Tema koja je ovih dana uzburkala zagrebačku i hrvatsku javnost, i to na posve krivi način, ona prebojavanja pa novog iscrtavanja murala posvećenog Vukovaru, konačno je barem djelomično skrenula pažnju na bitnu temu. Onu kojom se do sada jedino ozbiljno pozabavio Mitja Velikonja u svojoj novoj knjizi, „Politički grafiti“, i sam začuđen s tim koliko je bitna tema političkih poruka na zidovima ignorirana, kako u javnosti, tako i u znanosti. Priča je sljedeća: Zagrebačka gradska vlast je poslala komunalce da prefarbaju mural posvećen Slobodanu Praljku na jednoj trafo-stanici, na što su oni prefarbali i njega i onoga s vukovarskim vodotornjem koji je bio kraj njega, a sve to izazvalo je pobunu navijačkih i braniteljskih krugova, ispisivanje riječi ‘Vukovar’ na asfaltu pred gradskom upravom, novo iscrtavanje murala, Tomaševićevu ispriku u kojoj je rekao da su komunalci trebali ukloniti samo mural posvećen Praljku, ali i teze mnogih s ljevice da se gradonačelnik i grad s tim pitanjem uopće nisu trebali baviti. S obzirom da upravo zbog pogubnosti tog stava koji smatra da treba u političkom prostoru izbjegavati sve eminentno političke i društvene teme i vladati tehnokratski i jesmo u društvu pod ideološkom dominacijom desnice, i to već više od trideset godina, jasno je kako je ta strategija potpuno promašena. Barem u onom smislu u kojem se želi mijenjati društvo. Zasigurno nije promašena u smislu postizanja boljih rezultata na izborima.
Ovo je moment u kojem se nužno osvrnuti na Velikonjinu knjigu i jednu od njenih ključnih teza: „Etnonacionalistički ekstremizam u svim svojim oblicima, od naoružanog do birokratskog, od onog u grafitima, do onog koji je uključen u partijske programe, nije nešto što je otuđeno nego je nerazdvojan deo suvremene politike u ‘demokratskim društvima’. Zato mislim da ih treba istraživati zajedno, kao deo iste paradigme: ne kao dve suprotnosti, nego kao inherentni kontinuitet“. Upravo o tome se u čitavoj priči i radi, ma koliko ulična desnica koja iscrtava murale, a mahom je riječ o organiziranim navijačkim grupama, sebe i širu javnost uvjeravala u suprotno, odnosno u bajku kako oni nastupaju protiv establišmenta i iz nekog prkosa prema njemu. Već ovaj slučaj, odnosno ljutita reakcija iz HEP-a (Hrvatske elektroprivrede) koja je vlasnik trafo-stanice, a dopustila je oba spomenuta murala na svojoj kućici, svjedoči u prilog besmislenosti teza o kulturi otpora. Isto vrijedi i za nedavni monstruozni slučaj iscrtavanja murala posvećenog Mihajlu Hrastovu na Koranskom mostu u Karlovcu, na kojem je glavni junak likvidirao trinaestoricu zarobljenih vojnika JNA, o kojem sam na Peščaniku već pisao. Murali, koji sve više vizualno označavaju jugoslavenske gradove, su gotovo u potpunosti izraz desničarskog nacionalizma, s rijetkim izuzecima umjetnički osmišljenih posveta nekim za kulturu općenito ili kulturu antifašističkog otpora bitnim ljudima. U Splitu se tako, kraj mora murala nacionalističkog sadržaja u posljednje vrijeme pojavilo nekoliko posveta splitskim antifašističkim heroinama, glumici Zdravki Krstulović i genijalnom umjetniku Alemu Ćurinu, djelujući tek kao hvalevrijedna egzotika kraj onoga što nam se sa zidova poručuje. A to je uvijek, kada je o Hrvatskoj riječ, veličanje žrtve Vukovara, ali i kojekakvih opskurnih likova s desnice, zatim Ante Gotovine, koji jeste na koncu oslobođen u Haagu, ali i Slobodana Praljka koji je osuđeni ratni zločinac. Zanimljivo je da nema skoro nikako Franje Tuđmana, rodonačelnika ideologije, valjda zbog potrebe da se zadrži uvjerenje kako je riječ o antiestablišmentskom sentimentu. No, to je mjesto na kojem se službena politika i ulična desnica skladno nadopunjuju. Tuđman dobija spomenike i službene govore, a navijači službene dozvole za oslikavanje murala ili prešutnu podršku za njihovo ocrtavanje, budući da se skoro uopće ne uklanjaju. Zbog čega ova akcija zagrebačke gradske uprave i jeste dobila ovoliki publicitet. I upravo ova legalizacija i podrška uličnom aktivizmu ukazuje na to da je riječ o sistemu osmišljenom da konstantno održava živom ideološku vatru devedesetih i ratnih politika i trauma. Kod nas stoga ne vrijedi ona da se na stadionima artikulira ono što je iz društva potisnuto na suspektnu marginu. Štoviše, na njima, za biranu publiku, dobivamo tek sažetak onoga što će uskoro preplaviti ulice i natjerati svih da se suoče s političkom i društvenom stvarnošću. No, posve je na koncu neshvatljivo kako sami autori murala u sebi pomiruju krajnosti kojima odaju počasti. Tako na beogradskom Vračaru imamo na niti stotinu metara udaljenosti mural posvećen Stjepanu Bobeku, Zagrepčaninu i možda najvećem igraču Partizana u povijesti, koji je po direktivi prešao iz Građanskog u novoformirani klub nakon oslobođenja te onaj posvećen ratnom zločincu Ratku Mladiću. Oba nacrtana od strane iste navijačke skupine. Između svijeta koji je osnovao Partizan i Bobekovog doba te Ratka Mladića ne postoji ništa osim dubokog ponora kojega je nemoguće bilo kakvim misaonim akrobacijama premostiti.
Peščanik.net, 01.11.2021.
