Nesvodiva razlika između etike i religije govori nam da etičke vrednote ne treba izjednačavati s „božjim“ zakonima (zapovijedima i zabranama). Religija nije etika, kao što ni etika nije religija. Smisao etike nije religiozni smisao. Kao konglomerat „religija“ doista sadrži etiku, možda ju je čak u sebi i razvila, ali iz toga ne proishodi da je i dalje može prisvajati. Upravo nam danas, na pozadini trijumfalnog vraćanja religije, valja osloboditi – što je moguće samo pomoću demokracije, unutar nje – etiku ispod religije. Jer upravo ono što je nekoć važilo kao normalno ili neupitno, danas, pod svjetlom demokratskih okolnosti, prepoznajemo kao izvor religioznog fundamentalizma: bezobzirnih zahtjeva za usmjeravanjem i reguliranjem etike, a preko nje politike, i preko politike (etičke komisije što ih formira država u suštini nisu etičke, nego političke komisije) naposljetku znanosti.

Danas glavni konflikt nije više onaj između znanosti i vjere, između znanstvenika i teologa, nego između religije i etike. Znanost je već odustala od vlastitog trijumfalizma, znanstvenici su se zbog svoje rđave savjesti (etičkog glasa bivstvovanja) odrekli imperijalističke osionosti. Ali ne i teolozi! Zbog nagoviještenog trijumfa religije teolozi se trijumfalistički upliću i u rad etičkih komisija, nastupaju protiv filozofske laičnosti etičara kao etičara, nastojeći svim silama, kao propagandisti religioznog Smisla, dosegnuti sebi svojstvenu regulaciju znanosti. Konflikt između etičara i („moralnih“) teologa često je neuočljiv, teško razvidan zbog naizgled malenih razlika, što izaziva utisak da je u njemu posrijedi narcizam malih razlika. No riječ je o nečemu drugome. Teolozi se u skladu sa svojim trijumfalizmom ne zadovoljavaju prevladavanjem razlika kao takvih, unifikacijom u tekstu, nego iz prestižne volje za moć i volje za vlašću zahtijevaju (što je dokaz njihove ultramoderne ideologičnosti) više, zahtijevaju sa etičkog gledišta nemoguće.

Ako etičke vrednote izjednačimo sa božjim zakonima, nastupaju tri ozbiljne pogreške: 1. Bezbožnika, dakle onoga ko ne vjeruje u takvu ulogu Boga (na izvornoj, a ne kulturalnoj ravni), teista proglašava ne samo za a-teistu (sam po sebi sporan naziv, jer već pri svom nastanku funkcionira refleksno, kao osuda i uvreda), nego i za amoralnog čovjeka; 2. Militantni „ateizam“, preciznije, anti-teizam komunističkog tipa, likvidirat će zajedno s Bogom i etiku, jer ova navodno ima svoje izvorište i temelj u Bogu (u tome će nasjesti teizmu), proglasivši je prije toga reakcionarnom; 3. „Liberal“ kao borac protiv svake logike smisla neće se podrugivati samo religijama Smisla (čime pak nasjeda na religioznu autopromociju, propaganda fidei), nego i etici smisla.

Ako etičke vrednote ne izjednačujemo s božjim zakonima (zapovijedima i zabranama), tada o etici nećemo suditi sa gledišta Boga, recimo sa stajališta moralne teologije kao apologije heteronomnosti morala, nego ćemo, kao što je već radio Platon sa bogovima grčke antičke religije, bogove vjera prosuđivati sa gledišta njihove etičnosti ili neetičnosti. Tako neće starozavjetni bog Jahve, kao „Bog“ koji je naredio pomore, biti kriterij etičnosti, nego će etičke vrednote biti kriterij njegove etičke prihvatljivosti. Jedini kriterij koji važi jest etički kriterij! Nije religioznost kriterij etičnosti, nego je etičnost kriterij religioznosti. Odgovornost spram čovjeka, spram čovjeka kao konačnog i smrtnog bića, prva je i zadnja odgovornost. 

