Danas će kosovski Albanci dočekati kao heroja Ramuša Haradinaja, koga su juče sudije haškog suda oslobodile svake krivice za zločine prema Srbima i onim Albancima koje je proglasio izdajnicima, jer nisu hteli da se priključe UČK. Poražavajuća je činjenica da haške sudije, a to nije prvi put, puštaju na slobodu zlikovca kakav je, po svemu sudeći, Haradinaj. Već odavno je bilo prilično jasno da on  neće biti proglašen krivim. Taj čovek je, očigledno uz pomoć svojih kolega iz kosovske vlasti, učinio sve da većina svedoka ne doživi suđenje ili da budu toliko zastrašeni da im ne padne na pamet da pred sudom kažu šta su videli. Haradinaj je verovao u moć oružja, noževa i džipova, koji su eliminisali jednog po jednog svedoka (njih devetoricu). Odbio je da dovede i jednog jedinog svedoka odbrane – šta će mu, kada on ima oružanu odbranu.

Nema dileme kako će ova odluka uticati na kosovske Srbe, a nije iznenađujuća ni bujica zgražanja srpskih političara, od Samardžića koji pominje glogov kolac zabijen u grudi tribunalu, do radikala kojima je ovo dobro došlo da potvrde svoju tezu da ni jednog Srbina više ne treba slati u Hag. Kada smo kod radikala i njihovog lidera, kojem se trenutno sudi, nije loše u ovom trenutku podsetiti na tvrdnje predsednice Fonda za humanitarno pravo, Nataše Kandić, da je mnogim radikalima u opisu posla da, kako znaju i umeju, svedoke optužbe protiv Šešelja ubede da je po njihovo zdravlje bolje da ne svedoče, a ako su baš zapeli, neka budu svedoci odbrane.

Saopštavajući oslobađajuću presudu Haradinaju, sudije su jasno stavile do znanja da je bilo „značajnih teškoća sa svedocima” i da se “stekao snažan utisak da se suđenje odvija u atmosferi u kojoj se svedoci nisu osećali bezbedno“. Priznanje poraza sa ovim procesom pokazuje da je tribunal nemoćan kada matične institucije zaverenički ćute ili pomažu da se eliminišu svedoci, kako niko ne bi pomislio da je kosovska država nastala na zločinu. Pa jeste, nastala je na zločinima, kao i većina dražava koje dobijaju nezavisnost ratom. Razika je jedino u tome što neke države potom ne smatraju da baš svakog zlikovca i sadistu, zato što je učestvovao u ratu na našoj strani, valja čuvati po cenu novih ljudskih života.

Kosovski Albanci će, dakle, stvarati novu državu sa čovekom kao što je Haradinaj, ali to je krst koji će sami morati da nose. Ono što mi ovde u Srbiji možemo jesu dve stvari. Prva je ona koju je pomenuo naš tužilac za ratne zločine, Vladimir Vukčević, da nasledniku Karle Del Ponte, Seržu Bramensu, treba da što više pomognemo u pretresu pred drugostepenim većem. A drugi način da manje cvilimo zbog oslobađanja Haradinaja je da se setimo da mi nikada nismo dozvolili da Ratko Mladić uopšte dođe pred bilo koji sud. Da se setimo da je suđenje za Suvu Reku praktično obustavljeno, jer državni službenici opstruiraju suđenje. Da se niko ozbiljno ne bavi problemom zastrašivanja svedoka u slučaju Šešelj. Da se setimo još jednog sramnog odlaganja suđenja za zločin na Ibarskoj magistrali i činjenice da niko nikada nije, na primer, istražio ubistvo jedinog očevica atenatata na premijera Đinđića, Kuje Kriještorca, jer je ministar Joćić, onako odoka, zaključio da to ubistvo nema veze sa atentatom.

Oslobađanje Haradinaja će radikalima, Koštunici, Dačiću i ostalim šešeljima i miloševićima dobro doći. Svakog ubicu će braniti pod izgovorom da je slučaj Haradinaj još jedan dokaz da je Haški sud politička tvorevina pobednika u ratu protiv Srba. To je stara odbrambena strategija. Koristio ju je i Gering na Nirnberškom procesu. Tvrdio je da su njega i ostale naciste pred sud doveli ljudi koji su u ratu činili slična nedela prema civilima. Gering je, kao i ovi naši gerinzi, bio u pravu. On je kao primere navodio da SAD počivaju na istrebljenju Indijanaca, da bogatstvo Engleza počiva na strašnom kolonijalizmu, da je atomska bomba bačena na Hirošimu i Nagasaki zločin protiv civilnog stanovništva. Gering je mnogo nabrajao i uglavnom je bio u pravu. Stvar je, međutim, u tome što je iz svega toga izveo potpuno pogrešan zaključak – da će to umanjiti njegovu krivicu.

