Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Za koji dan napunit će se dva mjeseca od održavanja tajnog sastanka u Banskim dvorima na kojemu je premijer Andrej Plenković sa šačicom ministara postrojio glavne urednike izabranih i utjecajnih hrvatskih medija. Tom prilikom urednici su dobili upute kojih se trebaju pridržavati kod informiranja javnosti u vrijeme nacionalne borbe protiv epidemije: objašnjeno im je o čemu i na koji način mediji smiju izvještavati, a što su dužni prešućivati ili minorizirati.

Glavna odlika sastanka, ipak, ostala je njegova – tajnost. Vodeći mediji, čiji su urednici prisustvovali brifingu u sjedištu Vlade, poslušno su odšutjeli taj događaj. PR-služba Vlade također je odbila davati obavijesti o spomenutom druženju. Novinari portala Index, pozivajući se na zakonom zajamčeno „pravo na pristup informacijama“, službeno su zatražili zapisnik sa sastanka, kao i podatke o tome tko je sve prisustvovao i po kojem je kriteriju bio pozvan, no nadležni su se na to glatko oglušili. Od sudionika se, pak, nije mogla iskamčiti ni kurtoazna izjava.

Konkretan sadržaj političko-uredničkog sijela upriličenog 17. ožujka, kojim su zadani informativno-propagandni aspekti opsadnog stanja, ostao je tako bolje čuvana tajna od legendarnog susreta Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana u Karađorđevu početkom devedesetih godina prošlog stoljeća.

Istini za volju, osnovne akcente direktiva što su ih nositelji političke vlasti isporučili izabranom uredničkom zdrugu moguće je dosta jasno rekonstruirati na osnovu onoga što se događalo tjednima kasnije: hrvatski medijski prostor orio se od ovacija i aplauza upućenih Vladinim „uspješnim i pravovremenim mjerama“ za suzbijanje pandemijske krize, članovi Nacionalnog stožera civilne zaštite proglašavani su svecima i spasiteljima nacije, nije propuštana ni jedna prilika da se naglasi sposobnost i efikasnost zdravstvenog sustava, novinarski prilozi vrvjeli su uskličnicima, šireći optimizam, disciplinu, borbenu gotovost i slijepu vjeru u Nepogrešivo Državno Vodstvo, a glasovi sumnje ili kritike – makar se temeljili na pukom evidentiranju činjenica – praktički su potpuno uklonjeni iz optjecaja.

Hrvatski nacionalni medijski pogon u tom je pogledu za sedam koplja nadmašio regionalnu konkurenciju. U Sloveniji, na primjer, novinari su u jeku opsadnog stanja doslovno rasturili vladu Janeza Janše zbog korupcije prilikom nabave medicinske opreme, dotle da čak i tradicionalno pokornu javnu televiziju vlast proglašava leglom izdajnika; u Bosni i Hercegovini afere oko malverzacija prilikom kupovine bolničkih uređaja svakoga dana pune naslovnice nezavisnih portala; u Srbiji, unatoč sveobuhvatnoj okupaciji medijskog prostora, džepovi novinarskog otpora kao što su Peščanik, Danas ili Vreme sistematski prokazuju autoritarnu vladavinu Aleksandra Vučića…

U Hrvatskoj se danas sve to čini nemogućim. Ovdje vladaju red, jedinstvo i borbeno udarništvo. Državne institucije rade bolje nego ikad i odnose pobjedu za pobjedom. Objektivno informiranje stavljeno je u službu zajedničkog rata protiv zloglasnog virusa. Novinske stranice i televizijski programi odaju sliku zemlje kojom teku mediji i mlijeko.

Od kolike je važnosti za takav razvoj događaja bio konspirativni sastanak između premijera, ministara i glavnih urednika, održan 17. marta, možemo samo nagađati, doduše prilično precizno, jer – sadržaj tog skupa ostao je najčuvanijom državnom tajnom. Svi akteri, zakleti preuzetom obavezom, o njemu do danas postojano šute.

Ipak, vaš reporter, vođen znatiželjom i neutaživom žeđi za istinom, uspio je jednog od sudionika privoljeti na razgovor!

