Most na rijeci Kaj

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Dragan iz Banjaluke da ispriča vic. Ima i on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Znaš onaj kad Mujo pita Sulju đe mu je logika da kopa kanal pa ga zatrpava, a ovaj mu objasni kako “ima logike, al nema Hase da polaže kablove”? Elem, vidio tako Mujo Slobodana Stankovića kako gradi autoput između Banjaluke i Prnjavora, pa ga pita đe je tu logika: na trideset pet kilometara ravne Bosne – ravnija je valjda još samo u Posavini – Stankovićev Integral Inženjering udario jedan tunel, tri prolaza, šest podvožnjaka, još toliko vijadukata, dvadeset nadvožnjaka i čak trideset mostova.

“Ima tu logike”, odgovorio mu Slobodan, “al nema Mile da polaže rijeke”.

Šezdeset šest objekata – valja ponoviti: trideset mostova, dvadeset nadvožnjaka, po šest podvožnjaka i vijadukata, tri prolaza i jedan tunel – uspio je tako Mile Dodik sa svojim kodža mimarom Slobodanom iz Laktaša ugurati u petnaest minuta vožnje od Banjaluke do Prnjavora, kako se nekidan Srni pohvalio direktor Autoputeva Republike Srpske, obavještavajući nepovjerljivu javnost o toku radova na veličanstvenom Dodikovom autoputu. Gotovo u most jednako koliko ih i ima na jednako dugačkoj dionici od Prnjavora do Doboja: nema dakle prevare.

Gdje će, međutim, između Banjaluke i Prnjavora biti onaj jedan tunel, još uvijek je misterij. Ako ga do završetka radova 2017. u Bosanskoj dolini mostova ne pronađe čuveni istraživač paranormalnih pojava i tunela Semir Osmanagić, sagradit će Mile, oca joj jebem, iznad autoputa cijelu planinu. Otkrit će tako ljudi za dvadeset hiljada godina da je brdo Dodikovac ljudskih ruku djelo, samo neće znati funkciju tajanstvenog tunela što prolazi ispod njega.

Neće tako na kraju asfalt između Banjaluke i Doboja dotaknuti zemlju, proći će preko stotinu mostova i vijadukata svih sedamdeset kilometara, osjećat će se vozači kamiona kao aviondžije. Veliki je to inženjerski pothvat, da je autoput do Prnjavora išao uokolo, preko sve tri Snjegotine na Ljubić planinu, ne bi Mile i Slobodan našli tako džombast teren: cijeli Nepal se mogao prijeći sa toliko ćuprija.

Eno Kinezi baš ovih dana šezdesetak kilometara preko cijele delte Biserne rijeke između Macaoa i Hong Konga preskočili sa pet-šest mostova, vijadukata i nadvožnjaka za deset milijardi dolara, a Mile ih za iste pare u dvostruko kraću dionicu nagurao šezdeset. Šta će Kinezi: oni su sedam hiljada kilometara Kineskog zida sagradili po zemlji, bez mosta i vijadukta, nema gdje proći ni čovjek, ni rijeka. A kad banjalučki aerodrom u ravnici Lijevče polja za koju godinu bude dobijao novi terminal za interkontinentalne letove, prijeći će aerodromska pista preko pet mostova, pa kroz tunel.

Stari je to vic, s Mujom, Suljom, autoputevima, mostovima i tunelima, čuli ste ga već prije nekoliko godina, kad je Dodikov graditelj mostova kodža mimar Stanković gradio čuveni autoput koji je mostom preko Save trebao Banjaluku i Republiku Srpsku spojiti s Europom, pa ih spojio na kraju sa selom Čatrnja kraj Bosanske Gradiške: trideset kilometara dugačka suvremena autocesta gordo prošla Lijevče poljem, pa zajedno s mostom nestala par kilometara pred Gradiškom, nadomak Save, u Čatrnji. Samo tako, cijeli autoput u zemlju propao, a tamošnji seljaci i dan danas, vele, čuju šlepere kako im tutnje pod njivama. Semir Osmanagić, čim otkrije onaj tunel oko Prnjavora, bacit će se u potragu za mitološkim mostom, izgubljenom na Savi ćuprijom, posljednjim velikim misterijem Bosne i Hercegovine.

Pune četiri godine, još otkako je Dodik zajedno s Borisom Tadićem i Emirom Kusturicom svečano otvorio autoput Banjaluka – Gradiška, traje tako potraga za tih posljednjih par kilometara s veličanstvenim mostom preko Save. Mujo Dodik u međuvremenu počeo da gradi i carinski terminal na granici s Hrvatskom, a “mosta na rijeci Kaj” još uvijek nigdje. Tek sad se, eto, otkrilo gdje se zagubio: sakrio se među trideset ćuprija između Banjaluke i Prnjavora.

Neupućenima među vama izgledat će da tu nema logike, da Dodik i dvorski arhitekt Republike Srpske Slobodan Stanković ne grade mostove tamo gdje treba, a grade gdje ne treba. To je zato što se ne razumijete ni u ekonomiju ni u građevinarstvo, ni u niskogradnju ni u srpskogradnju.

U niskogradnji, recimo, tender za autoput dobija izvođač s najpovoljnijom ponudom, dok u srpskogradnji tender dobija Integral Inženjering Slobodana Stankovića. U niskogradnji Integral Inženjering procijeni vrijednost radova na četrdeset pet milijuna konvertibilnih maraka, u srpskogradnji na kraju posla tih četrdeset pet zaokruži na sto milijuna. U niskogradnji tako autoput od Banjaluke do Doboja košta osamsto milijuna maraka, a u srpskogradnji će koštati milijardu i pol.

U niskogradnji, naime, država od vlasnika zemljišta na trasi autoputa otkupljuje potrebnih stotinjak kvadrata za desetak hiljada maraka, a u srpskogradnji Dodikova privatna država od vlasnika otkupi cijelo dvjesto hiljada maraka vrijedno imanje od šest duluma zajedno s kućom, pa ga plati više od milijun.

U niskogradnji se mostovi grade preko rijeka, u srpskogradnji se rijeke grade ispod mostova: u niskogradnji ima logike, dok u srpskogradnji nema Mile da polaže kablove.

U niskogradnji, shvatili ste konačno, najkraći put između Banjaluke i Beograda ide preko Gradiške pa dalje sve ravno uz Savu, preko Slavonskog Broda i Lipovca, ali ta autocesta ne samo da već postoji, sagrađena prije četrdeset godina, nego – oca joj jebem – gotovo cijela ide teritorijem Republike Hrvatske. Zato nema mosta preko Save: u srpskogradnji najkraći put od Banjaluke do Beograda ide srpskom zemljom, preko Prnjavora, Doboja i Bijeljine, a Savu prelazi tek mostom preko Ade Ciganlije.

Ima dakle logike, samo je vi, inženjerski nepismeni, ne vidite. Dodikov autoput kroz Republiku Srpsku najkraći je jednostavno zato što će sa svojih sedam stotina sedamdeset sedam mostova i sedam stotina sedamdeset sedam vijadukata čitav ići zrakom, i ne dotićući zemlju.

U srpskogradnji to se, naime, zove zračna linija.

Oslobođenje, 10.09.2015.

Peščanik.net, 11.09.2015.