Copyright Tommy Ingberg http://bit.ly/1wZoxHy

 
Kada je reč o merama štednje i drugim promenama u privrednoj politici, potrebno je nezavisno razmotriti ciljeve od posledica.

Tako, cilj smanjenja javne potrošnje i eventualnog povećanja poreza jeste smanjenje fiskalnog deficita, pa tako i dodatnog zaduživanja, što bi trebalo da najpre uspori, potom zaustavi, a onda i počne da smanjuje javni dug, ne nužno nominalno, već u odnosu na bruto domaći proizvod (BDP). Kolika je štednja potrebna, to je ono čime se prevashodno bavi Fiskalni savet, jer mu je to mandat. Posledice su tu važne samo utoliko ukoliko se ta fiskalna konsolidacija ne sprovede, jer rast javnog duga može da postane neodrživ, pod čime se misli da se neprestano povećava u odnosu na BDP. Pa pošto ne može da se povećava u nedogled, onda će morati da se zaustavi. Nije, naravno, svejedno kako. Ako se teži postepenom usporavanju rasta javnog duga, pa potom i njegovom smanjenju (u odnosu na BDP), potrebno je videti kojim se merama na to može uticati ili, preciznije rečeno, koji je razvoj fiskalnog deficta potrebno uzeti za cilj i kojom će se konktretnom strategijom štednje on postići kako bi se obezbedila održivost javnog duga.

No, da bi se cilj odabrao i da bi se ocenila efikasnost mera, potrebno je formirati valjana očekivanja ili bar razumna predviđanja o posledicama tih mera. Kako se održivost javnog duga ocenjuje u odnosu na BDP, važno je znati koje posledice po njegov rast imaju mere koje imaju za cilj smanjenje fiskalnog deficita i tako i povećanja javnog duga. Reč je o posledicama koje nisu pod kontrolom, u ovom slučaju, mera štednje, što će reći ne predstavljaju njihove ciljeve. One su posledica izabrane politike fiskalne konsolidacije, ali nisu njen cilj, što ne znači da se mogu zanemariti. Uzmimo primer da bi to bilo jasnije.

Kako i za koliko smanjiti plate i penzije? Cilj je da se smanje javni izdaci po tom osnovu, pa da se tako smanji i fiskalni deficit. Ovo pod pretpostavkom da ne dođe i do smanjenja javnih prihoda. Potrebno je, dakle, smanjiti plate i penzije tako da se očuva priliv prihoda. Sami prihodi, odnosno njihova veličina, nisu cilj, već posledica. Zašto to nije cilj? Zato što bi bila potrebna posebna mera kako bi se ta posledica stavila pod kontrolu (recimo poreska reforma ili povećana efikasnost poreske uprave ili nešto treće). Ovo je primena takozvanog Tinbergenovog pravila da je za ostvarenje svakog cilja potrebno imati bar jedno sredstvo – ili, kako se kaže, nije moguće ubiti dve muve jednim udarcem.

Uzmimo, dakle, da se računa ovako: ako se bogatijima više smanje primanja (plate i penzije) nego siromašnijima, posledice po ukupno smanjenje potrošnje će biti manje, jer će siromašniji nastaviti da troše sva svoja primanja, dok će bogatiji delimično smanjiti svoje uštede kako bi sačuvali dotadašnji nivo potrošnje. Ovo pod pretpostavkom da bogatiji štede, a siromašniji ne, ili štede manje. Pretpostavimo, međutim, da većina ljudi sa višim platama i penzijama zaista štedi više, ali tako što vraća kredite. Drukčije rečeno, ako su im primanja veća, oni su možda odlučili da se zaduže kako bi uložili u stan ili u potrošna dobra i sada štede tako što otplaćuju uzeti zajam. Ukoliko je to slučaj, oni neće moći da smanje štednju, već će moći samo da smanje potrošnju. Možda će čak i da povećaju štednju, ako ocene da su izgledi da će im se dodatno pogoršati izgledi da nastave da imaju i tako umanjena primanja (jer se merama štednje povećava verovatnoća gubitka posla ili se ne veruje da će početno smanjenje dohotka biti i poslednje). Tako da u meri u kojoj bogatiji imaju veće mogućnosti štednje, smanjenje njihovih plata i penzija može da dovede do većeg, a ne manjeg ukupnog smanjenja potrošnje.

