Andy Warhol, Still Life, 1976
Andy Warhol, Still Life, 1976

Ovo i nije neki politički komentar – ima za to boljih – ovo je razmišljanje o rečima našim i kako ih i stranci koriste.

Kada pišu o političkim prilikama kod nas čak i oni koji pristojno poznaju naš jezik, imaju problema, i stoga je najbolje uspeo jedan koji u tekstu kaže da će koristiti „čestu srpsku reč marifetluci“. Reč naravno nije naša već turcizam, a neki kažu i u korenu arabizam. Neka mu bude, no on se dobro snašao, jer ovo kod nas na političkoj sceni i nije nešto drugo i bolje je od njihovog tamo l’acrobatie – ficelle – tour de passe-passe te onih već nemačkih ili engleskih varijanti. Ovo kod nas među političarima – i nije ništa drugo jer šta sve jedni drugima ne kažu, nakon pomirenja te istorijskih celivanja. Pomirili su se bili B. Tadić i Dačić pa je posle sve krenulo u sunovrat, pa se I. Dačić potom izljubio sa vojvodom Tomom N. i sve ide kako ide – ne ide nikako.

Izjave su im blago je reći sibilinske i čovek nije siguran šta je ko kome poželeo.

Tek neke ćemo navesti da bi bilo jasno šta nas toliko muči semantika i tužna nam istorija. „Koji bi to politički ludak – kaže premijer Dačić – išao u ekonomske mere, radikalne rezove, otpuštanja sa posla, a da će da ide na izbore za nekoliko meseci“. Ko je ovde taj ludak nije teško pogoditi, ali da li smo mi građani ludaci koji u to verujemo to je barem jasno – boli njih uvo za nas. Oni jedni drugima rade o glavi u borbi za vlast. Svi pominju sada ne samo Dačića nego posebno Gospodara Vučića, a obojica izvode u šetnju besne gliste, a to je već naš ljupki izraz. Neki su se analitičari zaputili na daleko. Navodno s Dačićem je jasno, no zagonetan je Vučić.

A gospodar je više nego zagonetan jer je zbunjen da mu se čini da će zbuniti i nas, te otuda i toliko literature o njemu u medijskom prostoru kod nas i u svetu. On bi posle izbora – a oni će biti kad on kaže – imao samo dve mogućnosti, da učvrsti kult svoje ličnosti ili da podnese ostavku što i sam pominje. Na nešto slično aludira i neki Neša S. koga od milja zovu već nekako smešno, jer i on izvodi besne gliste i šeta ih Knez Mihajlovom ulicom. Kažu čak da su on i Gospodar Vučić neki klumovi a to zabrinjava. Kumovska posla u Srbiji nisu dobra posla. Sam Gospodar Vučić je ponudio nešto kao objašnjenje, i to je ono što nas muči u ovom zapisu. On je drugi čovek SRS, a hoće izgleda da bude prvi, radikal je koji se presvukao. Koliko god se radikali presvlačili, i koliko god da su se presvlačili oni su ostajali radikali, oni isti od 1884. Da ne krijemo, lično ne verujemo u presvlačenje radikala jer zastupamo tezu: jednom radikal uvek radikal. Barem u novijoj istoriji je tako bilo. Sada Gospodar Vučić naveliko hvali Obrenoviće. To su stranice, ne samo stupci u novinama. U Srbiji koja se kao država konstituisala pod Obrenovićima radikali su joj sistematski radili o glavi – digao je bio Baja Pašić protiv Obrenovića Timočku bunu, pa ih je kralj Milan postreljao na Kraljevici ponad Zaječara, pri čemu je slavni Baja utekao u Sofiju preko brda. Vratio se i radio je i uspešno priveo kraju konačno istrebljenje Obrenovića, što je urađeno one majske noći 1903. u konaku kraljevskom. Doveli su radikali čika-Peru onog na belom konju Karađorđevića i već su te godine imali blizu polovinu poslanika u skupštini i okrenuli su državna kola ka Rusiji. Srbija njih tradicionalno hoće čak i kada je uvale u pogibelj. One što zverski pobiše poslednje Obrenoviće Baja Pašić je postreljao u blizini jedne javne kuće kraj Soluna 1917. Nije da smo se mi baš ispizmili na Gospodara radikala, čak imamo mi i on jednu zajedničku strast: ne ispuštamo iz ruke Maxa Webera kao onaj profesor Samardžić dela onog Hitlerovog pravnika K. Šmita. A ne verujemo ni u Vučićevu ostavku, čak i da pokaže makar neka imena iz spiska platnog ubica za potrebe države iz Miloševićevih i radikalskih eskadrona smrti. Imamo pravo da ne verujemo, kao što ne sporimo pravo onima koji veruju da je on sin proroka i dar neba – kako ga bezmalo svi veličaju. Čak smo slušali i neke pohvalne pesme narodne o njemu.

