Kada je 18. oktobra 1978. godine, nakon jedne otmice aviona, izvršen policijski “pokolj terorista” u njemačkom zatvoru Stammheim pored Stuttgarta, stvorena je bila jedna od najnapetijih situacija u kojoj se našla Njemačka kao pravna država nakon Drugoga svjetskog rata. Po svemu sudeći libertarno nastrojeni ljudi unutar njemačke televizije stavili su u školski program, u sklop serije pod nazivom “Omladina upoznaje antičke klasike”, onoga dana kad je bila predviđena sahrana Andreasa Baadera, Gudrun Ensslin i Jan-Carla Raspea, Sofoklovu tragediju Antigona. No Vrhovni savjet televizije zabranio je njeno prikazivanje, a policija je zahtijevala i zabranu sahrane. Crkve nisu dopustile sahranu na groblju, jer su teroristi navodno izvršili samoubistvo, prema policijskom izvještaju. No ondašnji gradonačelnik Stuttgarta Manfred Rommel, inače sin proslavljenog feldmaršala Erwina Rommela, Hitlerova vojskovođe i žrtve, osporio je zahtjev policije i dopustio pokop Baadera, Raspe i Ensslin, pozivajući se neposredno na Sofokla, odnosno na Antigonu, koja je također osporila kraljevsku zabranu sahrane svojega brata “državnog neprijatelja”, pozivajući se na prirodno pravo kao pravo svakoga čovjeka da bude sahranjen. To je pravo, ponovio je i Rommel, starije od svakog pozitivnog zakonodavstva. Stanuje u kući prirode, a ne u proizvoljnosti državne vlasti.

Čovjekova smrt, naime, nije nešto slučajno ili nešto prolazno, nego tvori samu esenciju čovjeka kao ek-sistencije. Smrtnost se podudara s bivstvovanjem čovjeka, s konačnošću toga bivstvovanja, zato zakon mrtvih, zakon o posvećenosti mrtvih kao zakon bivstvovanja (ontonomija), nije jedan od mnoštva drugih zakona, nego je zakon svih zakona, zakon koji prethodi svim zakonima života, dakle i zakonima života u državi. Kako u svom čitanju Antigone iz 1942. godine formulira Martin Heidegger, zakon mrtvih (Gesetz der Toten) je temeljni zakon živih (Grundgesetz der Lebenden), ono usudno u suštinskom smislu, jer ga slaže i raspolaže (gefügt und verfügt) “zakon bivstvovanja” (Gesetz des Seins). I obrnuto: osvrnemo li se s tačke zakona bivstvovanja na zakone države, tada je taj zakon iznad njih: zakon mrtvih kao zakon bivstvovanja je kriterij njihove čovječnosti ili nečovječnosti, apsolutno mjerilo svakog pozitivnog zakonodavstva. Drugim riječima, pozitivno pravo je s tačke gledišta prirodnog prava uvijek jedino i samo – relativno pravo. Stoga je Antigonina ilegalna sahrana nesahranjenog mrtvog Polinika bila i ostala apsolutno opravdana, a kreontovske naredbe o potpunoj uskrati groba, nepravedne kako prema mrtvima tako i prema ožalošćenima, ostaju svejednako neopravdane, bez mogućnosti opravdanja, ostaju ilegitimne uprkos svom legalitetu, nezavisno da li se taj legalitet temelji na diktaturi ili na demokraciji. Naravno, već diktatura kao takva s tačke gledišta savremene demokracije nije legitimna, no ako bi zakone u suprotnosti s posvećenošću mrtvih donio i neki demokratski parlament, to ne bi bili legitimni zakoni, kao što ne bi bilo legitimno ponovno uvođenje smrtne kazne u evropske ustave.

Jer svaki zakon koji je u suprotnosti s prirodnim pravom, sa zapoviješću o sahrani mrtvih i zabranom smrtne kazne, kakva god većina stajala iza njega, jeste u suprotnosti s prirodom, s bivstvovanjem čovjeka. Ontomahičan je. Predstavlja kršenje metron, po Jean-Lucu Nancyju, “pristalosti ili podesnosti (convenance) jednog bića drugome ili samome sebi”, predstavlja dakle osionost ili hybris. Dakako, to možemo uvidjeti tek ako postanemo svjesni razlike između legitimnosti i legalnosti, između prirodnog i pozitivnog prava, između apsolutnih i relativnih zakona. Pri tome ne smijemo previdjeti da apsolutni zakoni nisu zakoni Apsoluta. Zakon mrtvih kao zakon bivstvovanja nije postavka Boga, boga kao vrhovnoga bivstvujućeg, kao Bivstvujućeg. Apsolutni zakon je zakon bivstvovanja kao bivstvovanja i stoga nezavisan od egzistencije Boga, vrijedi nezavisno od njegove egzistencije ili neegzistencije. Niti famozno Nietzscheovo geslo o smrti Boga niti njegovo proglašenje vladavine epohe nihilizma ne može ga, ne smije ga suspendirati. Jer jamac, jedini jamac zakona bivstvovanja jeste čovjek u svojoj konačnosti, a ne beskonačni Apsolut. Svaki čin protiv toga zakona je zato čin zla, zločin. Iz toga da nema Apsoluta ne proishodi da je sve relativno i da zločinstvo zbog toga naposljetku uopće nije moguće. Jer, kako je primijetio Jacques Lacan, tamo gdje nema Boga (Zakona), ništa nije dozvoljeno, ne postoji neko ko bi kao Autoritet bilo nešto zapovijedao, bilo nešto zabranjivao. Čovjek je stoga slobodan, ali sa sviješću da u svijetu nema hijerarhije, da vaseljena nije piramida na vrhu koje je Najviše Bivstvujuće, religiozno rečeno, trostruko sakralno Bivstvujuće. I da je stoga u svojemu bivstvovanju sveto i nepovredivo svako, pa i najmanje bivstvujuće. Iz toga pak proishodi i nova odgovornost spram svega što jeste, nova etičnost, možemo je imenovati pietas, u smislu privrženosti-poštovanja koje se obraća životu-smrti, u krajnjoj liniji bivstvovanju.

Svako nasilje nad bivstvovanjem oslanja se na utvrđivanje postojanja nečega što bi u životu trebalo da bude više od samog života. Kao da smo dar života primili od nekog Darovatelja, kao da se za dar bivstvovanja moramo odužiti, isplatiti taj dar uzdarjem i dugom, protivdarom. No dar bivstvovanja vraćamo samim tim darom, vraćamo time da jesmo. Vraćanje dara bivstvovanja događa se kao naše prebivanje. Jedinstveno i zato neponovljivo.

 
Peščanik.net, 31.12.2010.