Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Uzmimo da je politička zajednica, država, jedna izborna jedinica; tada bi moglo da se kaže da je narod suveren i da izabrani predstavnici izvršavaju njegovu volju. Izbori bi praktično bili referendumi o narodnoj volji. Izražavali bi Rusoovu opštu volju (volonté générale). Mada su podele na stranke prepreka tome, što je bilo jasno Rusou (i Hjumu).

Neka se predstavnici biraju po izbornim jedinicama i većinskim sistemom (izabrana je osoba koja ima više glasova od drugih kandidata). To bi bila predstavnička demokratija, gde je parlement suveren. Jer niko ne predstavlja narod, već uvek samo pojedine izborne jedinice. A partije, naravno, ne izražavaju opštu volju.

Primera radi, ni u SAD niti u UK niko ne predstavlja narod. U SAD je predsednik izabran od predstavnika 50 država članica, tako da se može dogoditi, kao što se i dogodilo na izborima 2016. godine, a i ranije, da kandidatkinja dobije više glasova od kandidata koga za predsednika svejedno izaberu predstavnici država članica. Takođe, kongresmeni predstavljaju svoje izborne jedinice, a senatori svoje države. Niko ne predstavlja američki narod. Svakako ne jedna ili druga stranka.

U UK, parlament ima 650 članova koji, gotovo svi, predstavljaju svoje izborne jedinice. (A tu je i dom lordova koji svakako ne predstavljaju narod.) Niko ne predstavlja narod, svakako ne neposredno. Uz to, kako nije potrebna natpolovična većina, vlada koja ima većinu u parlamentu najčešće ima podršku manje od pedest posto glasača. No, čak i da jedna stranka dobije više od pedeset posto glasova, ona svejedno ne predstavlja narod, već skup izbornih jedinica.

Uzmimo da je za odluku potrebna većina od 50 posto plus jedan glas, recimo za izbor američkog predsednika; da li bi predsednik onda predstavljao narod? Maskin i Sen zagovaraju upravo takav sistem glasanja, upravo na izborima za američkog predsednika SAD. Ali, kao što vidimo na primeru Ujedinjenog Kraljevstva, odluka doneta na referendumu ne mora du bude u saglasnosti sa većinom u parlamentu, tako da volja naroda, izražena na referendumu, nije predstavljena u parlamentu – jer zapravo parlament ne predstavlja narod već glasače u 650 posebnih izbornih jedinica.

I zapravo, bilo bi u skladu sa prirodom Ujedinjenog Kraljevstva kao političke unije da svaki narod u toj uniji bude saglasan sa odlukom na referendumu, pa da to bude i odluka političke zajednice. Jer, opet, nema naroda koji se izjašnjava jedinstveno putem referenduma, o izborima da i ne govorimo.

Isto je i u Americi. Bez obzira što nije reč o multinacionalnoj političkoj zajednici već o federaciji. Izbori za predsednika nisu referendumi o narodnoj volji. Ne samo da izabrani predsednik ne mora da ima više glasova od protivkandidatkinje, već je dovoljno da ima većinu u izbornom telu koje predstavlja države članice, nezavisno od toga koliku podršku ima u ukupnom broju glasova, recimo ako se bira između više od dva kandidata.

Maskin i Sen, i uostalom mnogi koji zagovaraju prelazak na neposredne izbore za predsednika SAD, gube iz vida da bi posledica bila da bi se promenio odnos snaga između predsednika i kongresa, što bi poremetilo ravnotežu u sistemu podele vlasti. Jer bi predsednik predstavljao narod, što nije slučaj sa kongresom. Kao u nekim drugim predsedničkim sistemima.

Upozorenja da bi to bilo problem i u Ujedinjenom Kraljevstvu je došlo upravo od vrhovnog suda. Koji je ukazao na značaj podele vlasti i parlamentarnog suvereniteta. Isticanje tog suvereniteta je važno upravo kao brana plebiscitarnoj demokratiji. Što je zapravo i bila motivacija engleskog ustava.

Kao uostalom i američkog. SAD su pre svega republika, gde sistem podele vasti predstavlja prepreku plebiscitarnoj demokratiji ili onome što se naziva populizmom. Levi populizam se i ne poziva na narod, već na siromašne; dok se desni ne poziva na volju naroda, već na nacionalni interes.

U zemljama sa proporcionalnim sistemom glasanja izbori ne izražavaju volju naroda, već su sredstvo formiranja većinske koalicije, u parlamentu i u vladi. Stranke ne predstavljaju narod, već grupne interese. Tako da čak i tamo gde je praktično cela zemlja jedna izborna jedinica, niko ne predstavlja narod.

Peščanik.net, 10.10.2019.


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija