Radio emisija 20.02.2009, govore: Biljana Kovačević-Vučo iz Yucoma, novinar Miša Brkić, Žarko Korać iz SDU i profesor evolucije Nikola Tucić.

 
Svetlana Lukić: Svašta se dogodilo u ovih nekoliko dana u ovom našem večitom, umirujućem i zavejanom ćorsokaku. Bila je godišnjica proglašenja Kosova nezavisnom državom. To je bila prilika da naši političari prigodno ponove mantru da nikada, ni u ludilu, ni u snu ni na javi, nećemo priznati Kosovo kao samostalnu državu. Ovi dani su bili posebno veseli za Vuka Jeremića koji je u tzv. borbi za Kosovo stekao identitet, karijeru, apartmane, tompuse, besplatne posete Njujorku i njegovim skupim restoranima. U isto vreme njegova izraelska koleginica Cipi Livni, čija je stranka osvojila većinu na poslednjim izborima, rekla je svojim sunarodnicima – ako želimo mir sa Palestincima, moramo dići ruke od polovine biblijske Svete zemlje. Smogla je hrabrosti da to kaže u momentu kada treba da pregovara sa desničarskim Likudom, tj. Benjaminom Netanjahuom o formiranju nove vlade. Ali lako je Jevrejima da se odreknu Svete zemlje, misli Jeremić Vuk, koga ne zanimaju te biblijske ruševine. Teško je njemu i njegovom nastavniku Tadiću da se odreknu – svako svoje – vrtoglave, ničim izazvane političke karijere.

Svemoćna, ali beznačajna vlast Borisa Tadića svela se na izbegavanje sukoba sa svakim potencijalnim koalicionim partnerom i na besciljno tumaranje.

Nastavnik Tadić je ove nedelje rekao Oliju Renu da ga ne zanimaju brzi i prolazni ciljevi, tj. proces pridruživanja, nego ga zanima konačan cilj, članstvo u EU. Bilo je i do sada mnogo indicija da naš predsednik nije političar velike pameti. Naučio je da pobeđuje na izborima, da prisvoji vlast, ali upravljanje ne znači samo pobedu na izborima, nego i sprovođenje vlasti. Ne znam kako se beše zove onaj Napoleonov diplomata, koji mu je rekao – sve se može učiniti bajonetima sem jednog: ne može se sedeti na njima. Ne može se sedeti na izbornoj pobedi, mora se nešto i raditi.

Neko je predsednika ubedio da Evropa i nije nešto, da je odslužila svoje, a pošto nismo u stanju ni da je uzmemo ni da je ostavimo, najbolje je da se sa njom izmotavamo. Šuška se po srpskom dvoru da evropske vrednosti više ne vrede, da ih je pregazilo vreme, pa hajde da iskoristimo priliku i proživimo razulareno.

Izjavom da nas ne zanimaju prolazni ciljevi, tj. pridruživanje, već zastava u Briselu, predsednik Srbije je pokazao neviđeno, sramotno nerazumevanje tog procesa. Možda od sedenja po kafićima nema vremena da čita, da svrati do Milice Delević i pita je da mu objasni – šta mu to znači proces pridruživanja. Poslužićemo se sportskim metaforama koje naš predsednik voli i razume. On je Oliju Renu rekao da mu je cilj da naš tim zaigra u Ligi šampiona sa Mančesterom, Realom, Milanom i Ajaksom, i da ga ne zanima da igra bilo kakve kvalifikacije. A Oli Ren mu je na to kazao – evo ti gramofonske ploče Abbe sa numerom Gde je Boris, a u međuvremenu te molim da napraviš teren, zakrpiš mreže, krpenjaču zameniš kožnom loptom, cokule i opanke kopačkama i naučiš svoje igrače da se fudbal igra nogom, a ne pesnicama; pa ćemo videti. I, šta je odlučio naš predsednik? Da se okrene Moskvi i da nas svakim svojim gestom uči kako je najbolje da se vratimo u svoj zavejani ćorsokak, da se izolujemo, izdvojimo iz sveta. Ukratko, on nam daje uputstva za varvarsko ponašanje. Minimalna definicija civilizacije je da je ona svakako volja da se živi u zajednici sa drugima, u našem slučaju sa Evropom, koja je stvorila sistem normi, čiju su delotvornost potvrdili vekovi.

Možda ste čuli vest koja je osvanula juče u Borbi, o našem Miladinu Kovačeviću, koji je prebio jednog američkog studenta i pobegao ovamo zahvaljujući našoj državi. Ovu vest će na samom početku razgovora komentarisati Biljana Kovačević.

Biljana Kovačević-Vučo: Ne znam da li je tačna ova informacija koja se pojavila u Borbi, a koja glasi „tajnom odlukom Vlade poreski obveznici plaćaju milion dolara za slobodu Miladina Kovačevića“. Ne znam, u stvari, na koji način možeš sa američkim pravosuđem da se dogovoriš o slobodi Miladina Kovačevića. U Borbi kažu da je na sednici Vlade doneta odluka da se plati 900.000 dolara odštete Stajnhaueru, to je onaj student koji je bio u komi, i 100.000 dolara kaucije, i da je ta odluka istog trenutka proglašena državnom tajnom. Verovatno tu nešto postoji, međutim, ne znam kakve veze ima plaćanje 900.000 dolara odštete sa celim sudskim postupkom koji se vodi u Americi. Jer, zapravo se stalno pogrešno prenosi informacija kako je korumpirani konzul platio kauciju za Miladina Kovačevića, a zatim mu izdao i putni list da bi pobegao iz zemlje. I stalno se implicira kako su, eto, konzul i Miladin i njegova majka bili u nekom dilu, da je on tako pobegao, a sad, kad se već dočepao naše zemlje, Ustav i Zakonik o krivičnom postupku nas sprečavaju da ga izručimo Sjedinjenim američkim državama, gde je suđenje počelo. Priča je eskalirala preko svake mere – otkud može da mu se sudi u Americi, to je nepravedno sudstvo; Indijanci, crnci, bombardovanje Srbije, a i muslimani su pomogli u ovome, bila je provokacija… I cela priča je dobila neku odvratnu političku konotaciju i završila se, naravno, sa radikalima u Skupštini Srbije.

Ali priča nije ispričana dosledno od početka do kraja i zato se ne vidi dobro da se tu radi ne o nekoj senzaciji žute štampe, tabloida ili kako god da zovemo te letke podzemlja, mafije i tajnih službi, nego je u pitanju jedan dobro organizovan posao same države. Mi stalno govorimo o nekom konzulu koji je maltene radio na svoju ruku, a zaboravlja se da se takve stvari nikada ne rade na svoju ruku – a taman i da jeste na svoju ruku, nemoguće je da država to ne otkrije. Znači, to je bio državni posao, država je kidnapovala i protivzakonito izvela iz zemlje Miladina Kovačevića. Ja to odgovorno tvrdim, to je uradila država, jer konzul je država Srbija. Umesto da se stvar reši, da država prihvati odgovornost i da jednostavno postupi po onome što je prvobitno njena obaveza – garancija da on neće izaći iz zemlje potpisivanjem te kaucije, i da se njemu lepo sudi u Americi za ono što je uradio – počinje neka igra, muljanje o političkim lobi-grupama, te Hilari Klinton, te ko je plaćao njenu kampanju… Baš će ona preko Miladina Kovačevića da gradi svoj politički rejting u Americi! I sad imamo farsu u kojoj Miladin Kovačević već više meseci slobodno boravi u zemlji i uključuje se u košarkaške klubove, jer čovek je nevin dok se ne dokaže njegova krivica. Ponovo se aktiviraju već zloupotrebljavane institucije krivičnog prava i sve vreme se izbegava odgovornost države.  I na kraju, kao, počinje suđenje, i čak Slobodan Homen kao državni sekretar izričito izjavljuje na Poligrafu kod Jugoslava Ćosića da se njemu sudi po zamolnici američkog pravosuđa, odnosno da je američko pravosuđe poslalo dokumentaciju da se Miladinu Kovačeviću sudi u Srbiji. Naravno da to suđenje nije bilo po zamolnici američkog pravosuđa, čak je reagovao, mislim, neko iz američke ambasade i rekao da ne znaju da postoji zamolnica. Da li je američko pravosuđe zažmurilo, ne znam, mediji se više nisu bavili time – i sada dobijamo ovu apsurdnu informaciju o 900.000 dolara, i to se poglašava državnom tajnom.