Neka svako priča o svojoj sramoti, ja ću o svojoj, govorio je Breht. Neka Albanci i međunarodne institucije na Kosovu raspravljaju kako se dogodilo da im ginu i svedoci koji su bili u programu zaštite. Neka časne sudije Haškog suda razmisle šta su radile sve ovo vreme. Mi imamo dovoljno svoje sramote, a i dovoljno vremena, jer ništa pametno ne radimo, da razmislimo kakvo je naše pravosuđe, kakvi su nam tužioci, sudije i advokati, kakav nam je Vrhovni sud. U Turskoj se dogodila za nas nepojmljiva stvar. Tužilac u visokom apelacionom sudu zatražio je da se zabrani rad Partije pravde i razvoja, zbog njenih antisekularističkih aktivnosti. A to je, da vas podsetim, vladajuća partija, čiji je šef turski premijer Erdogan. I ne samo što se tužilac usudio da zatraži ukidanje partije, koja po njegovom mišljenju krši osnovno načelo turskog ustava, nego se i Vrhovni sud usudio da tužbu prihvati i uskoro će razmatrati ukidanje vladajuće stranke. Naravno da se o tom predlogu može raspravljati, ali možete li uopšte da zamislite da se Vrhovni sud Srbije na čelu sa Vidom Petrović-Škero usudi da primi na pisarnicu tužbu protiv DSS-a, kojom se zabranjuje rad toj stranci. Pa Nata Mesarović nije smela ni u snu da pomisli da kao SVEDOKE na sud pozove Tijanića, Mihajlova i ostale znalce pozadine atentata na premijera Đinđića.

Kada smo kod Tijanića, možete li da zamislite da ga neki sudija osudi zato što je u zgradi suda ošamario jednog mladića. Nedavno je sudija u američkom gradu Feniksu osudio jednu ženu na 4 godine zatvora, jer je u pijanom stanju oborila biciklistu. Dok je bila na odsluženju kazne, u telefonskom razgovoru, trezna, smejala se veselo na primedbu svog sagovornika da nikakvo zlo nije učinila, jer je ubila Francuza i homoseksualca. Sudija joj je, zbog okrutnog smeha, dodao još 6 godina robije.

Da se vratim na Tijanića. On bi morao da odgovara zato što je fizički napao čoveka, a onda bi morao da odgovara dodatno, jer je izjavio da je to delovalo vaspitno na mladića, koji je posle šamara pobegao niz hodnik. Naravno, postoje i druge pravne prakse, na primer ona od pre nekoliko dana u Meksiku, gde je sudija osudio vola i poslao ga u zatvor, jer je pojeo tuđi kupus. Pa pošto nije mogao da kazni vlasnika štetočine, uhapsio je i u ime naroda iza rešetaka poslao toga vola.

Reforme u našem pravosuđu se, navodno, odvijaju, ali malo sporije – kao reforme na Kubi. Posle više od pola veka, Kubancima je dozvoljeno da letuju u luksuznim hotelima sopstevene zemlje, a Raul Kastro je u reformističkom naletu dozvolio Kubancima da poseduju mobilne telefone i kompjutere.

Koštuničina borba za Kosovo se pretvorila u borbu za glasove kosovskih Srba. Maršićaninovih bednih 13,3 posto na izborima od pre nekoliko godina su za oca nacije nedostižna brojka. Srbijanci ga nešto ne ljube, pa Samardžić mora, kako zna i ume, a para se ima, da mu pribavi glasove na Kosovu. Šutanovac i ostale demokate su zapanjene činjenicom da je Koštunica, ne samo dirigovao nemirima na Kosovu i u Beogradu, nego i da, gle bogati, kosovskim Srbima deli pomoć po partijskoj liniji. I ne samo da deli novac onome ko glasa za državotvorene stranke, nego će tako deliti i onu smrznutu ribu, kojoj je pre neki dan Samardžić priredio svečani doček na beogradskom aerodromu.

Sletanje Iljušina sa smrznutim mesom i ribom Samardžić je nazvao velikim danom i poručio ruskim dobrotvorima da će ta pomoć omogućiti opstanak srpkog naroda na Kosovu. Strahujem šta će reći kada sleti sledeći ruski avion. Možda će bez reči leći na pistu, odeven samo u bedž Kosovo je Srbija, kako bi nama nevernicima dokazao da ruski avioni imaju najbolje kočnice na svetu. Tog čoveka bi neko morao da odnese daleko odavde.

