Završila je tako i ova pokora, i što smo naučili? Naučili smo, recimo, što je ironija. Splićanima je temeperatura morala pasti do skoro minus deset, da bi shvatili kako je grad u minusu, i kako valja izaći na ulice.
Gotovo hiljadu Splićana moralo je onda završiti polomljenih ruku i nogu u spomen-kosturnici na Firulama da bi konačno shvatili kako su na vlast doveli birtijske kabadahije s bejzbol palicama koji su im u stanju polomiti ruke i noge ako izađu na ulice. Morao se, najzad, tako zaleđeni Split ugušiti u smeću da bi građani shvatili kako ga valja očistiti.
Morao je, ukratko, pasti snijeg do koljena, morala je Splićane zamesti milenijska oluja, arktički led morao ih je okovati puna dva tjedna, da se u njima probudi mediteranski živac pobune.
Pa ipak, nije to ironija. Reći ću vam što je ironija. Jedna od glavnih priča ove hrvatske polarne veljače bila je – ako nije odveć ironično tako reći – topla ljudska priča o dvadesetogodišnjem Franji Opačku iz Benkovca, svjetskom prvaku u tradicionalnom taekwondou, koji je lutajući Hrvatskom u potrazi za bilo kakvim poslom završio kao beskućnik u Slavonskom Brodu, s minus dvadeset šest najhladnijem gradu u državi.
Kada sam nekidan zajedrio internetom tražeći više o mladom šampionu Franji Opačku, što se smrzava u Slavonskom Brodu bez ikakvog posla i toplog doma, pouzdani Google ponudio mi je i ovo: “Moj Posao: Grijanje Franjo Opačak, Slavonski Brod”.
Da, na najvećem nacionalnom internetskom birou za zapošljavanje reklamira se i neki Franjo Opačak, montažer centralnog grijanja iz Slavonskog Broda. To je, eto, ironija.
S pravom smo…
A ovo u Splitu? Nije to vidjelo ironije: najbliže joj je bilo to što su stanovnici zametenog Kerumovog rodnog sela Ogorja prtili snijeg i probijali se kroz nanose da bi osnovne životne potrepštine nabavili u – Konzumu.
Ovo u Splitu, pak, bila je – kako bi to rekla moja pokojna baba, da je doživjela – Božja kazna. Na ljeto stoga ne treba očekivati, kako to kaže urnebesno duhoviti Željko Kerum, velike vrućine, već najezdu skakavaca.
Ironiju u bijelom Splitu treba tražiti na drugom mjestu. Ironija je, naime, u tome što je Split morao zabijeliti kao Zagreb da bi dobio barem priliku da shvati kako je i on nekome metropola.
Priliku koju je, jasno, bez greške propustio.
Više od dvadeset godina, naime – otkako god je nezavisne hrvatske države – slušali smo Splićane kako psuju samodovoljni i samozadovoljni Zagreb, potpuno neosjetljiv i nezainteresiran za sve što se događa iza rampi na naplatnim kućicama u Lučkom i Ivanji Reci.
Pizdili smo kad su po Vukovaru padale granate, a Zagreb popločavao centar granitnim pločama, pizdili smo kad je ostatak države tiho propadao, sušio se i trulio, a u Zagrebu se otvarao najluksuzniji zahod ili najveći shopping centar u Euroaziji, pizdili smo kad se Slavonijom pod poplavama otvaralo Panonsko more, a Hrvatska pratila vijesti o tome kako u nekakvoj zagrebačkoj koncertnoj dvorani propušta krov, pizdili smo kad je Dalmacija gorjela u šumskim požarima, a Hrvatska bez daha pratila vijesti o tome kako se s vrućinama nose celebrityji na zagrebačkoj špici: kad god su u Zagrebu s neba pale dvije-tri crte bijelog, nacionalni je televizijski Dnevnik počinjao dramatičnim desetominutnim prilogom o prometnom kaosu u hrvatskoj metropoli. A mi smo s pravom pizdili.
I što se onda dogodilo?
U Splitu je palo par linija snijega, i cijela je Dalmacija deset dana bez daha pratila dramatične vijesti o kaosu u dalmatinskoj metropoli.
Cijela predgrađa su na minus deset bila bez struje, mjesta u Dalmatinskoj zagori zametena su u snježnim nanosima, seljacima su ugibala čitava stada i ostajali su bez ičega, bura je nosila krovove, snijeg je rušio kuće, otoci su odsječeni ledom, orkanskom burom i valovima od četiri kata, Gorska služba spašavanja iskopavala je u planinskim zaseocima žive zatrpane ljude, iza sibirske oluje ostajali su u zabačenim kućama mrtvi starci pred ugašenim pećima, a mi smo bez daha pratili kako Splićani padaju po zaleđenim trotoarima.
Imotski, Vrgorac i sela oko Vrlike vodili su borbu za goli život, odsječeni od ostatka svijeta i prekriveni s više od metra snijega, bez hrane i vode, a mi smo pratili dramatične vijesti iz Splita, u kojemu ne voze taksiji i ne radi dostava pizza.
Kad bi stoga dalmatinska metropola ponekad poslušala što kaže njena provincija, kad bi uložila mali napor i saslušao svoje vlaje i bodule, čula bi kako ta sitnež s ruba ravne ploče psuje samodovoljni i samozadovoljni Split, potpuno neosjetljiv i nezainteresiran za sve što se događa dalje od bova na Bačvicama – ne iza rampi na naplatnim kućicama u Dugopolju, nego već iza Mertojaka – čula bi kako pizde jer su na metropolu pale dvije-tri crte bijelog, a mediji na rubu suza javljaju o prometnom kaosu u Splitu.
Sve je isto.
I bilo bi mu odnekud strašno poznato to o čemu oni pričaju. Pa je sva sreća ispala da u historijskim balkanskim preslaganjima nije i Dalmacija ispala nezavisna država, jer Split bi bio između sto i sedamsto puta gori od Zagreba.
Ovako, uvijek ima netko tko mu je kriv. Pa da pizdi kad u Splitu ne radi dostava pizza i ljudi padaju po trotoarima, a Hrvatska bez daha prati vijesti o tome kako se s polarnom zimom nose celebrityji na zagrebačkoj špici.
Prokleti prepotentni, samodovoljni i samozadovoljni Zagreb.
Slobodna Dalmacija, 13.02.2012.
Peščanik.net, 14.02.2012.