Glavni urednik Hrvatske radiotelevizije Renato Kunić – čija formalna funkcija, da u ovom izvještaju budemo posve egzaktni, glasi: ravnatelj Poslovne jedinice Program HRT-a – ljubazno se odazvao našem pozivu da popričamo o „temi o kojoj se inače ne priča“. Djelovao je vrlo smireno i dobronamjerno kada smo ga posjeli na stolicu, ponudili čašom mineralne vode i vezali mu ruke i noge širokom ljepljivom vrpcom.

Za početak nas je, logično, zanimalo da nam naš sugovornik prizna kakve je konkretne instrukcije u pogledu izvještavanja javnosti u vrijeme korona-krize premijer dao glavnim urednicima vodećih medija na tajnome sastanku.

„Nemam o tome što reći“, rekao je ravnatelj programa HRT-a.

Vaš reporter tada je glavom dao znak svome fotoreporteru, poznatom u profesionalnim krugovima po nadimku Lubanja, pa je ovaj gospodina Kunića svom snagom sastavio šakom u glavu, pa drugi put, pa treći put, pa četvrti put… a pošto je ravnatelj programa HRT-a uz jauke ustrajavao na istom odgovoru, Lubanja je dograbio ranije pripremljenu palicu za bejzbol i našeg sugovornika opaučio po rebrima, pa drugi put, pa treći put, pa četvrti put…

„Kuniću, sunce mu žarko jebem“, javio se vaš reporter s potpitanjem, „pa kako ti kao urednik jednoga javnog medija možeš inzistirati na tajnosti sastanka na kojem se govori o informiranju javnosti? Zar time ne negiraš svoju funkciju? Zar time ne pljuješ po vlastitoj profesiji? Kakav je to novinar i urednik koji se zalaže za tajno planiranje javnog informiranja? Radiš li ti za javnost ili za tajnost, Kuniću, sunce mu žarko jebem?“

„Nemam o tome što reći“, rekao je ravnatelj programa HRT-a stenjući, dok mu se krvava slina cijedila iz nosnica.

Vaš reporter tada je glavom dao znak svome snimatelju, te su zajedničkim snagama programskog ravnatelja HRT-a dignuli sa stolice i polegli na radni stol, da bi mu Lubanja stavio kariranu krpu preko lica i dograbio ranije pripremljeni bokal s vodom. Vaš reporter, kao savjestan profesionalac, postavio je pitanje:

„Je li točno, Kuniću, da je na spomenutom tajnom sastanku, kao što se s dobrim osnovama nagađa, ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek obećala nazočnim urednicima da će njihovi mediji dobiti državne donacije ukoliko se budu držali premijerovih instrukcija o informiranju javnosti u doba krize?“

„Nemam o tome što reći“, rekao je ravnatelj programa HRT-a.

Tada je Lubanja, ne čekajući znak vašeg reportera, našem sugovorniku počeo kroz krpu nalijevati vodu iz bokala u usta, dok ga je vaš reporter čvrsto pritiskao uz stol, a ovaj se ritao, i koprcao, i gušio, i krkljao…

„Kako nemaš, Kuniću?“, inzistirao je vaš reporter. „Zar nisu svi veći državni monopolisti, od Elektroprivrede do Fine, odmah nakon sastanka krenuli objavljivati plaćene oglase u vodećim medijima, a ovi su zauzvrat proizvodili junačku prozu, pozivali na poslušnost i širili vjeru u Premudro Vrhovništvo? Zar to nije bilo prozirno kao ova tekućina, Kuniću? Pjevaj, sunce ti božje!“

„Nemam o tome što reći“, rekao je ravnatelj programa HRT-a, doduše s groznim pauzama ispunjenim gušenjem, krkljanjem i neuspjelim pokušajima iskašljavanja vode što je prodirala u plućne kanale, kojima vaš reporter ne želi opterećivati ovaj izvještaj, a čim je razaznao odgovor Lubanja je nastavio s nalijevanjem, s tim da se umjesto bokalom sada služio unaprijed pripremljenim lavorom, dok se polegli urednik frenetično davio, pa još, pa još, pa još…

