Protekle sedmice zakuvao se sukob između ministra privrede Saše Radulovića i svih onih koji ga napadaju zbog toga što hoće da ukine Agenciju za strana ulaganja i promociju izvoza Srbije (SIEPA) i što posle deset godina razvlačenja hoće da reši problem takozvanih „preduzeća u restrukturiranju“, obećavajući radnicima socijalnu pomoć, a preduzećima stečaj ili strateškog partnera.

Naime, uprošćeno, ministar Radulović smatra da je agencija SIEPA na račun poreskih obveznika ukupno odobrila 290 miliona evra investitorima koji su obećali da će sa blizu 1,5 milijardi evra ulaganja zaposliti 47.882 radnika, a da je doista uspela definitivno da zaposli samo 4.168 radnika.

Zatim, ministar Radulović govori da više nije moguće subvencionisati 170 „preduzeća u restrukturiranju“, sa oko 51.000 zaposlenih, zato što ona ni posle čitave decenije, tokom koje su državni budžet koštala oko 750 miliona evra godišnje, nisu našla strateškog partnera, niti kupca (do sada je u stečaj otišlo 27 tih preduzeća, a tim putem će verovatno i ostala).

Radulovića zbog akcije protiv SIEPA kritikuju svi oni koji misle da se bez „kupovine radnih mesta“ („što rade i druge države“) ne mogu privući investitori u Srbiju. Prema njihovim stavovima ispada da bi problem nezaposlenosti u Srbiji bio lako rešiv kad bi Srbija imala 5,8 milijardi evra, kojima bi mogla da „pazari“ 900.000 radnih mesta od svetskih investitora. Malo morgen, kako bi rekao pokojni vođa Srbije.

Zbog ideje da subvencije za plate u preduzećima u restrukturiranju „prepolovi“, to jest smesti u „tranzicioni fond“ koji će imati budžet od oko 300 miliona evra, Radulovića, na drugoj strani, napadaju sindikati pod parolom da „tera radnike na ulicu“ i da „ne zna šta radi“.

Ako se uza sve to setimo da je ministar Radulović taj koji najčešće govori o potrebi promene Zakona o radu i da je on u javnost ubacio podatke o velikim dubiozama koje je otvorio državni Fond za razvoj u proteklim godinama, onda je svakome jasno zašto se prema njemu stvorio veoma širok front otpora i žestokog osporavanja.

Ne ulazeći ovde dublje u analizu svih predloga ministra Radulovića, mora se primetiti da je on zapravo jedini ministar u Dačić – Vučić vladi koji doista zagovara temeljne promene u odnosu države i privrede. Uostalom, on je na predstavljanju jednog istraživanja Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID) u Beogradu, prošle sedmice, čak doslovno izjavio da „uloga države nije da zapošljava građane i da investira u privredu, već da stvori uslove za održivo poslovanje, što podrazumeva stvaranje profita“ (Politika, 14. novembar).

Izgleda da nije problem to što Radulović govori, već je problem što on taj stav podupire i konkretnim predlozima Vladi – u zemlji u kojoj su reforme toliko maglovit, a ipak omražen „antiradnički“ pojam i u kojoj je političko licemerje dovedeno do savršenstva, pa se ništa realno i ne menja, već se o promenama samo priča, tako da je državni budžet doveden do tačke pucanja.

Sudeći prema sporadičnim javnim ocenama Radulovićevih planova iz vladajuće koalicije, kao i prema „seobi“ nekih nadležnosti Ministarstva privrede u Ministarstvo finansija (premešta se, na primer, subvencionisanje novih radnih mesta), izgleda da se opisane „reformske zamisli“ u samoj Vladi Srbije doživljavaju kao „naivne i remetilačke“, a već se proširila i glasina da bi novog ministra privrede trebalo nekako otpustiti – a da se ne izazove prevelika buka kod međunarodnih faktora.

Radulović, što je zanimljivo, ne dobija javnu podršku ni od sada već ideološki „veoma šarene“ opozicije (što bi ga možda još brže sahranilo), koja se gotovo refleksno vraća na nekadašnje političke programe sada vladajućih stranaka (SPS-a i SNS-a), to jest programe iz vremena njihovog radikalnog populizma – kada se tragalo za „novim socijalizmom“ ili „nacionalnom domaćinskom Srbijom“, iz vremena kada je „svetinja srpske države“ korišćena pretežno kao paravan za gigantske pljačke i kupovinu uticajnih klanova i biračkih glasova.

Sve to kao da ne brine ministra Sašu Radulovića. On svoje mišljenje iznosi veoma hladnokrvno i racionalno – kao da je rešio ili nešto realno da uradi ili bar da „hrabro pogine“. U tom smislu on je doista čudo u Vladi Srbije, a sablazan izaziva i u njenoj navodnoj parlamentarnoj opoziciji.

 
Novi magazin, 22.11.2013.

Peščanik.net, 22.11.2013.