Popularno pripovijedanje o “aktualnoj krizi“ već samo sobom upozorava na sustavno promašivanje pravoga problema – Hrvatska je, naime, u depresiji, a ne u krizi. U stanju je u kojemu se ne živi u zaoštrenosti dileme između (potpune) propasti i napretka (kako to izvorno medicinski pojam označuje). Jer, u depresiji dileme, napetosti, raskrižja uopće nema; sivilo, bezizlaznost (neovisno o pravcu) prekriva sve, preživljava se bez svijesti o pomaku u vremenu.
U političko sustavnome smislu bilo bi, za situacije poput sadašnje hrvatske, vjerojatno najtočnije reći: društvo se batrga u krizi, dok politička zajednica preživljava u depresiji, ugodno institucionalizirana u odsutnosti čak i nominiranja realnih društvenih problema. Možda je to najbolje, premda nehotice, ovih dana demonstrirao jedan od ministara govoreći o “socijalno osjetljivom društvu“, tj. o društveno osjetljivom društvu, dakle: ni o čemu, pokazujući zorno da politički govor ne doseže ni do realne spoznaje o danoj društvenosti.
Korijeni populizma
Hrvatska se u danim okolnostima našla u procijepu između potrebe da se razmjerno nov demokratski politički sustav dokaže funkcioniranjem i faktičke ograničenosti sustava da doista utječe na društvene promjene – ovaj je procijep metodičko rodno mjesto populističke erzac-politike. Karakteristika je populizma da, doduše zamjenski, imenuje prave probleme (kako bi postigao popularnost), ali ih imenuje na ritualni i jednodimenzionalni način, tako da se iza tih formula jedva prepoznaje realnost.
Zamjensko imenovanje problema iskazuje se ponajprije u njihovu reduciranju na pojavnost, na vezivanje uz osobe i/ili kolektivitete (prije svega kao krivce), na opetovanoj uporabi predrasuda, na neprestanim pokušajima da se do rješenja dospije prečicama, na stalnome konstruiranju teorija zavjere, itd. Riječi su, dakle, enormno važne kada se radi o populizmu; on živi od riječi koje su emancipirane od svojih sadržaja, zato ih treba, koliko je uopće moguće, vraćati njihovim sadržajima; opreka populizmu počinje – premda nikako ne završava – na razini racionalne kritike javnoga govora.
Čini se da postoje dobri razlozi za tvrdnju kako je lokalna verzija populizma – koja, u nešto primitivnijoj verziji, odražava tendencije nazočne posvuda u svijetu – bitno uvjetovana tradicijskim deficitom demokratske političke kulture, a posebice samosvijesti pojedinca. Uloga građana u političkome zbivanju supstancijalno je nejasna, izgleda, čak i onima koji bi da nove naraštaje podučavaju “aktivnome građanstvu“ (jer, očito, ne dospijevaju ni do uvida u to da bi pasivni građanin predstavljao puki oksimoron). No, populistička je napast u Hrvatskoj vezana, dakako, i uz opću postmodernu inačicu u suvremenoj politici (koja se žalosno uspješno kalemi na domaće deficite).
Ona je dobrim dijelom uvjetovana globalnom i sustavnom reprodukcijom desubjektivirajuće prakse, koja milijune (ili milijarde) ljudi svodi na receptore, promatrače, navijače, obožavatelje (zvijezda u show businessu, sportu ili politici). Naspram tih zvijezda, nositelj/ic/a industrijski perpetuiranoga kulta, svi su ostali sitni, zanemarivi. Pritom je stvoren socijalno-psihologijski okvir u kojemu ljudi – sa zadovoljstvom, dapače: radosno – sami sebe umanjuju, nipodaštavaju, ukidaju sebe kao subjekte, pristajući na to da – medijski posredovano – žive život drugih, važnijih. Taj okvir pripravlja idealan materijal za populističku politiku.
Nove društvene mreže
S druge strane, nove društvene mreže gotovo u potpunosti ukidaju privatnost ljudi, uvode najezdu primitivnoga anonimizma, mogućnost da ljudi pišu koješta, a da načelno ne preuzimaju odgovornost za rečeno (a baš to je bitno za subjekt), da, riječju, u cyberspaceu prebivaju u anonimnosti, što opet nije tipično za subjekt (a tendira proširenju i na realni život).
Time se stvaraju dodatni uvjeti za reprodukciju “ljudskoga materijala“ za populističku politiku. To je još izraženije u državama kakve su, primjerice, Hrvatska, Srbija, Bugarska ili Mađarska u kojima je “postkomunistički“ tradicionalizam prihvaćen kao vrijednost sama po sebi, u kojima se neupitno tvrdi kako je po sebi dobro ono što su jeli i oblačili “naši stari“, da se divno živjelo u Austro-ugarskoj ili Kraljevini Srbiji. Zapravo se, međutim, reaktivira zajednički nazivnik prošlih vremena, patrijarhalnost – koja, naravno, ne pogoduje samosvijesti brojnih individua kao subjekata, a dodatno osnažuje objektiviranje mnogih – na čemu će svaki populizam nalaziti plodno tlo.
