Nekim ljudima svi su izbori važni. Demokratski socijalisti, opekavši se na ponovljena desna skretanja Demokratske stranke i na rastuću marginalizaciju trećih stranaka, teže da budu skeptični. Ipak, ovi predsednički izbori nose opasnost da nanesu ogromnu štetu SAD i – imajući u vidu status Amerike kao velesile – i ostatku sveta. Mada demokratski tim kandidata zaslužuje našu podršku uz sve kritične opaske koje imamo, a ima mnogo toga za kritiku u stalnom skretanju udesno i Obame i Bajdena, neodgovorno kockanje republikanaca u kulturnoj politici, a na štetu svakog razgovora o socijalnoj, ekonomskoj i spoljnoj politici predstavlja stvarnu i trenutnu opasnost. Nije baš sasvim istina da su republikanci digli ruke od politike. Idu oni dalje od pseudomačističkih stavova Mekejna i Pejlinove, koja misli da zna sve što treba znati i takođe sve što SAD treba da znaju o Rusiji samo zato što su Aljaska i Sibir blizu: njihovi su predlozi podjednako strašni i užasavaju čak i „normalne“ republikanske konzervativce.

Usred povelike ekonomske krize republikanci nude još veću deregulaciju berze, još divljije tržište, još veće poreske olakšice za bogate i značajno povećanje poreza za radničku i srednju klasu. To povećanje poreza upakovano je u u njihov neverovatno bezobzirni i surovi predlog da se oporezuju penzijske i zdravstvene povlastice, a sa svesnom namerom da poslodavce oslobode obaveza prema penzijskim i zdravstvenim fondovima. Nema veze što su te obaveze ionako najmanje u celom industrijskom svetu. Takvi predlozi sami po sebi trebalo bi da budu dovoljni za masovne primedbe na republikanske kandidate. Tu treba dodati i brutalnu „demografsku“ demagogiju Pejlinove koja razotkriva plitkost njihove politike rodnog identiteta; ili pre, plitkost onih ženskih birača koji misle da je njen pol važniji od njene antiženske politike. Ipak je najopasnija ratnohuškačka politika predsedničkog i potpredsedničkog kandidata Republikanske stranke! Ona se usmerava na tri moguća krizna područja: Kavkaz, Bliski istok i Latinsku Ameriku.

U sva tri područja sadašnja Bušova administracija dovela je SAD na ivicu katastrofalnih vojnih avantura. Na Kavkazu se američko imperijalističko protezanje upetljalo u gruzijske sukobe s njenim separatističkim manjinama, a podrška neodgovornom gruzijskom nacionalističkom režimu dovela ga je u oštar sukob s oporavljenom Rusijom. Sve to da bi se očuvao strašno skup naftovod koji mora da obezbedi SAD i Zapadnoj Evropi pristup kaspijskim naftnim poljima u Azerbejdžanu i Kazahstanu, a da ne prolazi kroz teritorije pod ruskom kontrolom. To se sadadefiniše kao legitimni strateški interes SAD. Na Bliskom istoku, osim što što odlažu svaku mogućnost mira u Palestini podržavajući Izrael u represiji i otimanju zemlje, čime onemogućuju jedini izlaz, a to su dve države, republikanci i ne pomišljaju da se povuku iz Iraka. Naprotiv: Mekejn nam stalno govori da će SAD tamo morati da ostane još stotinak godina. U Latinskoj Americi mešanje SAD u poslove Bolivije podstaklo je pobune bogatih zemljoposednika protiv popularnog levog režima Moralesa. Stalni sukobi sa legalnom vladom Venecuele doveli su do prekida diplomatskih odnosa sa te dve latinoameričke države, a sve to sumnjivo blizu pred američke izbore.

Republikanci se očigledno nadaju daće se okoristiti rastućom ratnom histerijom, jer se od njih očekuje da budu tvrđi od demokrata u odbrani američkih interesa u svetu. Zašto ih smatraju za takve ostaje donekle tajna koja traži dublju analizu. Ali: zašto bi Buš, dezerter iz teksaške Nacionalne garde tokom Vijetnamskog rata, čovek koji nikada nije čuo metak opaljen u gnevu (osim na nekog nesrećnog jelena ili prepelicu) bio „tvrđi“ od demokratskog kandidata Kerija, pravog ratnog heroja – teško je razumeti. Isto kao što je teško razumeti zašto patnja u vijetnamskom logoru za ratne zarobljenike, gde je zapao bombardujući civile, čini Mekejna iskusnim stručnjakom u pitanjima odbrane i spoljne politike. Taj bi nas ekspert mogao sasvim verovatno odvesti u rat sa Iranom. Tužno je koliko je kampanja demokrata mlaka u odnosu na ovako zahvalne mete i teme. Stidljivost demokrata da napadnu republikanske kandidate mnogo jače i surovije mogla bi da ih košta pobede. Suština na koju hoćemo još jednom da ukažemo ovde jeste da bi Mekejn i Pejlinova bili gori čak i od Buša. Njihova administracija bila bi ne samo agresivnija u spoljnoj politici, nego još gora – ako je to uopšte više moguće – u domaćim poslovima. Bila bi to katastrofa za SAD i za svet i nesreća za ugled SAD u svetu.

S druge strane, trenutni jako slab ugled SAD u svetu i nije nužno loša stvar. Sadašnja politika SAD i njihova vlada zaslužuju osudu, ali – na nesreću – ne stradaju samo kapitalizam i imperijalističke ambicije Amerike, nego i demokratija stiče loš ugled. Pošto i Rusija postaje sve više autoritarna i imperijalistička, stara budalasta poslovica da je neprijatelj mog neprijatelja moj prijatelj –više ne važi. Neprijatelji i protivnici SAD su i represivni islamski režimi, Severna Koreja i druge diktature, ali i imperijalističke velesile poputRusije i Kine. Jedan od grehova Bušove administracije bio je što je ojačavala te protivnike, a Mekejn će s tim nastaviti još više. Tako će nastavak Bušove politike u još primitivnijem obliku ugroziti demokratiju širom sveta. Tu će se odsustvo zdrave odgovornosti u SAD i Evropi pokazati kao veoma opasno. Još nisu ponuđene sistemske alternative mehaničkoj formuli po kojoj su „slobodna tržišta“ i privatna inicijativa jedini mogući kontekst za stabilnu demokratiju.

Moramo da ponovimo da dosadašnja politika, dakle u SAD kapitalistička politika, kao i obično predstavlja luksuz koji sebi ne možemo da priuštimo. Nemamo iluzija da će politika u ovim izborima moći da prevaziđe kapitalističku politiku, ali postoje kapitalistička politika i politika reformi i ozdravljenja unutar tog nepravednog sistema. Skandinavske zemlje i Kanada takođe su kapitalističke, takođe pate od klasnih razlika i nepravdi, ali neuporedivo manje nego SAD. Mnogo je više prostora za politiku mogućeg nego što nudi kampanja Obame i Mekejna i mnogo više mogućnosti za mobilizaciju žrtava ovog sistema. Na tome treba da insistiramo. Ako kampanja ne krene napred, ona neće samo zastati, nego će se vraćati unazad i doneti katastrofu i patnje za SAD i za svet. Dužnost nas obavezuje da učinimo sve da bismo to sprečili.

Autor je počasni predsednik Demokratskih socijalista Amerike, profesor emeritus za postdiplomske studije Njujorškog univerziteta, Predsednik Udruženja za tranziciju ka demokratiji.

 
Danas, 24.09.2008.

Peščanik.net, 25.09.2008.