Tu informaciju treba detaljno ispitati zato što ona ne sme da bude državna tajna. Znači, radi se o novcu poreskih obveznika, ona ne može da bude pokrivena ni po jednom kriterijumu, bez obzira na Zakon o klasifikaciji podataka. Ali, s obzirom na način na koji je ovaj ceo postupak oko Miladina Kovačevića vođen u Srbiji, kako je spinovana priča u javnosti i kako je država Srbija izbegavala odgovornost, mene ne bi čudilo da je doneta neka takva odluka Vlade i se pokušava da se slučaj Miladina Kovačevića, koji je izazvao mnogo veću reakciju nego što je ova neodgovorna država očekivala, nekako zataška. Meni je jedino gorko i tužno da se cela država upregne u zaštitu čoveka, koji je svojim udarcem doveo nekoga da bude u komi nekoliko meseci, zato što je krivično delo izvršio u Americi. Država brani čast Srbije preko jednog najobičnijeg kriminalnog akta. Pa, dokle smo mi to došli? U čemu je politički interes Srbije da brani tog čoveka? Ne, nikad mi to neće biti jasno. Znači, pomognu mu da pobegne i onda kažu – e, mi moramo da štitimo naše državljane. I na kraju, naravno, dečko odlazi legitimno kod onih koji ga najviše štite, kod radikala. Ali nisu radikali problem, oni su opozicija i koristiće sve živo, problem je država Srbija, problem je Ministarstvo spoljnih poslova, problem je spremnost Srbije da ni za jednu stvar ne odgovara, od Srebrenice do Miladina Kovačevića.

Fila je bio branilac Radeta Markovića, njegova odbrana je u medijima išla na varijantu kako sud zapravo vodi jedan politički proces i da je Rade Marković nevino osuđen. Jeste njegovo pravo kao advokata da govori da je njegov klijent nevino osuđen, to svi rade i to je logično. Međutim, postavlja se pitanje kako i zašto je baš Fila istovremeno savetnik ministra policije. Mislim, postavlja se ono staro pitanje: zašto je Ivica Dačić – afera “kofer” i ostalo – ministar unutrašnjih poslova, ministar policije? Ali, to je pitanje upućeno Tadiću, a pošto smo rešili ovog puta nećemo dirati Tadića… Ili možda ipak hoćemo? Zašto je Dačić baš ministar policije i, još mnogo važnije, zašto je Toma Fila savetnik ministru policije? Ne mislim ja da on treba da bude kažnjen zato što je bio branilac Radeta Markovića, nego su svi njegovi nastupi i sve izjave u medijima bili protiv reformskog kursa bilo koje vlade. Znači, sve vreme je zastupao optuženike u Hagu, veoma dosledno se borio protiv Haškog tribunala, govorio je o haškoj nepravdi, haškom kazamatu. Bio je na listi Arkanove stranke, bio je povezan sa Arkanovom. Znači, ako njima odgovara čovek koji je do kraja branio Radeta Markovića, što je možda njegov profesionalni uspeh – nije ga odbranio do kraja, ali Marković nije dobio maksimalnu kaznu zatvora – ali ga je branio kao ličnost, branio je i njegovu poziciju i politiku koju je vodio sa Miloševićem. I on je sada savetnik ministra unutrašnjih poslova. Pa naravno da se radi o konfliktu interesa, evo, ja prva ne bih Tomi Fili prijavila nešto što zbog toga što je direktno zainteresovan da u slučaju Radeta Markovića, kao advokat koji ga brani, neke stvari prikaže drukčijim nego što su bile. Dakle, ne da je konflikt interesa, nego je to Srbija, eto, to je Srbija.

Otkad se o Legiji priča, priča se i da će on jednostavno jednog dana išetati iz Centralnog zatvora. I sad se pojavila ta priča o plastičnom pištolju. To može svakako da se protumači; ljudi mogu da se smeju – ej, pronađen plastični pištolj, pa nemojte da pravite sprdnju oko toga! Ali mogu da pomisle i da taj pištolj i nije bio plastičan, nego pravi. Mislim, čak i da je plastičan, šta će Legiji plastični pištolj u zatvoru? Šta, da tamo straši stražare i zatvorenike ili da se prska vodom, ako je pištolj na vodu? Užasno je to smešno. Ali, očigledno se tu radilo o ozbiljnoj stvari, o nekom ozbiljnom spremanju bekstva; pojavljuje se u priči neki kombi i VMA, on je išao da se leči… Ali, svejedno, vratimo se na sam početak.

Onaj ko unese plastični pištolj u zatvor, može da unese i pravi. Pogledaj mere bezbednosti na svakom aerodromu, čak i na našem – pa, ne smeš karmin da nosiš, a da nije spakovan u nekoj posebnoj vrećici,100 ml tečnosti… A u Centralni zatvor neko unosi plastični pištolj. Kroz odžak, kako, ko mu to daje, zašto? Ta je priča nezavršena, cela priča oko Legije je nezavršena. I ta priča mora da se oživi – šta je Legija radio u noći kad se predao, šta su radili Rade Bulatović, Tijanić i ekipa RTS-a, šta je radio Jočić tamo? Šta se zaista dešavalo, koliku podršku Legija još uvek ima i kome je u interesu da Legija pobegne iz zatvora? Svi mi očekujemo da će on da pobegne iz zatvora, nas to uopšte ne iznenađuje, mi samo gledamo kako će to da se izvede. Ako jednog dana on pobegne iz zatvora i to se opet pokrije, kao što se pokrila i njegova predaja, kao što se pokrilo i pismo – zna majka, zna porodica ko je ubio… Pričom o plastičnom pištolju nama se servira kako je to sve neozbiljno, da zapravo ne treba uopšte da nas uzbuđuje. Kako da nas ne uzbuđuje? Jedno kolektivno zaboravljanje je zaista uspešno izvedeno, reč je o događaju koji se zove ubistvo Zorana Đinđića. Ono je zaboravljeno po sličnom mehanizmu kao što postaje dosadno da se priča o ratnim zločinima, o Vukovaru, Dubrovniku, Srebrenici, Sarajevu.. Užasno je to što se dogodilo, to se izanđalo. Znam veliki broj ljudi koji su bili veoma aktivni u antiratnom i antinacionalističkom pokretu, i dezertere, i ljude koji stvarno nisu hteli da uzmu učešće u tom ratu – i oni su siti, neće više da se bave time.

O takozvanom ekscesu Velje Ilića ja sam saznala iz novina, nisam bila ovde u tom trenutku. I bilo mi je vrlo zanimljivo da je dnevni list Danas na najpravilniji način prezentovao suštinu govora mržnje, to dosad nisam videla u našim medijima. U komentaru Danasa, mislim da je to bilo 16. februara, jasno se kaže kako to nije nikakva privatna stvar ni Velje Ilića ni Rasima Ljajića. Odlazak Rasima Ljajića kod Velje Ilića u bolnicu – kojem je, pretpostavljam, pozlilo i zato što se spominjalo da će i tužilac da reaguje – može da bude nekakav Ljajićev ljudski gest, „evo, Veljo, ja ti praštam“, ali on nikakve veze nema sa govorom mržnje koji je poslat građanima ove države. Rasim Ljajić ima pravo da poseti Velju Ilića i da mu poželi brzo ozdravljenje, ali nema pravo da ga amnestira za govor mržnje koji nije upućen Ljajiću, nego celom bošnjačkom narodu, „Turcima“, protiv kojih se Karađorđe borio i sad se prevrće u grobu, jer mu „Turčin“ šalje pozivnicu za Dan državnosti. To me je podsetilo na onu babu grčkog filma Moja mrsna pravoslavna slava, koja samo pita gde su Turci i vitla nožem po kući. Znači, Velju Ilića je očigledno iskreno pogodilo to što čovek koji se zove Rasim potpisuje pozivnicu za taj nacionalni praznik, jer on još ratuje protiv Turaka. Znam da je Ljajiću verovatno rečeno – idi sad ti, Rasime, nemoj baš tužilac da se meša, ipak je to Velja Ilić, pa Demokratska stranka Srbije, bivši partner u Vladi, nemoj, dosta nam je tih problema. Međutim, ja mislim da mi i dalje treba da insistiramo da se pokrene krivični postupak protiv Ilića, pa makar Rasim posvedočio i da ceo bošnjački narod nije uvređen. To mora da dođe na sud.

