Regina King kao Angela Abraham u Watchmenu, HBO
Regina King kao Angela Abraham u Watchmenu, HBO

Dočekali smo da HBO napokon počne da emituje novu seriju Damona Lindelofa, koga znamo kao autora popularnih „Lost“ i „The Leftovers“. Ta serija najavljuje se praktično od početka 2019. Kako se bližio (neslavni) kraj „Igre prestola“, novo Lindelofovo delo u nastavcima najavljivano je kao dostojna zamena: prazninu koju će za sobom ostaviti „Igra prestola“, obećavali su, popuniće „Watchmen“. Strip „Watchmen“, navodni predložak za seriju, u Srbiji je preveden kao „Nadzirači“ (izdavač Čarobna knjiga ), u Hrvatskoj pak kao „Čuvari“ (Fibra). Ovde ćemo i seriju i strip nadalje zvati „Nadzirači“, mada se „Čuvari“ čini kao bolji prevod, pogotovo za seriju, jer se u njoj, za razliku od stripa, zaista radi o zvaničnim čuvarima reda. Ta razlika između stripa i serije nije nimalo beznačajna. Zapravo je suštinska i odmah pokazuje da serija i strip ne dele mnogo toga.

Sinoć smo videli prvu od najavljenih devet epizoda prve sezone. Reći da je Lindelof mirno mogao da osmisli „Nadzirače“ i sa saradnicima ih snimi pod sasvim drugim nazivom i tako izbegne svaku vezu sa čuvenim stripom Alana Moora i Davea Gibbonsa bilo bi apsolutno tačno i samo malo nefer. Lindelofovi „Nadzirači“ ni na jedan suštinski način se, barem za sada, ne nastavljaju na Moorovu i Gibbonsovu priču. Elementi preuzeti – i to prilično površno i trapavo – od Moora i Gibbonsa služe u novoj priči tek kao usputni motivi i videli bi se kao mali omaži ili intertekstualne reference koje novo delo labavo, ako uopšte, povezuju sa prethodnim, da sa njima Lindelof nije uzeo i naslov i logo i imena (ali ne i karaktere) nekih glavnih junaka iz tobožnjeg predloška. Time se gledaocu sugeriše da pošto poto otkrije ili barem učita veze između serije i njenog (zlo)upotrebljenog nazovi predloška.

Teško je suditi posle samo jedne odgledane epizode gde će se Lindelof uputiti sa svojom pričom. Ali, tamo gde kod Moora stoje sumnja i oprez, kod Lindelofa od prvog trenutka imamo jasnu podelu na dobro i zlo. Serija otpočinje rasističkim nasiljem u prošlosti, da bi u vremenskom skoku od jednog veka stigla u 2019. obeleženu istom nasilnom rasnom netrpeljivošću. Ta 2019. ipak nije ova naša. Reč je o alternativnoj istoriji. A sličnost sa našom 2019. uspostavlja se isključivo preko rasističkog nasilja. Kritičari su se redom složili da serija reflektuje trenutno stanje u Sjedinjenim Državama i verno odslikava strah od belih suprematista.

Kako su je nazvali „Watchmen“, seriju su mirno mogli nazvati i „The Matrix“, ili ako se već žele naglasiti razlike, „The Female Matrix“, jer likom, odećom i pokretima glavna junakinja, igra je uverljivo Regina King, neodoljivo podseća na Nea Keanua Reevesa. I to bi otprilike bila sva sličnost, ali, po analogiji sa „Watchmenom“ očito dovoljna da se imenuje serija. Kome je zabavno da gleda dobro snimljene i odglumljene akcione sekvence uživaće, pretpostavljam, u seriji. Ko bi da traži smisao, pretpostavljam, proći će kao i publika serije „Lost“. Lindelof se već tu pokazao kao osoba koja stvari ne ume da zaokruži i dovede do kraja, koliko god da ih postavi zanimljivo i dobro na početku. Možda nas ovaj put iznenadi. Ali, ko sedne da gleda seriju podstaknut najavljenim vezama sa stripom, treba odmah da odustane. Čini se da Lindelof još nije dorastao Mooru.

Prvi prikazivači ne ustežu se da povuku paralele između stripa i serije, ali bez ijednog dobrog razloga. Stiče se utisak da se opšte poznati strip vezuje za seriju samo zarad njene promocije. Ako se na promociji nešto time i dobije, nametnuto poređenje svakako ide na štetu Lindelofa.

Neko bi sad s pravom mogao reći da ni Mooru nije strano preuzimanje tuđih priča i karaktera te njihovo izvrtanje naglavce. Dobro znamo da se Moore proslavio upravo temeljnim transformacijama, na primer, Miriklmena ili grandioznog Stvorenja iz močvare. Ali, on to radi s velikim poštovanjem prema delu svojih prethodnika. Umesto da njihov rad poništi svojim, on mu dodaje slojeve značenja i čini ga zanimljivijim. Kada se prve epizode „Miriklmena“ pročitaju ponovo iz perspektive koju je postavio Moore, one prestaju da budu naivne priče za decu: to su sad fantazmagorični imaginariji osoba podvrgnutih demonskom eksperimentu.

Za Moora se obično kaže da je uzdigao strip od jeftine zabave za mlade na nivo sadržaja čijeg se čitanja neće postideti ni takozvana odrasla, zrela publika. To je očigledno i u „Miriklmenu“ i u „Stvorenju iz močvare“. To će obeležiti i „Nadzirače“. Moore je Miriklmenu dozvolio da odraste i postane otac. Odrastanje/starenje i roditeljstvo važne su teme i u „Nadziračima“. „Stvorenje iz močvare“ u raznim registrima (od naizgled naivnih i veselih priča za decu do horrora) narativizuje moralne dileme (recimo, može li ili sme li nauka biti sputana moralnim obzirima; te vredi li ljudski život više od drugih oblika života na planeti), što se od stripa u to vreme (osamdesetih 20. veka) nije ni tražilo ni očekivalo, niti se verovalo da strip to može.

Moralna pitanja – istina, nešto drugačija – u središtu su i Moorove priče iz „Nadzirača“. „Nadzirači“ su prijemčivi za etička tumačenja. U središtu priče je pitanje ko i kako može/sme da deli pravdu. Svaki od Moorovih superheroja oteloviće u priči jedan od uvreženih modela uzimanja zakona u svoje ruke. Rorschach (koga je Lindelof kako sada izgleda bez ikakvog dobrog razloga ponajviše zloupotrebio) biće gnevni „mali“ čovek koji reaguje instiktivno i ne razmišlja o posledicama: pravda se mora zadovoljiti odmah i po svaku cenu. Komedijaš pak ne veruje da deljenje pravde ima ikakvog smisla i da vodi ka bilo kakvom namirenju i čini „dobro“ na krajnje sumnjiv način: dobro je ono što je dobro za mene i ljude koji me plaćaju geslo je pod kojim on uzima zakon u svoje ruke. Doktor Manhattan je opet distancirani, objektivni, sveznajući i svemoćni sudija. I tako redom – dok se ne utvrdi da je jedino što fali u priči model institucionalne pravde. Što u svetu ovog stipa ima smisla jer priča insistira na tome da obični ljudi nisu u stanju da razborito moralno rasuđuju, pa su im zbog toga potrebni superjunaci: oni štite ljude od njih samih.

To naravno nije sve. Moore je osim ozbiljnog sadržaja u strip uveo i niz naratvnih postupaka iz književnosti. Tako ćemo u „Nadziračima“ dobiti i umetnutu priču, strip u stripu, sa prepoznatljivim poovskim motivima, kao još jedan sloj opšte moralke. Nepouzdano i varljivo znanje, čitamo u toj priči, zavodi ljude na krivi trag i čini od njih zlikovce upravo kada najviše veruju da postupaju moralno ispravno.

To što je Moor odbio da mu ime kao jednog od dvojice autora predloška stoji na špici serije, pa tako imamo na tom mestu samo Gibbonsa, opet ne mora mnogo da znači. Moore je to radio i ranije, počevši od „Miriklmena“, gde je zahtevao da umesto njegovog imena na novim izdanjima stripa stoji „Originalni autor“. Ali, sada se serije odrekao, reklo bi se, s dobrim razlozima, koji nisu postojali, barem ne tako jaki, kada se na sličan način obrušio na filmove snimljene po njegovim stripovima „V kao Vendeta“ (2006) i, opet, „Nadzirači“ (2009). U načelu, zna to i Lindelof, Moore veruje da se njegovi scenariji za strip ne mogu ekranizovati. Moguće je da to važi i za trenutno izuzetno popularnog „Jokera“ (2019). Ali, reditelji se svako malo vraćaju Mooru da pokušaju nemoguće. Po broju ekranizacija, Moore se poredi sa jednim drugim piscem iz „petparačke“ kulture – Philipom K. Dickom.

I dok se za druge može reći da se bar naslućuju dobri razlozi što se okreću Mooru, Lindelof tek treba da nas uveri da isto važi i za njega, te da nije naprosto reč tek o loše zamišljenoj i još gore izvedenoj promotivnoj kampanji bez ikakvog uporišta u sadržaju dela koje se tako promoviše.

I kad smo se jednom već poigrali s potencijalnim naslovom za seriju, recimo da je Lindelof mogao, ako je suditi po prvim kadrovima, uzeti i naslov jednog drugog stripa. Darko Macan (scenario) i Igor Kordej (crtež) pre par godina objavili su odličan strip „Maršal Bass“. Bass je istorijska ličnost: prvi crni pomoćnik šerifa u Sjedinjenim Državama. Lindelofovi „Nadzirači“ započinju upravo crno-belom pričom o Bassu (što liči na poovski umetak u Moorovim „Nadziračima“), a sve to ima smisla pošto je u središtu priče nasilna rasna netrpeljivost i pokušaj da se ona zakonima, to jest zavođenjem reda, uguši. Ali, ne bi imalo smisla seriju nazvati „Maršal Bass“, jer je malo verovatno da u publici na koju ciljate ima mnogo onih koji su čuli i za samog istorijskog Bassa, baš kao i za Macana i Kordeja, koliko god da su njih dvojica, a Kordej pogotovo, dobri autori. Moore je ipak ništo drugo.

Peščanik.net, 22.10.2019.


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)