U svom javnom obraćanju, na misnom slavlju u Trogiru, kardinal Josip Bozanić izrekao je na račun don Ivana Grubišića, ne spominjući ga eksplicitno, a ipak sasvim jasno i nedvosmisleno, slijedeće objede: „Pojedini crkveni službenici, zaboravljajući i napuštajući svoj pravi poziv, posežu za necrkvenim sredstvima, navodno tražeći opće dobro.” „Nažalost kad su crkveni ljudi posegli za primamljivim ponudama političke moći i medijske popularnosti pretvorili su mirisne i plodne voćnjake u pustinju.”
Formalno pravno, don Ivan Grubišić, po zanimanju umirovljenik, građanin je Hrvatske za koga bi trebali vrijediti zakoni RH o tome tko se može, a tko ne, kandidirati na izborima, kao i za sve ostale građane. Ali ovdje nije riječ o formalno pravnim razlozima, koji su u puno većoj mjeri postojali kod aktivnog bavljenja stranačkom politikom aktivnih svećenika poput fra Tomislava Duke ili dr. Adalberta Rebića, kad Crkva u tome nije vidjela ništa sporno, nego o suštinskim vrijednosnim sudovima.
Moralna načela koja je kršćanstvo prihvatilo kao svoja i iz kojih crpi svoj moralni autoritet i snagu, upravo je služenje za opće dobro. Tokom povijesti Crkva je kao organizirani aparat moći, kroz svoj birokratski aparat i vrhove hijerarhije, znala iznevjeriti ta visoka načela. Kako su prolazili pojedinci, unutar ili izvan crkvene hijerarhije, koji su na to „zaboravljanje i napuštanje pravog poziva” upozoravali, povijesno su poznate činjenice.
Crkvena hijerarhija je danas u Hrvatskoj postala pojam nezajažljive interesne skupine, dobro umrežene s HDZ-ovskom vlašću na obostranu korist, koja gradi basnoslovne palače u doba sveopće krize uz cinično objašnjenje za trošenje novca poreznih obveznika, „da je skuplje jeftinije”, čiji mnogi velikodostojnici nisu našli riječi utjehe za žrtve ratnih zločina koje nisu bili katolici, ali jesu za počinitelje zločina koji su to bili. (Npr. biskup Marin Barišić o Mirku Norcu, osuđenom za brutalna ubojstva civila: „Pitaju me mnogi gdje je Norac. Pravi rodoljubi i bogoljubi bi znali odgovorit (…) On je u našim srcima, u našim mislima, u našim molitvama.”)
Don Ivan Grubišić, koji se nije mirio s negativnostima u organizaciji čiji je član i u društvu kojem pripada, upravo ne zaboravljajući što je njegov pravi poziv i ne napuštajući visoke moralne principe na koje se i Crkva i politika često pozivaju, ali ih se same mnogo rjeđe drže, izuzetna je i nadasve korisna pojava i u Crkvi i u hrvatskom društvu. A to da su crkveni ljudi posegli za primamljivom ponudom političke moći mnogo je bliže istini ako se shvati kao samokritika crkvene hijerarhije nego kao kritika don Ivana.
H-alter, 16.11.2011.
Peščanik.net, 19.11.2011.