S onu stranu optimizma i pesimizma čini se važnim uočiti ključnu aporiju koja određuje ovo vrijeme i mjesto. U Hrvatskoj, s jedne strane, djeluje loša varijanta (političkoga i proizvodnog) sustava koji je i drugdje u krizi, a ovdje je doveo do depresije.
S druge strane, protiv nelagode opstanka u zamrznutome vremenu (karakterističnoga za depresiju) zaziva se “masovna akcija“, a ona, premda to njezini aktere ne vide, potrebuje najgoru vrst populizma. Nasuprot nadobudnim (i konsekventno neobrazovanim) zagovornicima “neposredne demokracije“ (koja i sama zapada u nemisaonu masovnost) možda više i ne pomaže stotinjak godina stari, nebrojeno puta empirijski dokazani, uvid u to da masa ne označava naprosto velik broj ljudi, nego ukidanje pojedin(a)ca u jednome tijelu (ne samo simboličkome).
Nastanak ovoga tijela koje u sebi, doslovce inkorporira (bivše) pojedinačne subjekte zbiva se posljetkom populizma. Uostalom, sam termin izvorno označuje tijesto, koje, eto, netko mijesi, kojim se proizvoljno igra. Taj je netko masovni vođa – ili organizacija koja iz pozadine upravlja masom – poput televizijski populariziranoga masterchefa.
Izlaz iz postojećih nedaća nije u masi – ona je političkom akcijom posredovani izraz samih tih nedaća. Izlaz je, načelno, u kantovskome postulatu, u tomu da se ljudi ponašaju kao punoljetne osobe koje upravljaju svojim životom, ali ta verzija odgovora u dva-tri koraka vodi do liberalne filozofije, ali i do njezinim ekonomijskih pretpostavki i konsekvencija koje su danas, s dobrim razlogom, široko prokazane zbog enormnih poteškoća do kojih su dovele širom svijeta.
Pitanje za ljevicu
Za ozbiljne ljevičare pitanje trenutka glasi stoga: može li se individualno nezadovoljstvo velikog broja ljudi (pa i otpor postojećemu stanju stvari), onih koji nisu djelić mase nego brojne osobe, pojedinci, samostalni subjekti, povezati s nekapitalističkim, socijalno osjetljivim programom ili će socijalizam kao ideja ostati vezan uz najgoru varijantu populizma – masovne mitinge koji su uvijek bili gori od najgore liberalne političke igre.
Za pronositelje ljevičarske poze, međutim, svaka je kritika omasovljenja izraz “elitističkoga straha od naroda“, jer nedomišljeno ponavljaju Dimitrovljeve fraze iz tridesetih godina prošloga stoljeća – iz vremena politike pučke fronte – o “progresivnim masama koje jamče pobjedu nad fašizmom“. Mase, kako se je pokazalo, ne mogu biti progresivne (pa su povijesno, naravno, bile fašističke), jer ne mogu biti emancipirane, budući da su u sebi ukinule samu načelnu pretpostavku emancipacije – individualni subjekt. Narod (bolje, zapravo: puk, jer ovaj izraz u sebi ne sadrži implikaciju nužne pripadnosti zajednici po rođenju) u biti je negacija mase, jer predstavlja zajednicu pojedinaca (a ne konglomerat sastavnica gigantskoga tijela mase).
Desničarski program
Desničarski pak program omasovljenje prihvaća s apetitom. Ne samo ovo, mitingaško, o kojemu ljevica pripovijeda, nego ono socijalno-fundamentalno, koje slijedi iz globalizirane reprodukcije sve sličnijih životnih uvjeta milijardi ljudi.
Za njih je pak u pitanju samo kako imenovati vođu, leadera, mastrechefa (ne)prosvijećenog apsolutističkog vladara. Domaći, primitivni desničarski poriv tog će vođu tražiti među svojima (među pripadnicima porodice, suseljanima, dečkima iz kvarta – ili firme – itd.), prezirat će mase bez kulturnoga elitizma (jer do njega mu treba još barem jedna generacija), ali strategijsko je stajalište jasno: što je moguće dosljednije tretirati političke ustanove kao (neizbježnu) scenografiju iza koje se zbivaju prave stvari, iza koje sve što nam može trebati pripravlja “naš“ masterchef.
Postoji li i neko smislenije rješenje, šok za “buđenje“ iz depresije ovisit će o mnogim čimbenicima, no kada je o glavnome kuharu riječ, možda pomogne stari Brechtov dictum: „o onome što se pripravlja u kuhinji neće se odlučivati u kuhinji samoj“. I opet je riječ o tomu da se dostigne mogućnost odlučivanja o zajedničkim poslovima koja je načelno dana zajednici samoj. Ništa novo, na žalost, ali svaka socijalna neprilika zaoštrava traumatičnost ove (zakašnjele) spoznaje.
Banka.hr, 15.10.2012.
Zamirzine, 24.10.2012.
Peščanik.net, 25.10.2012.
