Dizajn Slaviša Savić

Dizajn Slaviša Savić

Ovoga ću se uvijek sjećati: Gospođa i ja idemo ulicom Castro u San Franciscu, da se nađemo s Rabihom na doručak i kahvu. Rano je jutro, uobičajena magla na vrhu brda se topi pod naletima sunca.

Skoro sve, osim pekara, samoposluga i ponekog kahvea je zatvoreno, iz kamiona se istovaraju isporuke, poštar ide ulicom, posvuda su zastave u bojama duge, plakati sa polugolim muškarcima, svijet čeka autobus— komšiluk se budi. A na jednom prozoru naslonjen mladić, brada mu na rukama, pod rukama jastučić, opušten i dobro raspoložen, kaže: “Sretan vam dan odluke Vrhovnog suda!” (Happy Supreme Court decision day!). Sretan nego šta!, kažemo mu Gospođa i ja, s mladićem razmijenimo osmijehe, i nastavimo Castrom putem neophodne kahve.

Lijepo, sretno lice tog mladića uvijek će mi biti lice 26. juna, 2015, kada je američki Vrhovni sud (konačno) donio odluku kojom je istospolni brak pravosnažan na cijeloj teritoriji Sjedinjenih Država, čime je ukinuta neravnopravnost između hetero i homoseksualnih građana, barem kad je u pitanju pravna ovjera ljubavi. Da se dočeka ta odluka, nije bilo boljeg mjesta nego što je Castro, kvart koji je Jajce homooslobodilačkog pokreta u Americi. Još od četrdesetih godina prošlog vijeka, kada su se tu počeli useljavati homoseksualci koje je američka heteroseksualna vojska nečasno demobilizirala, Castro je bio mjesto gdje su se muškarci međusobno voljeli i zamišljali budućnost u kojoj ta ljubav (uključujući i seks) neće biti ni sramotna ni nezakonita. U Castru se ta budućnost već dobrano ovaplotila i prije prošlog petka, ali je odluka Vrhovnog suda potvrdila da je ova bitka u borbi za jednakost i prava homoseksualaca u Americi bila pobjedonosna. Nesnosni Republikanski predsjednički kandidati, raznovrsni homofobi, crkvoljubi i mnogobrojne budale i fašisti—koji su, čak i kad se svi saberu, po svim indicijama predstavljaju manjinsko američko mišljenje—oglasili su se odbranom tradicionalnog, šatro prirodnog, braka između mužjaka i ženke bez kojeg će Amerika, te tako i svijet, ubrzano propasti. Svima je, međutim, jasno, a možda i svim tim šupcima, da je odluka Vrhovnog suda manje-više fajront za profitabilnu političku homofobiju. Castro je bio prva oslobođena teritorija u borbi protiv homofobije, pa je otud u petak bio potpuno isti kao i u četvrtak, ali i potpuno drukčiji. Osmijeh mladića na prozoru je bio istovremeno i uobičajena jutarnja sreća i razvijena pobjednička zastava.

U San Franciscu sam bio povodom prikazivanja Otoka ljubavi (Love Island) u okviru Frameline39, LGBTQ filmskog festivala. Tu su bili i Jasmila Žbanić, rediteljka filma (s kojom sam imao čast i zadovoljstvo napisati scenarij), kao i Ermin Bravo, nosilac glavne uloge, i Christine Maier, direktorica fotografije. Mnogo nam je lijepo bilo. Film je u četvrtak prikazan u bioskopu Castro, koji je spektakularano, zakonski zaštićeno, glavno obilježje čitavog susjedstva, a publika ga je više nego toplo primila. Poslije smo otišli na piće u Twin Peaks, ugostiteljski objekt koja je također historijsko obilježje kao jedan od prvih gay kafana u Americi, prva s velikim prozorima—tj. prva van ormara/klozeta, oslobođena brige da li ko vidi šta se tu dešava i šta o tome misli. Volio bih da sam bio u Twin Peaksu u petak, na dan odluke Vrhovnog suda, a i da budem tu na Vidovdan kada se u Castru održava Parada ponosa, koja će sigurno biti najveselija i najluđa u sjećanju.

Volio bih kad bi se LGBTQ filmski festival u Sarajevu mogao održati bez nasilja, a kamoli Parada ponosa. Volio bih da homofobija i mržnja nisu epidemični. Volio bih da svi građani imaju jednaka prava, da istospolni parovi mogu da hodaju Ferhadijom držeći se za ruke, kao da su u Castru. Volio bih da oni koji se tome odupiru, među kojima na žalost imam i prijatelja, shvate da je homofobija zapravo puritanski fašizam, zasnovan na “neprestanom strahovanju da bi neko, negdje mogao biti sretan” (H.L. Mencken). Volio bih da je svima očigledno da je rezultat normativnog heteroseksualizma—ubjeđenja da je heteroseksualnost “prirodna”, a sve ostalo “neprirodno”–zapravo de facto, a često bogami i de jure, segregacija koja suštinski unižava i obezljuđuje ne samo one koji su potisnuti u ormar/klozet, na margine društvenog života, nego i one koji u tom odnosu snaga zauzimaju naizgled privilegirani položaj. Volio bih da onima koji se (prave da se) bave politikom bude jasno da mržnja kako politička strategija ima ograničeno trajanje—ili izlapi, ili se završi krvoprolićem. Volio bih da sa svojim homoseksualnim prijateljima mogu da učestvujem u svemu u čemu učestvujem sa svojim heteroseksualnim prijateljima. Volio bih da nenarušiva ravnopravnost zaživi na svakom nivou, da nam bude jasno da je svima bolje i ljepše ako smo svi u mogućnosti da svoj ljudski kapacitet, koji je drugačiji u svakom pojedinačnom ljudskom biću, u potpunosti ispunimo. Volio bih da svi mogu vidjeti osmijeh tog mladića u Castru—taj je osmijeh vrijedan svih napora da se ukine svaka diskriminacija i segregacija.

Jutros, u subotu nakon dana odluke Vrhovnog, pričali smo sa Starijim Potomstvom, koja ima sedam godina, o tome šta to zapravo znači. Objašnjavali smo joj, uz pomoć i podršku mog punca i punice kako su, recimo, Chris i Joe, koji su u Chicagu vjenčani, sada ravnopravni sa svim ostalim raznospolnim vjenčanim parovima diljem Amerike. Isto tako i Lana i Karin, i Megan i Achy, i Dennis i Dale itd. Njoj nije bilo zbunjujuće to što su Chris i Joe bračni par, nego to što u ovoj zemlji Americi postoje mjesta gdje oni do petka nisu mogli biti. Nije joj, drugim riječima, bilo jasno što bi nekome trebalo da je problem to što su Chris i Joe, koji su zajedno već dvadesetak godina i koji se očigledno vole, u braku.

Pa mi onda izgleda da možda ovom svijetu i ima spasa, zato što naša djeca imaju priliku da nas u svemu nadmaše. I zato što je “luk moralnog univerzuma dugačak, ali se povija prema pravdi”.

Radio Sarajevo, 28.06.2015.

Peščanik.net, 29.06.2015.

TEMA – PARADA PONOSA +