Smejali smo se Borisu Tadiću, te Forest Gamp, te Ken, te maneken… Ali on je prigrabio svu vlast i koncentrisao je, a niko se još nije pozabavio tim pitanjem. Jasno mi je da su oni zaista odustali od Evropske unije. Juče sam čula, mislim da je bilo kod Carape, da je Srđa Popović rekao Vukadinoviću da je u pravu, da Tadić zapravo nije izneverio svoje obećanje. Možda je to tako, mada se meni čini da je u poslednjoj nedelji kampanje, bez obzira da li je on to rekao ili ne, Tadić prepoznat kao čovek koji će se zalagati za ulazak u Evropsku uniju. Međutim, onog trenutka kad je dobio vlast, kad je pokušao da postavi Vuka Jeremića za predsednika Vlade i posle kad je ovaj krenuo u osvajanje međunarodnog prostora svojom borbom za spasavanje Srbije, Kosova i Metohije, tad se odjednom stvarno odustalo od toga. Evropska unija je prestala da nas zanima, usledilo je trčanje u Rusiju, potpisivanje ugovora oko NIS-a… Ide predsednik države da zaključi ugovor, da nas stavi u kolonijalni položaj prema Rusiji, a posle bukvalno nekoliko dana – ironija na koju ama baš niko ne reaguje – mi ne dobijamo gas od Rusije, i mi odmah odgovornost prebacujemo na Ukrajinu, naravno, Ukrajina je kriva. I onda Boris Tadić, kao neki miljenik Evrope, dobije gas od Nemačke, od Mađarske, i još pokaže svoju velikodušnost prema susedima, pa prosledi gas i u Bosnu.

Mislim da oni imaju konsenzus da mi izigravamo neku neutralnu, nesvrstanu zemlju, malo bližu Rusiji, ipak su to naša pravoslavna braća. Vlast zezucka Evropsku uniju. Kad pogledaš članke u novinama ti nećeš naći ni jedan-jedini pravi analitički članak o Evropskoj uniji, uvek se joj se ispostavljaju nekakvi računi, te se ogrešila o nas ovde, te se ogrešila o nas tamo, te uslovi kakvi su postavljeni nama nisu postavljeni još nikome. Srbija, dakle, uopšte ne pokazuje želju, niti želi da uđe u Evropsku uniju, a to naročito ne žele pravi vlasnici Srbije, Mišković i ostali. Oni zaista ne žele u Evropsku uniju. I Srbija ima jedan veoma ozbiljan problem – deklariše se kao zemlja koja se zalaže za EU, ništa ne čini da uđe u EU, skuplja dokaze protiv EU, a EU joj stalno čini ustupke. Nedostaje zaista da EU padne na kolena moleći Srbiju da prihvati članstvo u EU.

Sonja Biserko je pokrenula jednu inicijativu, zaključila je da Srbija ne želi u EU i da je glupo uslovljavati je kad ona to ne želi, nego da treba da se pronađe novi modalitet saradnje sa Srbijom, da se ne kontaktira samo sa političkom elitom, nego i sa drugima, sa malim i srednjim privrednicima, na primer. Onog trenutka kad je Srbija primljena – dok nije odustala od toga – u Partnerstvo za mir, počela je da se reformiše vojska. Jedini okvir u kojem Srbija može da se reformiše jeste taj okvir EU, tako da bi Evropska unija zapravo bila kazna za našu političku elitu. I zato treba da se pronađu nove mogućnosti da Srbija ne odustane od EU, jer to ne samo što blokira modernizaciju i demokratizaciju Srbije, nego blokira i ulazak Bosne i ostalih država u regionu. Znači, ona blokira ceo taj proces.

Ovo što se sa Vojskom dešavalo, sa Ponošem, i što nije razjašnjeno do kraja, pokazuje da Srbija odustaje čak i od Partnerstva za mir. Tako da sam ja pristalica varijante da Srbija bude kažnjena tako što će biti primljena u Evropsku uniju – to će nas upristojiti. Jer ono što je kod nas evropska opcija Borisa Tadića, to je, u stvari, Dobrica Ćosić. Politika Demokratske stranke je politika Dobrice Ćosića. Seti se kakav je bio rat u Jugoslaviji, ko je pokrenuo pitanje ugroženih nacionalnih srpskih interesa, koju ulogu je odigrao upravo krug oko Dobrice Ćosića. Nažalost, spadam u one koji su se ipak nadali da će Boris Tadić uspeti da iskorači iz svega toga, zato što on, hajde da kažem, ume pristojno da komunicira s ljudima, bez brutalnosti, ali kad vidiš sadržinu njegovih poruka, onda sagledaš i svu njihovu grotesknost. On, na primer, čestita Draganu Nikoliću i Mileni Dravić što su uzeli i crnogorsko državljanstvo, i kaže – poznat je moj stav da ja ne priznajem crnogorsku naciju, mi smo isti narod… Znači, on ne priznaje Crnu Goru i zato čestita Mileni i Draganu, oni su po njemu ukinuli barijeru između Crnogoraca i Srba, jer on ne priznaje Crnogorce. Kad pročitaš tu poruku, vidiš da se ona ne razlikuje od one radikalske, samo što je radikalska poruka brutalna. I meni se čini da se pitanje nacionalnih interesa u Srbiji deli tako što jedni zamišljaju da su partizani dok drugi zamišljaju da su četnici, ali se njihove poruke u suštini razlikuju samo po količini brutalnosti i nivou primitivizma.

  • Diana Krall, Willie Nelson, Elvis Costello – Crazy

Svetlana Lukić: Naš sledeći sagovornik je Miša Brkić, ekonomski novinar Politike. Njegov list je pre tri dana na naslovnoj strani objavio jednu zanimljivu vest, da je Gaspromnjeft, kada je postao vlasnik 51% naše Naftne industrije, rekao da neće više tolerisati stare navike domaćih kupaca da od Naftne industrije Srbije robu preuzimaju na veresiju, bez garancije da će na vreme platiti a uz nadu da će im država pre ili kasnije otpisati potraživanja. Rusi neće da otpišu dugove, a izgleda da im razne firme kao što su Vojska, Policija, JAT, Petrohemija i ostali duguju 25 milijardi dinara. Svako će morati da se snađe da plati dug Gaspromnjeftu, a izgleda da oni imaju ideju da će dugove, ako recimo Vojska nema para, moći da kompenzuje nekretninama. Slušate Mišu Brkića.

Miša Brkić: Naši političari i dalje nesmanjenom žestinom šire optimizam, neće taj krizni cunami stići kod nas u tako jakom talasu kao što se očekuje, izduvaće se negde u Zapadnoj Evropi, u Evropskoj uniji. Najozbiljnije upozorenje stiže iz Narodne banke, na jednom okruglom stolu posvećenom februarskim podacima o inflaciji u ovoj godini govorilo se o razgorevanju inflacije. Upozorenje je da će rast cene struje u aprilu još više podići inflaciju. Opasan je, recimo, podatak da rastu cene pod kontrolom države, cene infrastrukturnih usluga. Ako se to nastavi, onda nam se ne piše dobro. Mene plaši ova i dalje prilično vesela atmosfera u političkim krugovima – o Skupštini i da ne govorim, tek oni nemaju pojma o čemu se radi. Naša Skupština je kao Vesele žene vindzorske, prave bal vampira, a kuća gori. Hoću da kažem, i izvršna vlast, i predsednik države nas s previše takta brani od istine. Predsednik opštine Vladičin Han je rekao da nama kriza više ništa ne može, jer smo mi i pre nje skroz propali.

Tu negde je vododelnica onoga što mi treba da priznamo – da je model tranzicije koji je Srbija imala ili nije imala do početka krize bio loš. Mi bismo u svakom slučaju upali u krizu zato što smo stali sa reformama i tranzicijom. Svetska kriza je to samo podstakla i dovela do ozbiljnih razmera. E, sad, odgovor na krizu bi bio ne da Srbija nastavi tranziciju i ekonomske reforme, nego da ih ubrza. Reforma javne uprave, privatizacija javnih preduzeća – a mi danas imamo proces reetatizacije, dakle, vraćanja države na ekonomski teren pod izgovorom spasavanja zemlje i privrede od krize. Imamo jedan model, Zastavu, u kojoj je država napravila posao sa Fiatom. Drugi model je Bor, gde će država da uloži 130 miliona evra, para poreskih obveznika, da bi napravila topionicu. Pri tom nemamo odgovor na pitanje zašto to nije dala onom Austrijancu Mirku Kovaču, kompaniji Atec, da to on radi privatnim kapitalom, pa ako propadne, propao je njegov kapital. Dalje, izbacili smo neki srpsko-litvanski konzorcijum iz Azotare u Pančevu, bila loša privatizacija. Okay, izbacili smo ih, ali sad država ulazi u tu priču, ona može da spase Azotaru zato što je to strateško preduzeće, proizvodi veštačko đubrivo. Ma, mislim, šta znači strateško preduzeće? Ako je strateško, što smo ga uopšte prodavali? Sve je sad strateško, i JAT i EPS…

Znači, pod firmom brige države za građane i državu ponovo eskalira paternalizam države, odnosno etatizam u ekonomiji. Vraća se na velika vrata, uz uvek iste argumente – da je Nemačka prvi put posle Drugog svetskog rata donela odluku da država može da nacionalizuje propale banke, ili da, eto, Barak Obama ulazi u automobilsku industriju Amerike, General Motors i Crysler. Da, ali to su bile tržišne ekonomije, dok Srbija nikad nije do kraja Zastavu izvela na tržište da bi sad rekla „propala je, sad je u krizi, pa hajde da vidimo kako da je spasemo.“ Imamo zahtev sindikata iz Kragujevca da država isplaćuje plate onako kako se obavezala, bez obzira da li ima ko da kupi naš auto, bez obzira da li će da dođe Fiat i da  uloži pare. To postaje trend, svi kažu – ma, lepo je to da se mi privatizujemo, ali tek što je lepo da budemo državno preduzeće! Mene plaši mogućnost da izađemo iz krize kao državna ekonomija.

