Ponekad je zaista teško kritički promišljati društvo u kojem živimo. Meni je moja baba jednom rekla da je ponekad najpametnije ćutati o stvarima o kojima ne treba govoriti, ali da je to ujedno i najteža vrsta samodiscipline. Takođe, najteže je glumiti glas zdravog razuma u zemlji u kojoj vrlo često ume da zavlada kolektivna histerija. Upravo je objavljivanje izveštaja Dika Martija, specijalnog izvestioca Saveta Evrope, u Srbiji dovelo do novog talasa jedinstva građana, medija i srpske političke kaste, pa se osećam kao mali Perica zbog ovoga što pišem. Dobro, Martijev izveštaj došao je u idealnom trenutku za Srbiju, i to neposredno pred početak dijaloga Srbije i Kosova. U širem kontekstu, posebno važna uloga ovog izveštaja je u tome što je pokazao ono što mi kao nacija i kolektiv uporno tvrdimo već nekoliko decenija, a to je da su ljudi oko nas, naše komšije u regionu, nas ubijali, klali i kidnapovali, a da smo mi nevine žrtve naših dojučerašnjih prijatelja i međunarodne zajednice. Zapravo, Srbija se sada sama sebi i svetu predstavlja kao glavni junak iz Kafkinog romana Proces. Mi smo u svojim sopstvenim očima čuveni gospodin K, onaj kojeg su pogrešno optužili, procesuirali i na kraju kao psa ubili, a da on nikada ništa nikome loše nije uradio.

Sinoć je na privatnoj televiziji Aleksandra Tijanića, dečka iz Podujeva, u emisiji Da možda ne, urednice Olivere Kovačević, vaskolikom srpskom narodu istinu objašnjavao lično general Božidar Delić, ratni zločinac, haški svedok Slobodana Miloševića, radikal, naprednjak, vojnik, general i zapovednik jednog dela vojske na Kosovu u periodu 1995-1999. godine – kako smo mi (tj. ON) nevini. Ovaj izveštaj je za Srbiju ključni dokaz naše nevinosti, naše čistote, a za Božidara Delića, Arkana i ženu mu, Ojdanića, Pavkovića, Milutinovića, Vlastimira Đorđevića, ali i samog Miloševića, sveta vodica kojom se mogu oprati pred bogom i narodom.

Dakle, izveštaj Dika Martija je važan pre svega za Kosovo, gde se rešavanje pitanja ratnih zločina nad nealbancima nikada nije pomerilo sa mrtve tačke. Izveštaj je važan za Kosovo i zato što se stvara prostor da se momci iz rata polako povuku iz političkog života. Izveštaj je, dalje, važan za Albaniju, koja je dužna da istraži indicije da je na severu te zemlje došlo do mučenja, ubijanja i masovnog zakopavanja nestalih Srba sa Kosova.

Pisati o Hašimu Tačiju teška je rabota. Posmatrajući kosovsko društvo poslednje četiri godine nisam mogao, a da ne primetim da ljudi poput njega, koji su direktno iz rata, iz gerile, prešli u skupa odela i na odgovorne funkcije, uglavnom nisu i ne mogu biti good guys. Sasvim suprotno, i u ratu i u miru njihovo gerilsko-vojno, tj. političko-koruptivno delanje bilo je daleko van zakona, a vrlo blisko zakonima Haškog tribunala.

Takođe, nije tajna da je Hašim Tači jedan od miljenika američke administracije u poslednjoj deceniji, i da je tu poziciju znao vešto da iskoristi za svoj politički uspeh i što duži opstanak na vlasti. Delimično je poznato i to da biti američki čovek u zemlji čiji se najveći deo budžeta finansira iz EU najverovatnije nije dugo održiva opcija. Dodatno, Tači je u poslednjih godinu dana proces privatizacije najvrednijeg dela kosovske imovine usmerio u pravcu izgradnje autoputa na Kosovu, čiji će izvođači biti Amerikanci, a ne Evropljani, što govori i o kontekstu njegovog političkog rušenja.

Međutim, pisca ovih redova brine Srbija, u kojoj Tomislav Nikolić, koga pamtimo po vojnoj uniformi koju je šetao po Vukovaru, Božidar Delić, čovek koji je komandovao nekima od zločina nad Albancima na Kosovu, i njima slični, doživljavaju ovaj izveštaj kao svojih pet minuta renesanse, kada treba da nastave da se bave svojim omiljenim sportom: krađom mrtvih ljudskih duša i leševa. Posebno iznenađuje to što je najodmereniju izjavu na ovu temu dao predsednik republike, što takođe govori da je stvar izmakla zdravom razumu.

A sada o transplantaciji organa, najemotivnijoj temi u ovom trenutku. Deluje da je dovoljno nepodnošljiva činjenica da je jedan broj građana srpske nacionalnosti, nakon ulaska NATO trupa na Kosovo, kidnapovan i odveden na sever Albanije, gde su ubijeni i sahranjeni, a o čijoj sudbini se apsolutno ništa ne zna. Međutim, ideja da je došlo do sistematske krađe organa tih nesretnih ljudi, prosto je teško izvodiva, o čemu u emisiji Žuta kuća, u produkciji B92, svedoči i jedan srpski lekar. Jednostavno, transplantacija organa je jedan visoko sofisticiran proces, koji zahteva posebno sterilne uslove, stručne lekare itd. Pisanje jednog, nekada ozbiljnog, beogradskog nedeljnika pokazuje da su neke stvari prilično izmišljene. Naime, u tekstu se tvrdi da su građani srpske nacionalnosti izvođeni iz kuća u kojima su bili zatočeni, zatim su ubijani(!), a onda odvođeni u operacionu salu zarad transplantacije organa. Oprostite, ali ovaj opisani redosled događaja deluje kao čista fikcija.

Naravno, mogućnost da su neki od brojnih nestalih Srba bili odvođeni u neke bolnice u Albaniji i da su im tamo uzimani organi nije nemoguća, ali mislim da je osnovni red da neko naglas kaže da je priča o „žutoj kući“, masovnim transplantacijama organa (u hiljadama slučajeva) pre svega svojevrsno mučenje porodica žrtava i prigodan mehanizam za naše zločince da speru sa sebe sve ono što su u naše ime radili poslednjih dvadeset godina.

Ukoliko se dokaže da je u periodu 1999–2003. godine neko u Albaniji ili na Kosovu držao zarobljene Srbe, uzimao im organe i presađivao ih, onda će Kosovo i Albanija imati teg oko vrata slične težine kao onaj koji Srbija ima zbog Srebrenice. Ali bih podsetio da je Srebrenica dokazan i dokumentovan pokolj, dok su „žuta kuća“ i presađivanje organa i dalje na nivou spekulacija, a da RTS, Vlada Srbije i ljudi poput generala Delića nisu dostojni da bilo šta dokazuju na ovu temu. Nadam se da će zbog čitavog regiona međunarodna zajednica biti spremna da izveštaj Saveta Evrope detaljno prouči, i utvrdi postoje li dobri dokazi za tvrdnje Dika Martija. Do tada, uživajte u masovnoj histeriji.

Peščanik.net, 19.12.2010.