Spala knjiga na jedno slovo. Ne, ne mislim metaforično (da se sve svelo na jednog čoveka, kao što i jeste) nego bukvalno – da se sve svodi na jedno slovo. Slovo ”i”.

I, kao institucije. Institucije nismo izgradili pa smo spali na i – individue. Glasamo za individue, a ne za ideologije i ideje. Jer nas ubeđuju da razvoj čitavog društva zavisi samo od individualnog angažmana. A onda i ispadne da sve zavisi od individualnog dometa – koliko neko zna, ume, može i hoće, tako nam i bude. Od najvišeg državnog organa do najnižeg šaltera.

I, kao individue. Pošto individue ne poznajemo lično, ostaje nam da o njima sudimo na osnovu impresija. Što su impresije impresivnije to više glasova ta individua dobije. Naravno da bi bolje bilo da, umesto samo impresijama, baratamo i istinitim informacijama, ali bi to bio toliko impozantan napredak za ovo društvo da nije izgledno da ćemo ga uskoro iskusiti. A kakva je situacija sa medijima, možda ga nećemo ni doživeti.

I, kao informacije. Budući da su od izuzetnog značaja, informacije su predmet manipulacija. Pa će tako informacije koje vlastima ne idu u korist (pregovori, dogovori, ugovori) biti nedostupne javnosti, ali ćemo biti zatrpavani informacijama koje mogu da naškode protivnicima, a sve sa ciljem da istina ostane u izmaglici.

I, kao istina, a istina kao kategorički imperativ ili imperativno prevrtljiva kategorija, zavisno od toga da li govorimo o prošlosti ili o budućnosti. Ako je u pitanju budućnost, onda je istina obavezna, apsolutna i nesporna, ali kad treba objasniti prošlost, istina postaje hipotetički imperativ koji u našoj verziji glasi: ako je nešto crno, moraš da tvrdiš da je belo. Onda nije ni čudno što smo istovremeno spremni i da verujemo osvedočenim kriminalcima na reč i da ne verujemo nikome bez poligrafa.

I, kao ideal. Kad nam se preporučuju, političari nam govore da imaju ideale i da se samo zbog ideala bave politikom. Mi za njih glasamo malo iz ideala, a malo zato što mislimo da bi bilo idealno da dobijemo vlast koja će nam dati više, a tražiti manje. Dok oni misle kako bi bilo idealno da mi od njih tražimo manje, a da im dajemo više. Više idealizacije, idolopoklonstva i obožavanja do imbecilnosti.

I, kao sastavljanje Vlade. Pre izbora je bilo ili-ili. Ili ste za nas ili ste za tajkune i mafijaše; ili ste za reforme ili ste za korupciju; ili ćete nam dati legitimitet ili nećemo da vladamo… Da bismo sada, posle izbora, kada je parlamentarna većina nesporna, spali na i-i. Može i ova i ona stranka, i oni koji su optuživani za kriminal i ovi koji su optuživani da koče reforme, i ovaj i onaj, i Kurta i Murta.

I rešenja koja nude su nekako i-i. I reforme i sve po starom, i surovo kapitalistički i nepokolebljivo socijalno, i departizacija i partokratija, i da stisnemo i da prdnemo.

I, kao imati ili biti. A biće da će oni imati. A nas će biti – biće nas loš glas, što je još uvek bolje nego da nas bije dobar siledžija. Mada ni to nije isključeno.

Peščanik.net, 14.04.2014.


The following two tabs change content below.
Nadežda Milenković, kreativna direktorka, školovala se da radi sa delinkventima, a završila kao „samohrana majka srpskog advertajzinga“. Smislila neke od najboljih slogana: „Ili jesi ili nisi“ (Lav pivo) , „Izgleda šašavo, ali mene leđa više ne bole“ (Kosmodisk), „Ako vam je dobro, onda ništa“ (Peščanik)... Radila u reklamnim agencijama: Mark-plan, Sači, Mekken, Komunis. Sve manje radi komercijalne kampanje i okreće se goodvertisingu. Na Fakultetu za medije i komunikacije vodila master kurs: Idejologija. Autorka bestseler knjige „Kako da najlakše upropastite rođeno dete“, dugogodišnje rubrike „Pun kufer marketinga“ u nedeljniku Vreme i kolumne ponedeljkom na portalu Peščanik. Poslednja knjiga: „Ponedeljak može da počne“, 2020.

Latest posts by Nadežda Milenković (see all)