U Austriji se otvaraju prodavnice za siromašne. Za mene je to socijalno odgovorna država. Socijalno odgovorna država je ona koja ima socijalnu kartu. Hrvatska je napravila prošlog leta socijalne karte, ima tamo dosta sirotinje, država im subvencioniše cenu struje. Ne bih imao ništa protiv da Srbija ima sličan sistem i da ima i prodavnice za siromašne. Oni uđu sa socijalnom kartom i dobiju jevtiniji hleb, mleko i ostalo, a država prodavcu iz budžeta refundira ostatak novca. Ovako, bogatiji građani Srbije, recimo Zoran Drakulić, plaćaju istu cenu struje kao i onaj što živi u kontejneru ili u nekoj straćari. Pa, to nije socijalno odgovorna država. Mislim da punu cenu struje, hleba, mleka, mesa, treba da plaćaju ljudi koji mogu da plate, a oni koji ne mogu, da imaju socijalnu kartu i budu su na budžetu. Ovako smo svi na budžetu, i bogati i siromašni.

Šta je budžet? Budžet su naše pare, mi odatle dajemo državi, odnosno ministrima, odnosno Vladi da oni svima dele na kašičicu. Nisam uopšte doživeo kao pametno rešenje ono što je Vlada spremna da uradi sa proizvođačima raznih roba kojima trgovci duguju velike pare. Model o kome je jedan od ministara govorio je, pošto trgovci duguju proizvođačima te novce, hajde da im mi damo pare preko trgovaca. Mislim, ako je baš toliko zapelo, pa daj onda odmah proizvođačima, jer ovako postoji opasnost korupcije i volontarizma, Vlada može da kaže „ovome ću da dam, a onome neću“. Pomoć države ovde, pomoć države onde, kredit ovde, kredit onde – to su ozbiljna upozorenja da je budžet napravljen na pogrešnim pretpostavkama i da mora da se radi rebalans. Sem toga, budžet se ne puni onako kako bi trebalo da se puni. I tu sad više nema širenja optimizma, stisnut si u klešta ekonomske krize i moraš da počneš ozbiljno da se ponašaš. Jedini čovek koji ozbiljno ukazuje na taj problem je zasad guverner. On je udario u jednu od ključnih stavki srpske tranzicije i ekonomskih reformi, u državnu administraciju i javnu upravu. I dalje u bolnicama i kliničkim centrima radi više vodoinstalatera, električara, kuvarica, čistačica nego zdravstvenih radnika. Treba, dakle, sve te pomoćne službe odvojiti i privatizovati. Zašto se ne bi sve bolnice u Srbiji snabdevale iz privatnih kuhinja? Raspišeš tender, jave se četiri ponuđača, pa ko dâ najjevtiniju ponudu, taj snabdeva bolnice hranom ili pere posteljinu. Ako se vi u kući stežete, i država mora da se steže. Pouzdano znam, šetao sam po Srbiji, posle ovih izbora nema opštine u kojoj nije primljeno sto novih službenika. Znam opštinu u kojoj ima 80 pravnika. Ej, ja ne znam američku, englesku kompaniju koja ima 80 pravnika, osim specijalizovanih pravničkih kuća. U Srbiji ima 187 opština, u svim je tako. Doći ćemo u situaciju da država neće moći da servisira svoje obaveze, ili će nameti biti sve veći, ili će država na kraju reći „hajde malo da odštampamo para“… I onda, ne daj bože, vrzino kolo.

U Srbiji postoji mlekara od koje jedna firma iz Evropske unije hoće da kupi mleko. Kad su ovi hteli da izvezu to mleko ispostavilo se da Srbija nije tražila od Evropske unije da na spisak proizvoda koji mogu da se izvoze stavi sirovo mleko. I vlasnik te mlekare pita: a što ja plaćam ovu državu?

Svetlana Lukić: Pa, je l’ se sećaš nedavno onih kamiondžija? Zaboravili su od Grčke da traže dozvolu.

Miša Brkić: Da, ispostavlja se sve češće da država zaboravlja da radi ono za šta postoji, a sve češće radi ono što ne treba da radi.

Svetlana Lukić: Danas je ministar poljoprivrede Saša Dragin rekao da će od države tražiti da otkupi 300 tona mleka u prahu, da bi se ponovo pokrenuo otkup od ljudi koji proizvode mleko.

Miša Brkić: Malopre si rekla, ovde je kriza nastala kad je država dozvolila uvoz mleka u prahu. Moje pitanje je: ko je lobirao da se uveze mleko u prahu? Neko tvrdi da je to radila konditorska industrija. Koja konditorska industrija, preko koga u vlasti? Ne volim da država bude veliki igrač na tržištu, pa ni na tržištu mleka, ali ako se već dogodilo to što se dogodilo, onda je država morala mnogo brže da reaguje, a ne da pusti da ljudi jutros u Zrenjaninu prosipaju mleko u kanalizaciju, jer nisu više imali gde da ga drže. Problem Srbije je zatvoreno tržište. Pa što srpski proizvođači mleka ne bi mogli da izvoze mleko? Država je izazvala problem time što je uvezla mleko u prahu i onda izjavila da je nije briga što privatne mlekare ne otkupljuju mleko. Pa, treba da te bude briga, ti si izazvao poremećaj na tržištu! To je opasno; prvo ne znaš da je država napravila problem, onda je zoveš da te spasi, i ona kaže – uuu, super, jedva sam čekala da me pozoveš da ja arbitriram. Tako na mleku, i tako na pšenici, i tako na kukuruzu, i tako na svinjama, i tako na suncokretu… U Srbiji ne postoji tržište.

Svetlana Lukić: Je li Salford monopolista ili nije?

Miša Brkić: Nemam ja problem s tim što je Salford monopolista, nego imam problem ako je zloupotrebio monopol. Hajde da napravim malu digresiju – u Srbiji ima puno monopola, zar NIS nije monopol, zar EPS nije monopol? Najveći monopolista su Telekom, EPS, NIS i JAT, sve državna preduzeća, a slede monopoli u trgovini i u nekim proizvodnjama. Ako imaš problem sa monopolima onda moraš da napraviš i nezavisnu instituciju koja se zove Antimonopolska komisija. Mi je imamo. Ona postoji i u EU, tri godine su bili za petama monopolistima u pojedinim industrijskim granama i uhvatili ih u zloupotrebi monopola. Kazne su između 300 miliona i jedne do dve milijarde evra. Voleo bih da naša Antimonopolska  komisija bude tako osposobljena, dakle, da dve godine ćuti i istražuje – dobro, reći ćeš da je za Srbiju dve godine mnogo, jeste, ali neka istražuje godinu dana – i onda kaže: evo, imamo podatke, kazna je tolika i tačka. Ne, ovde Antimonopolska komisija ne uradi ništa, nego izađe u javnost i počne da se svađa…

Svetlana Lukić: A šta je rešenje? Naša Antimonopolska komisija nema resurse, nema mogućnosti. Da li ona treba da kaže, eto, mi imamo indicija da je nešto monopol, ali država nam nije dala resurse, ljude, sredstva, nemamo političku podršku i tako dalje, da bismo dokazali da je to monopol.

Miša Brkić: Ja samo ukazujem na to kako radi Antimonopolska komisija u Evropskoj Vladi.

Svetlana Lukić: Ona tamo ima podršku…

Miša Brkić: A šta ako ne može da radi? Super, neka izađu i neka kažu da se sklanjaju, podnose ostavku, pokušali su, udarili u zid koji se zove politička volja, odnosno zlovolja, ne mogu više da rade, doviđenja. I onda mi znamo na čemu smo, znamo da veliki monopoli uživaju političku podršku, onda znamo gde treba da istražujemo. Dakle, sad više ne treba da juriš onog koji je zloupotrebio monopol, nego onog koji je dozvolio da zloupotrebi monopol. Onda imaš sasvim drugačiji softver, drugačije alatke kojim se protiv toga boriš, a ovako ne znaš. Antimonopolska komisija kaže, recimo, Salford je monopolista, ili Delta, a onda skoči 50 ekonomista, pet institucija, koji kažu – nije.

Svetlana Lukić: Ova država je stvarala ta kontrolna regulatorna tela, pri čemu je sasvim evidentno da je istovremeno na posredan ili neposredan način opstruirala njihov rad.