Ovaj ishod, naravno, zavisi od mnogo čega. Recimo, moguće je da će bogatiji imati veće mogućnosti da refinansiraju svoje kreditne obaveze, što bi im onda obezbedilo da očuvaju postojeći nivo potrošnje. Mogu, naravno, i da prodaju imovinu, a i da dodatno rade. To su sve posledice, a koje će se tačno ostvariti uticaće značajno na to koliko će se tačno smanjiti potrošnja, pa onda i javni prihodi. Pri tom, valja imati u vidu da se porezi plaćaju iz dohodaka, kako god da se prikupljaju; dakle, manji dohoci, manji i poreski prihodi. Pitanje je samo za koliko manji, pri čemu odluka o tome koliko da se štedi ili troši utiče na poreske prihode, pre svega preko uticaja na posredne poreze, poreze na potrošnju.

Ovo su samo neke od mogućih posledica smanjenja plata i penzija. Sa stanovišta održivosti javnih finansija, važan je čitav skup posledica koje zajedno dovode do toga da se ukupna privredna aktivnost povećava ili smanjuje. Jer, veličina fiskalnog deficita i održivost javnog duga zavise od promena u privrednoj aktivnosti, od povećanja ili smanjenja nacionalnog dohotka. Samo smanjenje javne potrošnje neće imati za posledicu brži privredni rast. Naprotiv, delovaće recesiono, jer se smanjuje potrošnja.

Da bi se to videlo, valja zapaziti da je ukupna proizvodnja jednaka ukupnoj tražnji, čiji, te ukupne tražnje, je značajan deo ukupna, javna i privatna, potrošnja. Smanjenje potrošnje, samo po sebi, znači i smanjenje proizvodnje (recimo, smanjenje potrošnje od 700 miliona evra, oko dva posto BDP, znači smanjenje proizvodnje za 2 posto, ako sve drugo ostane isto, dakle čisto knjigovodstveno govoreći), dakle ako ne dođe do povećanja drugih elemenata ukupne tražnje, a to su privatna i javna ulaganja i neto izvoz (razlika između izvoza i uvoza robe i usluga). Ove promene nisu cilj mera štednje, ali mogu da budu njihova posledica. Usled čega je potrebno predvideti ili formirati očekivanja o tome kakve i kolike će one biti. Pored ostalog i zbog toga što te posledice mogu da budu takve da se željeni cilj, smanjenje fiskalnog deficita, ne ostvari, a da se održivost javnog duga pogorša. Pojednostavljeno rečeno, ako ne dođe do rasta ovih drugih elemenata ukupne tražnje, smanjenje ukupne proizvodnje, usled smanjenja javne i privatne potrošnje, će smanjiti poreske prihode, pa ne mora da dođe do smanjenja fiskalnog deficita. A onda će javni dug biti još veći u odnosu na umanjeni nacionalni dohodak.

Šta se, dakle, očekuje od ulaganja i spoljne trgovine? Ovo prvo delimično zavisi od ovog drugog. Ukoliko preduzetnici očekuju da će domaća potrošnja biti ograničena u dužem periodu vremena, mogu svejedno da odluče da ulažu u proizvodnju koja računa sa stranom tražnjom, dakle sa izvozom. Tu pomaže slobodan pristup najvažnijim tržištima, jer postoje sporazumi o slobodnoj trgovini sa najvažnijim trgovačkim partnerima. Takođe, pomaže i fleksibilni kurs, jer se njime mogu smanjiti domaći troškovi, u najvećoj meri troškovi rada, pa se može obezbediti profitabilnost izvoza.

Teorijski i pojednostavljeno, uzmimo da su cene na stranim tržištima date, jer je ponuda robe iz male privrede suviše mala da bi na njih uticala; tada je jedina prepreka proizvodnji za izvoz nekonkurentnost, što će reći troškovi. Ukoliko oni ne mogu da se pokriju iz prodaje, onda se ne isplati izvoziti. No, to je isto kao reći da je kurs precenjen. Ukoliko se on uskladi sa produktivnošću, ulaganje u proizvodnju za izvoz će se isplatiti. A u meri u kojoj je tačna pretpostavka o tome da su cene u izvozu date, moći će se prodati sve što se proizvede. U stvarnosti su svi ti uslovi samo delimično zadovoljeni, ali osnovni zaključak da konkurentna mala privreda može da poveća ulaganja u proizvodnju namenjenu izvozu svakako stoji.

Ovo, opet, zavisi od mnogo toga što nije neposredno pod kontrolom privredne politike. Jer, ako je finansijsko stanje u korporativnom sektoru rđavo ili se računa pre svega sa domaćim tržištem ili ne postoje potrebna preduzetnička znanja, recimo potrebna za ulaganja u industrijsku proizvodnju, tada do povećanja ulaganja u proizvodnju za izvoz neće doći ili bar ne dovoljno brzo. Tu strana ulaganja mogu da pomognu, ali ona zavise od mnogo strožih uslova konkurentnosti, jer pretpostavka o maloj privredi ne mora da važi za, recimo, veće multinacionalne kompanije, jer za njih cene na svetskom tržištu ne moraju da budu date.

Uzmimo, dakle, da će se smanjenje domaće tražnje samo delimično nadoknaditi rastom izvoza. Ulaganja mogu da se povećaju i uz očekivanja da će se povećana proizvodnja moći prodati na domaćem tržištu. Uzmimo da preduzetnik računa da će njegova ulaganja podstaći i druga, pa da će se povećati zaposlenost, pa tako i privatna potrošnja, mada se u času kada se odluka o ulaganjima donosi potrošnja zapravo smanjuje. Uzmimo, recimo, da planirate da uložite u neku industrijsku proizvodnju ili u usluge jer očekujete da će tuda proći put ili pruga, pa će se povećati dostupnost tržišta po više osnova. Moglo bi se isplatiti uložiti u proizvodnju, uz šta će doći i povećanje tražnje i potrošnje od povećane zaposlenosti.

Za sve to bi bilo potrebno da postoji odgovarajući finansijski sistem, koji, opet, može da ne bude u najboljem stanju jer je opterećen propalim projektima iz prošlosti. Potrebna bi bila finansijska konsolidacija, a ona nije cilj fiskalne konsolidacije. Štaviše, usled rizika da će se produbiti recesija, očekivanja finansijskig sektora bi mogla da budu da će se povećati nenaplativa potraživanja, usled čega će biti teško obezbediti finansiranje dodatnih ulaganja. Posebno ukoliko je reč o zajmovima u stranom novcu, a strani dug zemlje je već povelik.

Ukoliko se ne može očekivati značajno povećanje javnih, jer se smanjuje javna potrošnja, a ni privatnih ulaganja, dodatni pad ukupne proizvodnje se može donekle izbeći ne toliko povećanim izvozom, već smanjenjem uvoza. Ukoliko se bar izvozi ono što se više ne može prodati kod kuće, a uvoz se smanjuje, jer se smanjuju plate i penzije, to će biti pozitivan doprinos privrednom rastu (rastu bruto domaćeg proizvoda preciznije rečeno). No, naravno, to je privremeno, jer ne može, po tom osnovu, neprestano da se povećava izvoz, a da se smanjuje uvoz. A ne povećava se ni zaposlenost. Bila bi svejedno potrebna dodatna ulaganja.

Sve su to moguće posledice, koje mogu da utiču na ostvarivost cilja koji se želi postići štednjom na javnoj potrošnji. Ukoliko bi se želelo da te posledice budu takve da podrže ostvarenje fiskalne politike, bilo bi potrebno da one postanu ciljevi privredne politike. Recimo, potrebne su mere finansijske konsolidacije, odgovarajuća monetarna politika, kao i reforme svih relevantnih tržišta. A naravno i reforma fiskalne politike i povećanje efikasnosti javnog sektora. O svemu tome u sledećem napisu.

Ovde je samo potrebno zaključiti da će mere štednje, same po sebi, u nereformisanom sistemu, imati recesioni efekat i nije izvesno da će uticati pozitivno na održivost javnog duga. Na ovaj zaključak može da utiče detaljna struktura fiskalnih mera, dakle i onih koje se ne svode na smanjenje plata i penzija, o čemu ima smisla pisati kada budu poznate.

 
Peščanik.net, 22.09.2014.


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija