo sjećanje.

*

Stojim zagledan u košulju u izlogu, i pitam se da li je vrijedna cifre na etiketi. (Nije.) Oko mene leluja grupa djevojaka obučenih u narodne kostime; jedna od njih mi, na poslužavniku od pletenog pruća, nudi lokalni specijalitet. Prijatno ispražnjene glave, provodim sate zavaljen u fotelji bara na samoj obali, zagledan u daleka brda i, kako se to često kaže, tirkiznoplavu vodu. Narodna nošnja, međutim, nije vezena bluza, već široka haljina sa cvjetnim dezenima; lokalni specijalitet je, u nedostatku boljeg termina, orhideja na čačkalici, a brda koja se izdižu iz tirkizne vode nisu od jadranske sorte. Radi se o vulkanskom ostrvlju usred Tihog okeana, raju za râju, mjestu u kom brige postaju tek nejasna sjećanja. Tu sam poslom, na konferenciji o Alzheimerovoj bolesti, i pitam se koliko je učesnika pobjeglo iz kongresnih sala i, poput mene, bleji u Pacifik. Onda iznajmljujem automobil i krećem na turu oko ostrva Oahu. Zaustavljam se na pješčanim plažama, posmatram talase kako se lome na stotinjak metara od obale i mlade ljude na daskama, kako sa lakoćom klize po samom rubu pjene. Na povratku u Honolulu, prolazim kraj naselja od stotina šatora, u kojima stanuju beskućnici. Reklama za bezbrižan život se na tren prekida i žurim da se vratim u svoj hotel, u fotelju sa pogledom na okean. Iz te fotelje, raj je samo raj i ništa drugo.

*

Ah, lipo li je kad konačno dođe ljeto, kad zamirišu sasušena trava i voće u radnjama. Ko ima sreće, otići će na more. Tamo će vidjeti razna čudesa, prepričavati ih godinama, jesti oradu na roštilju, srkutati koktele nezapamtljivih imena. Neka taj neko dobro zapamti taj put, neka potom baci jedan dugi pogled u bistru, beskrajnu plavet i kaže: dosta. Neka potom napuni torbe i vrati se, kako dolikuje, kući.

Vijesti, 17.07.2010.

Peščanik.net, 17.07.2010.

Leave a Reply