Miša Brkić: Pazi, tu ima ozbiljnih novinarskih istraživanja. Ovih dana državni revizor nije smeo da uđe u državno preduzeće, Naftnu industriju Srbije, zabranjeno mu je. O čemu mi onda pričamo? Ta nezavisna regulatorna i kontrolna tela, osnovana da nas brane od politike i države, su taj službeni optimizam. Dakle, ona postoje da se njima kitimo, nisu dorasla da rade posao zbog kojeg su osnovana. Možemo da diskutujemo o razlozima, ali mislim da se u najvećem broju slučajeva radi o nedostatku političke volje. Tu imaš potpuno otvorene opstrukcije, kao sa tim državnim revizorom, i time staviš do znanja da nisi zainteresovan da ne budeš više jedina zemlja u Evropi koja nema revizora za budžet.

Hajde da grabimo kao da nam je pred glavu. To je poruka koju šalju s vrha i to je primer za običan svet. Video sam negde da je slovenački predsednik ukinuo sebi automobil i sve one državne privilegije na koje ima pravo predsednik države. I to je u Sloveniji primljeno kao normalno, kriza je i tako i treba, niko nije rekao „pu, demagog“. To je primereno trenutku. Kad prođeš ispred naše Skupštine kad zaseda, ne možeš da prođeš trotoarom od blindiranih audija sa specijalnim nalepnicama. Video sam jednog člana Vlade koji stanuje na Terazijama, kojeg kad ide u parlament vozi crni službeni audi. Srbija nastavlja proces pridruživanja Evropskoj uniji, dakle, evropeizacije, ali s vremena na vreme iz nas grune najgori talog devedesetih godina. Uplašiš se, pitaš se da l’ smo mi samo zalečeni, a da smo u stvari duboko bolesni, da li aspirini nisu bili dovoljni, da li nama treba skalpel? Slušaš poslanika koji kaže „e, idemo Karađorđu na noge“ i onda doda da tamo ne može da ga vodi neko ko ne ume da se krsti s tri prsta. Postoji nešto što moramo da uradimo bez obzira koliko brzo napredujemo prema Evropskoj uniji, nešto što Srbiji nedostaje, a zove se modernizacija društva. Nisu to samo svi ekonomski zakoni, nisu samo sve institucije koje postoje u zemljama EU, nego ne sme da prođe nekažnjeno nečiji poziv da se ubije Nenad Čanak zato što je Kosovo nezavisno. Mislim da je po Srbiju najgore da se ispad Velje Ilića u parlamentu završi tako što će se rukovati Ilić i Ljajić. Nisu se oni potukli u kafani i jedan drugom razbili nos, pa kad su se otreznili džentlmenski pružili jedan drugom ruku i rešili lični problem. Ovo nije lični problem. Tako s vremena na vreme vidimo da Srbija još gaca u prošlosti. To nijedna Evropska komisija koja dođe u Srbiju ne može da zabeleži, osim što televizije pokažu kao headline kako gori ambasada, ili taj ispad Velje Ilića u parlamentu.

Uvek glasam za one političare koji izjavljuju da Srbija radi na evropskim integracijama ne zbog Evropske unije i članstva u njoj, nego zbog sebe. Zato i traje taj proces. Sad je sva pomoć EU, recimo, Bugarskoj zaustavljena zato što društvo nije uspelo da reši problem korupcije u procesu pridruživanja EU. To je odličan primer za nas. Mi čak i ne treba da govorimo o godinama i o datumima, nego ajmo da lomimo sve nasleđene loše osobine društva, države, institucija, pojedinaca, i da ih prilagođavamo evropskim standardima. To bi bio prirodan proces odrastanja. Dakle, kad sve to prilagodiš, postaješ član Evropske unije, a da li imaš formalni mur ili nemaš čak više nije važno. Ti onda imaš evropsko društvo u kome nije problem gej-parada u Beogradu, imaš ministra koji nije pravoslavac i koji poziva na proslavu Dana državnosti u Orašac, imaš proizvođača mleka koji može da prodaje sirovo mleko Italijanima, a ne Salfordu.

Dakle, to je modernizacija društva i jedina prilika da se Srbija izvuče. Ne mora da postane članica Evropske unije – odrastanje Srbije je u procesu, a ne u datumu. Pa, Bugarska je u Evropskoj uniji i ima problem s kriminalom i s korupcijom, ne dobija pare iz evropskih fondova jer je u Briselu prepoznato da se taj novac filtrira kroz bugarsku državnu administraciju i završava u džepovima bugarskih mafijaša i tajkuna. Znaš, evropska vrednost je i to kolika sme da bude inflacija u državi članici, evropska vrednost je i to koliki sme da bude budžetski deficit u odnosu na bruto domaći proizvod, ali ona se meri i po tome što ne možeš na ulici da šutiraš nekog ko se drugačije oblači ili drugačije krsti. Sve su to evropske vrednosti koje Srbija u ovom trenutku, i da uđe u EU, nema. Dakle, šta mi znači da se zastava Srbije vijori u Briselu, ako je inflacija pet puta veća nego u Holandiji? Ili budžetski deficit tri puta veći nego u Belgiji?

Svetlana Lukić: I Biljana Kovačević i Miša Brkić u ovoj emisiji komentarišu velikodušni gest Rasima Ljajića, njegovu posetu bolesniku Velimiru Iliću, koji ga je prethodno uvredio kao Bošnjaka. Imam nekoliko dilema kada je u pitanju jedan od najpristojnijih, najumerenijih, ali i najdugovečnijih ministara, Rasim Ljajić.

Prvo, posle posete bolesniku Iliću, rekao je da je išao da ga priupita za zdravlje, što je u redu, lepo, ali je problematičan drugi deo rečenice u kojoj kaže – i da stavim političku tačku na celu priču. Kako on zamišlja da je u njegovoj nadležnosti da stavlja tačku na šovinističku izjavu srpskog domaćina Ilića? Ljajić Iliću ne može da oprosti u ime bošnjačkog naroda. On nije muftija, a nije ni papa Jovan Pavle II, koji je tek sedam godina posle pokušaja atentata na njega otišao u zatvor kod svog atentatora Ali Agdže i dao mu oprost, što je ovaj prethodno tražio. Velimir Ilić nije tražio nikakav oprost, ali možda je Alah milostiviji od Hrista.

Drugo, ovih dana Serž Bramerc je rekao da još nema potpune saradnje Srbije sa Hagom. Rasim Ljajić je na to pristojno, lepo vaspitano i bez podizanja glasa ustanovio da bi nam sada bilo bolje da je na Bramercovom mestu još uvek Karla Del Ponte, jer bi naša Karla umela da ceni naše napore da ulovimo Mladića.

Još pristojnije i nežnije reči Ljajić je imao za samog Mladića, za koga je pred glavnim tužiocem Haškog suda i ambasadorima zemalja članica EU rekao, citiram: „Očekujem da će Mladić biti lociran, uprkos njegovom odličnom skrivanju i visokoj bezbednosnoj kulturi.” Izvinite, ali meni ovo zvuči kao divljenje prema čoveku koji je optužen za genocid.

Jedan vladar Sirakuze kaznio je svoga sina, jer je previše dobro svirao flautu. Naslednik prestola valjda treba da uči neke druge veštine. Isto važi i za našeg flautistu Ljajića. Lepi maniri su jadna garancija za dobro obavljeni politički posao.

Ove nedelje smo bili na promociji Peščanika u Sremskoj Mitrovici. Bilo je lepo, bilo je oko 120-130 ljudi u publici, a govorili su Ivan Kuzminović iz Helsinškog odbora i Žarko Korać iz SDU. Evo šta je Žarko Korać poručio građanima Sremske Mitrovice.

Žarko Korać: Da bi se jedan poslovnik u onom delu koji sankcioniše neko ponašanje koristio, treba da postoji politička volja. To znači, vi treba da donesete odluku da hoćete da sankcionišete neko ponašanje, i centralno pitanje je zašto vladajuća koalicija to ne radi sve ove mesece. Sukob unutar Srpske radikalne stranke je dramatičan, to vidite i sami, i 90% incidenata se odvija između te dve grupacije. Ono što je zapanjujuće je da vladajuća koalicija nije donela odluku da reaguje. To je katastrofalna politička odluka za koju punu odgovornost mora da preuzme Demokratska stranka. U Srbiji se vodi politika koja se zove politika ispitivanja javnog mnjenja – što je popularno to radimo, što nije, ne radimo. A u politici se moraju raditi stvari koje nisu popularne. Juče smo proslavili Dan države Srbije u Orašcu, uz zvižduke monarhista – ne znam zašto su bili nezadovoljni, bio im je princ koji tamo posti. A najveća sramota je što, bar koliko sam ja primetio, tamo nije bio čovek koji je pozvao na tu proslavu, gospodin Rasim Ljajić, verovatno smatrajući da će ga izviždati ili izvređati. Uzgred, on je i prošle godine poslao istu pozivnicu, samo je tad Velja Ilić bio s njim u Vladi. Tada to nije smetalo Iliću. Toliko o doslednosti, principijelnosti, ako ni o čemu drugom.

