Koliko god se predstavnici i glasnogovornici liberalne Hrvatske tješili niskom izlaznošću na nedjeljnom referendumu o braku, glupo je zavaravati se. Taj referendum veliki je uspjeh, skoro pa trijumf konzervativne, udesno postrojene Hrvatske, a posebno je veliki uspjeh Katoličke crkve, koja se sada prvi put i u širem povijesnom okviru pojavljuje kao samostalni politički akter, kojem više ne treba vanjski tutor. Ima, istina, podršku HDZ-a, ali ne više u ulozi neupitnog političkog sponzora, nego operativnog asistenta. Pobjednik je proslavio pobjedu na način koji je šokirao liberalnu javnost, ali je, zapravo, sasvim očekivan. Zatvorio se prema medijima i tako stavio do znanja da stvara sasvim novi sistem vrijednosti u kojem tzv. slobodnom tisku – koji zbilja zaslužuje ironiziranje i porugu, ali sasvim drukčije vrste – nema mjesta. Čemu još nema mjesta, također je uglavnom poznato. To su svi oni koji se suprotstavljaju ovoj konzervativnoj (kontra)revoluciji, pri čemu sve otvorenije koketiranje s ideologemima i simbolima ustaštva možda (još) ne znači da je krajnji cilj obnova NDH. Ali svakako jeste da se time zastraši i razbije protivnike prije nego što se saberu i nešto poduzmu.

Dobro, možda pritom naprave neku novu pogrešku, kakva je ova s izopćenjem medija, zbog čega im je iz krila pobjegao čak i “Večernji list”, umalo pa službeno glasilo sadašnje katoličke konkviste. Ali neovisno o budućim događajima, iza njih je savršen dokaz da su nakon ne tako davnog neuspjeha da organiziraju referendum o spolnom odgoju, sada napravili veliki, baš veliki korak naprijed. Prvenstveno u organizacijskom smislu. Upada u oči da je na ovom referendumu zaokružilo klerikalističko “za” samo nešto više građana nego prethodno inicijativu za raspisivanje referenduma. Kao da su popovi i njihova kriptoklerikalna subraća iz udruge “U ime obitelji” jedne te iste ljude najprije odveli za ručice da potpišu inicijativu za referendum, a zatim još jednom i na sam referendum. Doduše, broj onih koji su zaokružili “za” (nešto više od 65 posto) osjetno zaostaje za brojem deklariranih katolika (više od 86 posto), što znači da i među katoličkim vjernicima postoji pukotina u koju se mogu gurnuti prsti, još bolje noga, i zaustaviti ovaj marš popova. No za to treba puno više truda, jer kako s pravom netko reče, Crkva je danas jedina institucija u zemlji koja se sistematično bavi vrijednosnim odgojem svoje sljedbe, od ostalih – to ne radi baš nitko.

U svakom slučaju, kuknjava koja se sada čuje iz poljuljanih redova antiklerikalističkih udruga, vlasti i medija da se Hrvatska “tragično” podijelila oko definicije braka, uopće ne stoji. Naprotiv, puno je bolje da se ovako podijelila, kako bi se točno znalo tko kako stoji s pitanjem manjina, jer sada je na redu puno krupniji zalogaj oko mogućeg suspendiranja ćirilice, nego da nas se vabi u neko novo hrvatsko jedinstvo, koje je još gore od ovoga što sada imamo. Tako je “Jutarnji list” nedavno objavio tekst pod naslovom “Žele li Hrvati biti Srbi” koji radi baš to: nominalno se zalaže za ravnopravnost ćirilice, ali priziva onaj isti ratoborni konsenzus protiv Srba koji je postojao devedesetih. Istinabog, argumentacija nije onako sirovo bojovna kako se to onda radilo, nego se veli da su Srbija, Crna Gora, Bjelorusija Mađarska… jedine evropske zemlje koje brak definiraju kao monopolno pravo heteroseksualnih parova, pa se hrvatske građane, eto, poziva da ne upadnu u to sumnjivo kolo. Pravilno. Ali držati ovako lekcije Srbiji ipak ima dominatno primjesu novog šovinističkog homogeniziranja protiv susjeda s onu stranu Dunava jer, ako baš hoćete, ondje nitko ne uništava latinične ploče kao što se ovdje uništavaju ćirilične. Pa bi prije imao smisla naslov u nekim srpskim novinama “Žele li Srbi biti Hrvati”.