Kada smo kod bedževa i ostalih srpskih znamenja, jeste li primetili da su Koštuničine pristalice počele masovno da nose crvene majice sa natpisom… znate već kojim. Njegovi mitinzi sve više liče na okupljanje navijača nekog seoskog fudbalskog kluba. Ne znam da li je Pera Luković, pored bilborda Pridrži Srbiju, video i bilbord koji je preslikani semafor sa fudbalskih terena. Piše – Pogledajte semafor, a ispod 160 za, 32 protiv. To nam ministarstvo za KIM, na sebi svojstven, duhovit i duhovan način, saopštava koliko je zemalja za, a koliko protiv da Kosovo bude naše. I kao što semafor i Koštunica kažu: neprijatelja Srbije je – šaka jada. U stvari, uvek i iznova mi je neverovatno koliko igrači FK DSS izgledaju glupo, jadno, odlepljeno od stvarnosti, a opet tako zastrašujuće opasno.

Sa početkom kampanje i demokrate su otkrile da su njihovi dojučerašnji partneri opasni po Srbiju. Zloupotrebljavaju kosovske Srbe, pale ambasade, vode nas u samoizolaciju. Imperija uzvraća udarac ukazujući na ono o čemu se već dugo govori, da su mnogi funkcioneri DS-a postali neobično bogati ljudi. DSS tvdi da četvorka u sastavu Šaper, Đelić, Vlahović i Đilas ima više od 100 miliona evra. Kako su se svi u vladi pokazali kao lažovi, a nemamo nezavisnih institucija, sve će ostati u domenu olajavanja.

Dinkić je rešio da sve to prekine i pozvao je novinare u svoj stan, da im pokaže da ništa nije ukrao. Pokazao im je svojih skromnih 68 m2, puštao malo muzike, g-đa Dinkić je, kako i dolikuje, goste poslužila kafom i on je sa sebe sprao svaku sumnju. Neverovatno je kako smo mi u stanju da sve demokratske institucije i procedure pretvorimo u sprdnju. U sprdnju smo pretvorili ustav, referendum, brojanje glasova, parlament, zakon o sukobu interesa, pa zašto ne bismo i tzv. imovinske karte političara. Dinkić se narugao svima nama kada je novinare pozvao u svoj stan. Kao da ne postoji nešto što se zove računi u inostranstvu, sefovi, slamarice. Šta je trebalo da se desi u tom stanu od 68 m2, da novinari zaviruju u kupatilo, možda ima pozlaćnih slavina, da kopaju po kutiji za nakit ministrove supruge, da kucjkaju po astalu, da vide da li je od orahovine ili sandalovine.

Svi glavni igrači na političkoj sceni poentiraju sa pričom o svom poštenju. Stvorili su kleptokratsku vlast, što u prevodu znači da je korupcija organizovana sa vrha vlasti. Dobili smo armiju onoga što neki teoretičati nazivaju stacioniranim banditima. Kažu da saudijska kraljevska porodica ima 22.000 prinčeva i princeza. Naša kraljevska porodica broji otprilike toliko članova, pri čemu su neki, kao i u saudijskoj kraljevini, reformistički, a neki konzervativno raspoloženi.

Siroti su nam izgleda jedino predsednik države i vlade. Predsednik države je čak bedna sirotinja, ništa ne poseduje, osim rečitosti i lepote. Predsednik vlade ima stan i skromni je  nacionalni radenik, koji sebi ne bi dozvolio da se bogati u ovom teškom trenutku. Da smo slučajno u ratu sa Albancima, imam utisak da bi Koštunica imao stav sličan Himlerovom. Himler je govorio – onaj ko ukrade i jednu jedinu šargarepu od Jevrejina je mrtav čovek. Mi imamo moralno pravo da uništavamo Jevreje, ali ne i da krademo od njih.

Ova predizborna kampanja će biti ludilo, svi su krenuli na sve ili ništa, neviđene pare će se spiskati, borba za demokratsku i jedinstvenu Srbiju će biti takva da ni kamen na kamenu neće ostati. Koštunica će svoj eventualni poraz pokušati da spreči po svaku, ali apsolutno svaku, cenu, a Tadić nam je već saopštio da njega i njegovih 5 principa ni jedna stranka ne zadovoljava. On sada od Srbije traži 50 posto plus jedan glas, traži apsolutnu vlast, jer ovako ga svi sapliću, svi od njega nešto traže, a on, Šaper, Krstić i još nekolicina ljudi bi mogli da ostvare dvostruko čudo neviđeno – istovremeno vraćanje Kosova u sastav Srbije i priključenje EU.

U susednim zemljama se ne dešava ništa naročito. Američki predsednik je danas u zvaničnoj poseti Hrvatskoj, koja će možda več dogodine postati članica EU. Za sada je pozvana, zajedno sa Albanijom, u NATO. Rumuni su organzovali najveći samit zemalja NATO pakta koji je ikada održan. Hrvati ništa bolje nisu ni zaslužili, nego da dvore Buša juniora. Nama će, kada za to dođe vreme, doći Barak Obama. Bilbord sa molbom: Barače Obama, budi uvek s nama – već imamo. Kada Barak Obama dođe u Beograd, biće to jedan lep dan.

 
Radio emisija Peščanik, 04.04.2008.

Peščanik.net, 04.04.2008.