Dakle, vi degradirate, ruinirate parlament u zemlji koja tek gradi svoje demokratske institucije. Zamislite stranku koja je zato što ne želi da se zamera nikome dozvolila da najvažnija institucija demokratskog društva, Skupština, postane institucija od apsolutno najmanjeg ugleda u Srbiji. Neću sad da otvaram neka mučnija pitanja – da li je to pravo ogledalo Srbije, vidim da je gospođa Sonja Liht rekla da su građani mnogo bolji od Skupštine, pa eto, da joj poverujem… Ali, da bi to bilo tačno samo biste morali da mi kažete da li ste sigurni da nijedan od ovih poslanika koji prave najveće ispade neće biti izabran sledeći put? Većina njih je četvrti ili peti put izabrana za poslanika i ja vam garantujem da će svi ponovo biti izabrani. Ali, to je tema za sebe. Suština je u tome da politika mora da se vodi tako da se donose odluke koje su u interesu građana Srbije. Da su Karađorđe i njegovi zemljaci anketirali srpski narod kada su, na početku 19. veka, donosili odluku o Prvom srpskom ustanku, možda bi većina bila protiv. Vi znate da su hteli da dignu ustanak godinu dana ranije, pa su Turci to doznali i posekli sve viđenije Srbe da do ustanka ne bi došlo. Ljudi su glavom platili to što su hteli da dignu ustanak, neko je izdao. Ali da vam kažem, nekada se odluke donose tako što jednostavno morate preuzeti odgovornost, a to nedostaje danas u politici u Srbiji i to je skandalozno.

Navešću vam jednu analogiju – nijednu odluku Vlade ne potpisuju svi u Vladi, nego ih potpisuje potpredsednik. Jednu jedinu odluku je potpisala kompletna Đinđićeva Vlada, svi, a to je bilo izručenje Miloševića. Nekada morate preuzeti svoju istorijsku odgovornost. Znači, potpisali su svi ministri i svi potpredsednici, sa izuzetkom tri ministra Demokratske stranke Srbije, da istorija i za 10 i za 50 i za hiljadu godina zna ko je to uradio. A u ovoj Vladi ne postoji nikakva odgovornost ni za šta. Govori se o belom šengenu, a ja se pitam – najbanalnije od svih pitanja – koje zakone Srbija mora da donese u kom periodu vremena, ko je zadužen za te zakone i ko radi na njima? Pojma niko nema, ja vam tvrdim da ni u Vladi to ne znaju. Kako ih nije sramota? Nije tačno da Skupština samo opstruira donošenje zakona, ni Vlada ne radi svoj posao i veliki broj zakona nije urađen. Duboko sam zabrinut zato što ta proevropska Vlada sada jako teško i sporo radi. Cena nepreuzimanja odgovornosti je velika, ali ona ima jednu prednost – ova Vlada Borisa Tadića je popularna, ona ne donosi nepopularne odluke. Imamo jednu šokantnu Vladu kojoj je važno da bude popularna, a ne vidi da Srbiji ističe vreme. Stalno se priča o 40% podrške – pa naravno da ima 40% podrške kada stalno ponavlja ta opšta mesta, i Kosovo i Evropa, i Rusija i Amerika, i Zvezda i Partizan, i Srbi i Bošnjaci, i ovi i oni… Znate šta, ja sam od toga umoran, to lepo zvuči, to je divno, ali kad dobro razmislite o onome što su vam rekli, videćete da od toga nema nikakve koristi.

Ova Vlada ima još jedan veliki problem: političke odluke se donose izvan nje. Sve odluke donosi Boris Tadić i predsedništvo Demokratske stranke. Takva Vlada ne može da bude funkcionalna. Ako Boris Tadić ima želju da donosi političke odluke, ako je on, što je nesporno, u ovom trenutku ličnost sa najvećom popularnošću i najvećom podrškom u Srbiji, trebalo je da bude premijer i onda neka stvarno donosi odluke. Mi koji sedimo u Skupštini, i to ne prvi puta, mi smo užasnuti. Nikada do sada niko od nas nije video Skupštinu u kojoj svako može da izađe za govornicu i priča najbesmislenije stvari koje pamtim… Da li sam digla noge, nisam digla noge… Za skupštinskom govornicom se plače, za skupštinskom govornicom se preti, to je postao Hajd park, ali – neko je odlučio da bude tako. Vi znate da u Hajd parku imate „speakers corner“, samo tamo sve smete, sem da vređate kraljicu. E, u Skupštini Srbije nema ni tog ograničenja, možete da pričate šta vam padne na pamet, a gospođa Slavica Đukić-Dejanović se uvek iznenadi – ju, ju, ju, šta nam se opet desilo. Kao predsednica Skupštine, a to je drugi ustavni položaj u državi, posle šefa države, ona je dužna da primenjuje Poslovnik i ona je dužna da kaže poslanicima, da ih opomene, da ne mogu govoriti šta im pada na pamet, da moraju govoriti o onome što je na dnevnom redu. Molim vas da shvatite da je uništavanje ugleda Skupštine Srbije ipak pre svega posledica odluke da se Skupština Srbije pretvori u Hajd park u kojem je dozvoljeno da se priča o bilo čemu.

Kad je Evropska unija proširena sa 12 na 15 zemalja, tada su Austrija, Švedska i Finska ušle u Evropu, Austrija je morala da promeni svoj zakon o radio-difuziji, jer je u toj zemlji državna televizija imala monopol. Grci su, kao što znate, narod ponosan na svoju prošlost, ipak imaju 2.500 godina nekog kontinuiteta – oni su se odrekli drahme. Koliko znam, drahma je prva istorijska reč za monetu, prvi novac na svetu za koji se zna je napravljen u Staroj Grčkoj i zvao se drahma. Grci su se odrekli drahme i uzeli evro. Svi se nečega odriču da bi nešto dobili, da bi napravili zajedničko tržište znanja, ekonomije itd. To se nedovoljno objašnjava u Srbiji, neće neko doći i samo dati pare, nego mi možemo da izađemo u taj svet, mi ćemo zadovoljiti neke određene standarde. Koštuničina Vlada je počela kao proevropska vlada, ali je završila kao antievropska vlada. To je naravoučenije za Srbiju, ta je Vlada završila svoj mandat, izvinite, paljenjem ambasada. Sada imamo Vladu koja je načelno proevropska, ali nije spremna da preuzme rizike evropskih integracija.

Ne negiram evropsku nastrojenost sadašnje Vlade, nisam nikad rekao da je ona antievropska, ali ipak moram da kažem da je to u jednoj, samo jednoj oblasti očigledno – u spoljnoj politici. Paradoksalno, trenutno drugi najpopularniji političar u Srbiji, Vuk Jeremić, inovirao je Miloševićevu spoljnu politiku. Evropskim integracijama i očuvanju Kosova on je sada – u pismu premijeru, što je samo po sebi zanimljivo, jer pišete mami i tati sa zimovanja, a premijer valjda sedi pored vas na sednicama Vlade, valjda ima neki uvid u rad Ministarstva – dakle, sada je dodao treći cilj, poboljšanje odnosa u regionu. Videli ste da se ovde pokušava napraviti politika nesvrstavanja. Smatram da je to licemerno, ako hoćete da uđete u neko društvo gde će političari koji vode ta društva za vas biti i ostati najrelevantniji, vi ćete morati s njima sedeti, sa njima razgovarati. Tako da sam prilično zabrinut, mislim da ova Vlada nema dovoljno kapaciteta da uradi posao koji radi, da ona nije spremna da žrtvuje deo svoje popularnosti i investira u nepopularne odluke, da ona luta u svojoj spoljnopolitičkoj orijentaciji.

I konačno, ova Vlada troši i jede naše vreme, a nikakve stvarne alternative na političkoj sceni Srbije nema, mi smo sada osuđeni na ovakvu vlast. Da li oni hoće u Evropu? Evo odgovora: zima je, ide sova i vidi jednog vrapčića kako se smrzava, i vrapčić joj kaže „Strašno, potpuno sam se smrzao, a ti si pametna ptica, daj mi neki savet kako da se spasim.“ A sova ga gleda, gleda, pa kaže: „Znaš šta, najbolje je da ti odletiš u toplije krajeve.“ Vrapčić se zahvali, sova krene, ali vrapčić kaže odjednom: „Čekaj, nisi mi rekla kako da odletim, ja ne mogu da letim tako daleko!“, a sova mu odgovori: „Molim te, ja sam ti dala principijelno rešenje, ti se snađi oko tehničkih pojedinosti.“ Znači, oni bi u Evropu, ali ne bi da se bave tehničkim pojedinostima, oni su kao mudra sova.