Jednostavno, Hrvati se više ne mogu vaditi na Srbe, kao što, naravno, vrijedi i obratno. Ali glavnom megafonu liberalnog kapitalizma u nas, “Jutarnjem”, jednostavnije je igrati na tu kartu nego priznati da se refašizacija u Hrvatskoj danas događa i kao refleks megakrize tog kapitalizma. Koji, da bi se spasio, traži i guta sve veće žrtve oko sebe, pa nam pred očima upravo nestaje 48-satno vrijeme kao jedna od glavnih tekovina ljudskih prava (tzv. druge generacije), što je isto kao da se netko danas sjeti ukinuti žensko pravo glasa ili pravo na slobodu kretanja. Ali o tome se uopće ne govori, jer je sve zasjenila ova svađa oko definicije braka, što u krajnjoj liniji odgovara i Milanović – Josipovićevoj vlasti, kojoj je lakše voditi kulturne ratove oko toga ili oko ćirilice nego priznati da je model kapitalizma na koji je i sama prisegnula u teškoj krizi.

Međutim, nisu u pravu ni oni koji sve potrese koji se upravo događaju objašnjavaju samo i jedino tom krizom, a sadašnje trvenje oko braka i ćirilice proglašavaju samo maskom za to. Nije maska, kakva maska! Zar Katoličkoj crkvi ne bi bilo isplativije da se ukrca u vlak ove priče o ukidanju 48-satnog vremena, što pogađa stotine tisuća ljudi, nego u vlak o ćirilici, kojom se služi valjda samo dva-tri posto građana ove zemlje? Uostalom, u ovom prvom mogla bi se osloniti na dva jaka potpornja, na papu Franju i na relativno bogat socijalni nauk Crkve u posljednjih sto i više godina, i nitko joj ne bi mogao predbaciti da se služi demagogijom. Ali, eto, ona se ipak opredijelila za ovo drugo, bistrije od svojih kritičara shvaćajući da se bunar nacionalizma puni podzemnim vodama iz više, a ne samo iz jednog izvora. I upravo je tu glavni problem s kojim smo sada suočeni. Crkva i njeni pomagači naprosto znaju što hoće, a to bi njeni protivnici tek trebali naučiti, jer sada očito ne znaju. I još bi se moglo dogoditi da Kaptol i saveznici politički sasvim “preoru” Hrvatsku, a da uopće ne dodirnu ekonomski i socijalni sustav na kojem počiva, što jasno proizlazi iz činjenice da je Željka Markić sebe dizajnirala u dlaku po uzoru na pionire pljačkaške privatizacije. Bila bi to podvala kakvu čak ni politički zapušteni Hrvati nisu zaslužili. Na to lijevo-liberalni blok može odgovoriti prije svega mobilizacijom jednakoj onoj na klerikalno-desničarskoj strani, ali još više tako što će i sam preorati političku pozornicu zemlje. To se može jedino radikalnim odricanjem od tajkunskog kapitalizma, što nikada nije ozbiljno učinjeno, i stvaranjem potpuno nove matrice patriotizma, koji će se bazirati na radu a ne ratu i na realnom sagledavanju nedavne i dalje prošlosti, bez diviniziranja sebe i demoniziranja drugih.

Jedini problem je što se ne vidi tko bi to napravio.

 
Novosti, 09.12.2013.

Peščanik.net, 10.12.2013.