„Da ga dokrajčimo?“ upitao je entuzijastično fotoreporter vidjevši da sugovornik ustrajava na istom odgovoru. „Što ti pada na pamet“, obuzdao ga je vaš reporter. „Nismo u Pakračkoj Poljani nego usred intervjua.“

Potom smo zajedničkim naporima programskog ravnatelja HRT-a vratili nazad na stolicu, skinuli mu mokru krpu s lica, pustivši neko vrijeme da dođe k sebi i počne koliko-toliko normalno disati.

„Reci, Kuniću“, pitao je vaš reporter, „je li vam premijer naložio da šutite o sastanku, jer nema šanse da svaki od vas samostalno zauzme identičan stav? I kakva bi, molit te lijepo, to bila demokracija gdje je od javnosti zatajen sadržaj dogovora koji se tiče informiranja javnosti?“

„Nemam o tome što reći“, rekao je ravnatelj programa HRT-a, dok su mu se niz lice slijevali rumeni potočići vodom razrijeđene krvi.

„Na što to uopće sliči kada se urednici sastaju i tajno šuruju s političkim moćnicima? Zar ne bi novinarstvo trebalo biti kritički korektiv vlasti, a ne njeno oružje? Zar takav savez ne potvrđuje likvidaciju struke, i to u dobrovoljnom aranžmanu, kao da ova uzme ponuđeni pištolj i ispuca si metak pod bradu? Zar ti ne znaš, Kuniću, da je kontrolirano novinarstvo pouzdani put za diktaturu?“

„Nemam o tome što reći“, rekao je ravnatelj programa HRT-a.

Vaš reporter tada je glavom dao znak svome snimatelju, a ovaj je pogađao što slijedi. „Znači induktorski?“ pitao je. „Induktorski“, potvrdio je vaš reporter, te su zajedničkim snagama sugovorniku raskopčali i svukli hlače, kako bi mu Lubanja prikopčao jednu metalnu štipaljku na lijevo jaje, drugu na desno uho, a zatim energično zavrtio ručicu induktorskog telefona: programski urednik počeo se nekontrolirano tresti i zavijati, kolutao je očima, palacao jezikom…

„Kuniću, sunce mu žarko jebem, znaš li ti što radiš ovoj zemlji i ovim ljudima, da niti ne spominjem novinare HRT-a, kad puštaš da ti vlast određuje koje su vijesti podobne za objavljivanje, a koje nisu?“ pitao je vaš reporter. „Hajde pjevaj što vam je točno premijer naredio!“

„N-n-n-nemam o t-t-tome…“ kričao je programski urednik, dok mu se tijelo nekontrolirano grčilo pod strujnim udarima, dok mu je koža vibrirala na licu, dok su mu oči plesale u dupljama, dok mu se jezik izvijao prema vratu, dok mu se kosa dizala prema stropu, dok mu je iz ušiju izlazio sivkasti dim…

„Ovaj je bogami baš tvrd“, primijetio je Lubanja. „Jeste, ali imamo dovoljno materijala za izvještaj“, konstatirao je vaš reporter. „Da ga onda isključim?“ pitao je snimatelj. „Ostavi ga pod naponom dok se ja javim glavnom.“

Vaš reporter, dok se u pozadini kadra gospodin Kunić neartikulirano tresao i dimio, tada je nazvao nadređenoga, profesora doktora primarijusa Andreja Plenkovića, da mu podnese raport.

„Šefe, obavili smo redovno testiranje ravnatelja programa HRT-a.“

„I? Je li prošao?“

„Prošao je. Ni riječ da zucne.“

„Odlično“, rekao je profesor doktor primarijus. „Sad testiraj i ostale pa ćeš mi podnijeti zajednički izvještaj.“

„Na zapovijed!“

Tačno.net, 11.05.2020.

Peščanik.net, 15.05.2020.

KORONA
SLOBODA MEDIJA

The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić, rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.

Latest posts by Viktor Ivančić (see all)