Sve pohvale idu njemu i sve narodne pesme osim jedne pomalo šeretski-pakosne ali nekako simpatične koju je pevušio mladić taksista čije sam roditelje poznavao nekada, ali varijanta roditelja se odnosila na kralja Petra II Karađorđevića i negde je s kraja rata. Ova verzija sada glasi malo preudešeno:

Hej Sloveni, blago meni
narod krepa On se ženi.

U tim našim političko-bećarskim kupletima ima i šale i zbilje i divljenja i otpora, makar se radilo kao nekada o kralju ili posle o Titu i Kardelju. Kod nas se nešto menja, ali narod i radikali nikada i tu tezu mi branimo i u ovom zapisu. A ako se neko ne slaže nikom ništa, barem smo mi lično od onih koji se često ne slažu ni sa sopstvenim mišljenjem kao onaj Ivan Ivanovič član CK KPSSSR – a pod Staljinom. S tim pesmama je velika muka i nauka još nije rekla svoje – jedan se vidim u novinama hvali da voli pesmicu onu o Kablaru i Ovčaru koja se pevala Titu – kaže on – a pesma se pevala još knezu Mihailu Obrenoviću, a potom knezu Milanu nakon njegove posete Užicu i onim tamo „prinovljenim krajevima“ i pre i posle Berlinskog kongresa – kome sve nije. A kada se neki radikal promeni i mi ćemo lično poverovati u sve ono što sveti oci pričaju o Isusu i Mariji i u sve ono o čemu govori naš dragi doktor Jerotić kampujući na nekoj tamo televiziji.

Uzgred, ti su Obrenovići nešto prinovili Srbiji a ovi ostadoše i bez Kosova koje više nije u sastavu Srbije – lično smo bili uvek za to da ostane u Srbiji – ali nije pa nije. Gospodar obećava ali daj bože da to obećanje ne bude ludom radovanje.

Peščanik.net, 12.01.2014.


The following two tabs change content below.
Mirko Đorđević (1938-2014), objavio veliki broj knjiga: Osmeh boginje Klio 1986, Znaci vremena 1998, Sloboda i spas – hrišćanski personalizam 1999, La voix d`une autre Serbia, Pariz 1999, Legenda o trulom Zapadu 2001, Sjaj i beda utopije 2006, Kišobran patrijarha Pavla 2010, Balkanska lađa u oluji 2010, Oslobođenje i spasenje 2012, Pendrek i prašina 2013, Negativna svetosavska paralipomena 2015. Sarađivao sa međunarodnim stručnim časopisima, priredio mnoge knjige, prevodio sa ruskog i francuskog. Redovni saradnik časopisa Republika i portala Autonomija i Peščanik. Bio je član Foruma pisaca, PEN kluba, član Saveta Nezavisnog društva novinara Vojvodine i dobitnik nagrada: Konstantin Obradović 2007, Dušan Bogavac 2008, Vukove povelje 2008. i Nagrade za toleranciju među narodima Vojvodine 2009.

Latest posts by Mirko Đorđević (see all)