Na pitanje zašto mi hoćemo da damo kandidaturu, a Oli Ren nam savetuje da to ne radimo, odgovor je, nažalost, užasan i ružan – kad mi podnesemo zahtev, oni neće reći ne, nego će se praviti ludi, a onda će Vuk Jeremić da se pojavi na konferenciji za štampu, onako energično, da kaže „evo ga, na, oni nas neće, nismo mi krivi, krivi su oni!“. Vuk Jeremić igra tu groznu igru, on to podnosi da bi, najbolje na prvom programu RTS-a, mogao građanima Srbije po hiljaditi put da kaže da, eto, mrze srpski narod, ne cene naše ogromne napore, koji se svode na to da svake godine kažemo da ne znamo gde je Mladić, a svake sledeće da znamo gde je bio, ali nismo uspeli da ga nađemo. Kako ih nije sramota da već toliko lažu!

Ja sam veći pesimista nego Ceca kad su ove stvari u pitanju. Evo, sad će Slavica Đukić-Dejanović da nam primenjuje svoj Poslovnik, čeka da proradi savest. I da kažem za kraj još jednu ružnu stvar: da sam ja čekao da njoj proradi savest – ona je bila istaknuti član SPS, izvinite, sedeo sam u Skupštini kad je ona bila poslanik, i bila je, koliko znam, možda grešim, prijatelj porodice Milošević, sedela je u vili Mir kad je Milošević hapšen – da sam ja čekao njoj da proradi savest, Milošević bi bio na vlasti sledećih 70 godina.

Svetlana Lukić: 12. februara su naučnici, filozofi, univerziteti i škole u svetu obeležili 200 godina od rođenja Čarlsa Darvina, jednog od najvećih umova modernog doba. Nažalost, Čarlsa Darvina je u poslednje vreme u Srbiji proslavila bivša ministarka prosvete Ljiljana Čolić, ali da je zaboravimo na trenutak – u Srpskoj akademiji nauka je baš ovog 12. februara održan svečani skup povodom Darvinovog rođendana. Najveći doprinos obeleževanju 200 godina od rođenja Čarlsa Darvina i 150 godina od objavljivanja njegove knjige Postanak vrsta dao je Biološki fakultet, tačnije profesor evolucije na Beogradskom univerzitetu Nikola Tucić i naša saradnica i autorka na sajtu www.pescanik.net, Biljana Stojković. U današnjoj emisiji slušaćete profesora Nikolu Tucića. Profesor Tucić je bio svojevremeno jedan od osnivača Reformske stranke Ante Markovića, a u vreme kada je ministarka prosvete Ljiljana Čolić izjavila da ima probleme sa nekim teorijama Čarlsa Darvina, on je glasno protestovao. Dakle, Nikola Tucić.

Nikola Tucić: Darvin je svojom knjigom koja se pojavila 1859. uticao na pogled na svet običnih ljudi. Uobičajeno je da se kaže za Darvina da je pokazao ljudima da nisu svrha stvaranja ovog sveta. Zapravo, on je smatrao da je individualna različitost ono što generiše sve procese u evoluciji. Dakle, te interakcije jedinki koje nisu istovetne je centralni elemenat u njegovoj teoriji o evoluciji. Upoznaj samog sebe i preuzmi odgovornost za svoje ponašanje i svoje bitisanje u datom društvu, datom vremenu. Pre par godina je jedan od naših političara, koji je slučajno sad u bolnici, rekao, otprilike, „posle patrijarha se ne govori“. Dakle, taj čovek je u diskusiji o ministarki Čolić pitao zar treba deca da uče u školi da su ljudi postali od majmuna. Ako pažljivo pratite razne emisije o životu životinja i ako pažljivo pratite ponašanje majmuna u čoporu, videćete da se čovek ponaša slično, da ne kažem identično kao neki alfa majmun u grupi majmuna. On traži koalicione partnere koji će ga podržavati, on im nudi i dozvoljava da pomalo kraduckaju. Ovo je vrlo interesantno zato što kod primata alfa jedinke ne postaju one jedinke koje su najjače, nego one koje imaju makijavelističku inteligenciju – bićeš na čelu grupe ukoliko si našao adekvatne partnere koji će te podržavati.

Svaka ideologija koja grupu ne prepoznaje kao grupu različitih, nego je posmatra ili tretira kao homogenu celinu, zapravo je manipulacija. Svi politički demagozi su tako radili, dakle, svi rade u ime naroda, neki su radili u ime Boga, šta god to značilo, ali kad kažeš „u ime naroda“, „u ime Boga“, zapravo potcenjuješ ono što je elementarna istina prirode. Prihvatanje drugog, drugačijeg traži neko vreme i traži razumevanje i, s druge strane, traži odgovornost za sopstveno ponašanje. Mi vrlo lako delegiramo odgovornost na političare, na sveštenike, profesore, kao da oni poseduju konačne istine. Političarima, kao i sveštenicima, odgovaraju podanici, lenjim profesorima odgovaraju studenti koji će ponavljati fraze. To je intelektualna lenjost, odnosno uopšte ljudska lenjost. Priznajem da sam u mnogim situacijama slično reagovao, i mislim da profesori univerziteta snose najveću krivicu. Mi školujemo nastavnike koji će predavati u školama, mi tako utičemo na formiranje javnog mnjenja. Da li smo mi kvalitetni, da li se trudimo, da li smo posvećeni? Nauka ne funkcioniše na principima demokratije, to znaju svi znaju koji se njome bave. Tu ima pametnih, sposobnih, vrednih ljudi i onih koji to nisu.

Darvinovo vreme, kada su naukom mogli da se bave bogati i dokoni, isteklo je najkasnije 1945. sa atomskom bombom. Danas je nauka ogroman sistem koji ima svoju psihologiju, sociologiju, pravila igre. Ne može svako biti istraživač, a kada bi nekolicina naših imala mogućnost da sarađuje sa vodećim istraživačima u svetu naša bi nauka i bez mnogo para izgledala drugačije. Dobra nauka povlači za sobom kvalitetniji profesorski kadar na univerzitetu, a onda je, naravno, kvalitetniji i đak. Dakle, opet dolazimo na to da moramo prepoznati individualnost i odgovoriti na pitanje da li smo sposobni kao naučnici, kao profesori da iznesemo zadatke koji se pred nas postavljaju. Pomalo sam razočaran i našim ministrom nauke. Sasvim sam siguran da on zna šta znači znanje, ali ne vidim da je našao dovoljno vremena da se ozbiljnije pozabavi time. Pošto nema previše ljudi koji se bave naukom ne bi bio veliki problem da bar taj sistem ozbiljnije otvorimo prema Evropi.

Vrlo se često kaže da je Darvin bio pravi čovek u pravo vreme. Darvinov deda je bio Vedžvud, tvorac Vedžvudovog porcelana, jedan od prvih ljudi koji je upotrebio tehnološku beskonačnu traku i na velikoj skali počeo da proizvodi posuđe. Znači, deda sa majčine strane Džošua Vedžvud, a drugi deda Erazmo Darvin, lekar koji je takođe bio vrlo značajna ličnost i osnivač takozvanog Lunarnog društva u Engleskoj. Tu je bio, recimo, Džems Vat, ili Džon Pristli. Dakle, englesko društvo je bilo takvo da je iznedrilo i ono što mi danas prepoznajemo kao Čarlsa Darvina. Ove jubilarne godine – 2. februara je 200-godišnjica rođenja Darvina, a 24. novembar je dan kada se pojavila knjiga Postanak vrsta, koja je promenila svet – imamo ideju da se studentima u celoj Srbiji Darvin pokaže u drugačijem svetlu. Zanima me da vidimo na kraju godine da li smo bar malo u tome uspeli.

Mi ne treba da govorimo o konačnim istinama, nego načinima, sredstvima kojima nauka i druge oblasti ljudskog delovanja dolaze do onoga što u okviru svojih sfera interesovanja smatraju istinama. Dakle, deci treba pokazati na koji način je Darvin došao do svoje teorije. Ako ne radim tako, ja se ne razlikujem od sveštenika – on propoveda istine, ja propovedam istine, i onda da vidimo čija je istina, ili ko to bolje elaborira.