Etos čovjeka kao smrtnog, konačnog bića slaže se s demokracijom, premda ne koincidira s njom. Jer etičko nije isto što i političko. Kao što politika nije isto što i kultura: preko filozofije sadržavateljica i posrednica smisla. Demokracija, čija podloga je dostojanstvo čovjeka, kao oblik vlasti/vladanja politički u najvećoj mjeri omogućuje (nipošto i jamči) poštovanje temeljnih ljudskih prava. Isto tako omogućuje, naspram totalitarnih političkih sistema, djelovanje filozofa i eo ipso život filozofije. Dakle, demokratski sistem kao politički sistem ne proizvodi  smisao i kao takav ga ne može proizvesti. Očekivanje ostvarenja smisla života od demokracije zato nije ništa drugo nego indikator nerazvijenosti. Ne toliko političke, koliko filozofske. Demokracija kao oblik vladavine sama po sebi nema smisla, točnije rečeno, njezin jedini smisao, određen njezinom antitotalitarnošću, je diferencijalne, negativne prirode.

To da je demokracija samo forma i ništa drugo nego forma, da je demokracija kao takva jedino i samo formalna, bez sadržaja, predstavlja nenadomjestivu suštinu demokracije. Premda je razumijemo kao liberalnu demokraciju, ta njezina liberalnost nije sadržajne prirode. Demokratska vlast nije legitimna zbog određenog sadržaja, nego zbog ravnopravnosti svih sadržaja. U značenju ispunjenja oblika demokracija zadobiva sadržaj tek kada je, ne mogavši je pri tome prisvojiti, sadržajem ispune političke stranke sa svojim programima: liberalnim, socijalnim, komunitarnim, kršćanskim ili nekim drugim programom. Tek tada dobivamo demokracije sa sadržajnim predikatima: kršćanska (liberalna) demokracija, komunitarna (liberalna) demokracija, socijalna (liberalna) demokracija i liberalna (liberalna) demokracija. U ishodišnom, općem značenju, liberalna demokracija, demokracija koja proishodi iz slobode, jest okvir. Tek potom može dobiti posebno liberalno, točnije rečeno, libertarno osvjetljenje, naime na podlozi specijalne teorije liberalnosti. Proglašavanje neke sadržajno ispunjene demokracije, npr. komunitarne ili čak američke, jedino pravom demokracijom, u suprotnosti je sa samim pojmom demokracije.

Zato je put do globalne demokracije i globalnog društva danas još dalek. Čak je i oblikovanje evropskog demosa, usprkos libanonskom sporazumu, zastalo, a svjetskog demosa nema ni na horizontu.

Možemo govoriti o evropskoj liberalnoj demokraciji (u širem, a ne stranačkom značenju), no pri tome moramo biti svjesni da je ozbiljno ugrožava religiozni fundamentalizam religija vezanih za Bibliju: od judaizma preko kršćanstva i njegovih glavnih konfesija (pravoslavlja, protestantizma i katolicizma) do islama. Vjerojatno se s radikalizacijom suprotstavljanja između liberalne demokracije i religioznog fundamentalizma nagovještava glavna evropska kontroverza našega vremena.

Fundamentalizam ugrožava evropske tekovine od renesanse i prosvjetiteljstva nadalje. Ugrožava sve vrste autonomnosti: od autonomnosti čovjeka kao subjekta preko autonomnosti njegove etike do autonomnosti civilnog odnosno laičkog društva. Iskorištava opravdanu kritiku modernog antropocentrizma i s njim povezanog evropskog ateizma i nihilizma; no istovremeno nas vraća u predmoderna vremena i na taj način zatvara put u postmodernu epohu kao epohu post-teizma i post-ateizma, epohu samoograničavanja subjektiviteta. Samoograničavanja, nipošto ne ukidanja. Jer kao subjekt čovjek je i subjekti demokracije. Bez čovjeka kao subjekta nema demokracije. Nakon brisanja subjektiviteta i kraja demokracije mogla bi opstati samo teokracija. A upravo su joj biblijske, abrahamske religije, kao teističke religije, ponajviše sklone.

Evropa se kao demokratska Evropa može održati samo ako uspije koegzistirati sa svima trima (biblijskom, konfucijanskom i vedskom) supercivilizacijama svijeta. Uvodni uslov tog koegzistiranja bit će njezina uspješnost pri povezivanju triju djelomičnih (jevrejske, kršćanske i muslimanske) civilizacija biblijske supercivilizacije. Kako koegzistiranje tako i povezivanje, demokratska koegzistencija i demokratsko povezivanje, bit  će mogući samo ukoliko svi stanovnici Evrope budu u stanju prihvaćati demokraciju kao zajednički politički okvir, a etos čovjeka kao smrtnog i konačnog bića kao zajedničku etičku podlogu. Riječ je o minimalnom, a ne maksimalnom zajedničkom imenitelju.

 
Peščanik.net, 29.07.2010.

Leave a Reply