Naša specifičnost kao živih bića jeste da se ne rađamo instinktivno sa muralom, istinktivno sa znanjima, nego se formiramo u datom društvu. Dakle, vrlo je važno kojim se metodama služimo u radu sa decom, da li smo razvili kritičan pogled na svet, ili će autoritet Boga, autoritet oca, mužjaka ili ministra biti taj koji se bespogovorno poštuje. Taj obrazac ponašanja je jedna od vrlo važnih posledica loše edukacije. Nije to samo problem ovog našeg društva, da ne preterujemo. Evo, juče sam imao prilike da vidim zanimljiv članak kolega psihologa koji su pokušali da nađu vezu između nekih psiholoških parametara i religioznosti. Nema Srbije na tom spisku, ali recimo, da li znate koliko u Češkoj, najuspešnijoj od svih bivših istočnoevropskih zemalja, ima ateista? 60 odsto. U Sloveniji 37%, u Hrvatskoj 7%. Kakvi su uspesi na IQ testu? Najbolje prolaze ateisti, najkritičniji su, zatim, liberalno orijentisani pripadnici neke konfesije, a najlošije prolaze pripadnici religijskih skupina kod kojih je najizraženiji dogmatski pristup, to su biblijski kreacionisti. A to, naravno, jeste u vezi sa uspehom društva. I opet da se vratim na Darvina – pa da, to smo mogli i da očekujemo, jer je naša prirodna datost da budemo različiti, da budemo kritični jedni prema drugima i prema društvu u kojem živimo. U tom smislu sam mislio na pogled na svet, dakle, to je izuzetno važna kategorija, kako razumem sebe i svet oko sebe. Ili ga prihvatam dogmatski ili ga prihvatam kritički.

Imali smo testiranje, pa se pokazalo da su u prirodnim naukama naši đaci jako loše kotirani. Mene to uopšte ne čudi, to je naša žalosna istina. Ali onda izlazi naš ministar i kaže – a je l’ vi znate da naša deca osvajaju nagrade iz matematike itd. Pa, naravno, uprkos lošoj školi ima sjajne dece, ali što ne kažemo ministru –  bre, čoveče, ništa nisi uradio, nisi sposoban! Kada je Čolićka kritikovala darvinizam, nije prošlo 24 sata, a ja sam dobio od kolega iz Amerike mejl u kome su me pitali da li su ona i tadašnji predsednik Vlade finansirani od američkih kreacionista. Odgovorio sam da, koliko oboje znam, oni na žalost ne znaju ni da ti američki kreacionisti postoje.

Ali nemojte mi posle pričati kako je Nikoletina Bursać rekao svojoj mami „mama, od danas nema Boga“, „a zašto nema?“, „rekao komesar, nema Boga“. Došao neki novi komesar i sad ima Boga. Imam kolege na fakultetu koji su bili članovi partije, i to malo radikalniji, koji su sad radikalni vernici i pitaju me „imaš li ti argumenata da uopšte možeš da se sporiš sa kreacionistima?“ Da se sporim? Kao da je to nekakva naučna teorija. Jesi ti, kaže, čitao Bibliju? Čitam Bibliju, mnogo pametnih stvari tamo ima. Možda se taj kolega, mada mu apsolutno ne verujem, isto tako duboko „razumeo“ u ono što piše u programu Saveza komunista, kao što razume šta piše u programu koji se zove Biblija. Mislim, veži konja gde ti aga kaže – pa, na šta to liči? Jedan kolega mi je, kad je bila diskusija oko Darvina i raznih stvari, rekao da ne treba previše napadati crkvu, jer ona je jedan od stubova srpstva. A koji su drugi? Pa, kaže, drugi je list Politika, treći je Akademija, a četvrti je Crvena zvezda. I šta sad ja da kažem? Tako nijedno majmunsko društvo ne bi opstalo, kad se majmuni tako ponašaju, propadaju. Nadam se da nećemo propasti.

Možda će zvučati kao anegdota, ali reč je o eksperimentima koje su radili Japanci dosta davno, pre četrdesetak godina, sa makaki majmunima, na nekim njihovim ostrvima. Dakle, jedan od eksperimenata je bio da su im bacili karamele. Majmunčići su ih se dočepali, slučajno ih, igrajući se, ih otvorili i baš kao mala deca odmah probali, i videli da je slatko. Ali, to se ne jede, pa im mame i odrasli članovi grupe ne dozvoljavaju da jedu, ispuckaju ih po guzi ili prosto sprečavaju, a oni uporno jedu, jer je slatko. Mame vide da to mali majmuni rade, pa mora biti, kad ta deca toliko insistiraju, da je nešto dobro… To je trajalo pet godina, onda probaju mame i ustanove da je dobro, ali tate ne daju. Tate nikad nisu prihvatile karamele, alfa jedinke u tom društvu nisu nikad prihvatile, ali je 85% mlađih prihvatilo. Neke dugotrajne promene su se desile u tom majmunskom društvu, i kad su ti mali majmuni postali veliki – jele su se karamele. Dakle, ako imamo taj nauk, ako nam je biologija pružila primer – pa, iskoristimo ga. Ne moramo se majmunski ponašati, čekati i odobravati našim alfa jedinkama. Ako se ti ne menjaš, ako se društvo ne menja, osuđeno je na propast. Jedan broj naše pametne dece će otići, i to je rešenje. Kad ih se pita zašto ne ostaju ovde, zašto ne rađaju više – pa šta si uradio da im to omogućiš? A mlađi su skloni promenama, moramo to omogućiti. Ne oni mlađi koji se prikače kao savetnici ovog ili onog, nekog političara, nego ima puno mlade, sposobne dece koja bi i prihvatila odgovornost, samo im treba dati šansu. Ako ne shvatimo da je promena nužna, ne piše nam se dobro.

Mi nemamo naftu, nemamo sve ono čime smo, kako su nas učili, bili bogati, naša osnovna supstanca su ljudi, mi to jedemo. Jedemo ih tako što ih dekuražiramo, što ih guramo u depresije, ili nam odlaze oni kojima je situacija neizdrživa. Lično znam generacije studenata – ne jedan ili dva, generacije su otišle iz ove zemlje. To je supstanca koju smo pojeli. Ne znam šta mi imamo drugo osim toga. A nismo ni specijalno pametan narod, zar nismo čuli valjda od Slobodana Miloševića da ako ne znamo da radimo, mi znamo da ratujemo? Rado ide Srbin u vojnike? Ma nemoj mi kazati! Mi ne možemo bez ne znam ni ja kojih teritorija? Pa, koja je to priča, jesmo svi mi zemljoradnici? Bore se za teritorije ljudi koji ne znaju šta je plug. Zašto je toliko naše dece otišlo, to je ozbiljno pitanje. Pitaće te nekad neko – gospodine ministre, predsedniče, šta si ti uradio da to ne bude tako? Šta ćeš mu reći? Pa, nešto ćeš mu morati reći, hoćeš naći opravdanje „kriv mi je Slobodan Milošević“?

Možda je to bio privid, vera da ćemo rešiti probleme uklonimo li jednog čoveka, ali zašto je uklonjen ovaj drugi? E, treba da se radi, ljudi moraju da se promene. Što deca kažu, džaba smo krečili. Pojavili su se neki ljudi za koje sam mislio da se nikad više neće pojaviti – evo, recimo, pojavio se Škundrić, sad je ministar energetike. Dakle, on je profesor Tehnološkog fakulteta, koliko ja znam, za tekstile. Šta ga kvalifikuje da bude ministar osim što socijalisti verovatno nisu imali drugog pa su njega stavili? Njega mnoge stvari diskvalifikuju. Možda je ministar zdravlja najbolji mogući ministar na svetu, ali, bre, mnogo je, devet godina je on ministar. Pa se ljute posle kad ih pitaš kako su tu došli. Aman, ljudi, gde to vodi? Ne mora tako da bude.

Ima jedna, mislim da je kineska izreka: imamo ideale velike kao planine, ali ne zapinje se o planine nego o kamičak.

Svetlana Lukić: Bio je ovo profesor evolucije na Beogradskom univerzitetu, gospodin Nikola Tucić. Za kraj još malo o čovekolikim majmunima i majmunolikim ljudima. Slušate delove teksta koje je Sreten Ugričić napisao za Zbornik o Filozofiji palanke Radomira Konstantinovića.

Svetlana Lukić: Bio je ovo još jedan Peščanik. Danas će Sergej Lavrov i Vuk Jeremić potpisati u Moskvi sporazum kojim se ukidaju vize za državljane Srbije i Rusije. Ministri odbrane članica zemalja NATO pozvali su kosovske Srbe da se u većem broju uključe u nove kosovske snage bezbednosti. Dramatično je porasla prodaja lopata za sneg. Protiv premijera Republike Srpske Dodika i još deset osoba podnesena je krivična prijava zbog sumnje da su oštetili budžet Republike Srpske i Bosne i Hercegovine za 145 miliona maraka. Grčka blokirala ulazak Makedonije u NATO. A oglasio se i naš tužilac za ratne zločine Vukčević, izjavio je da smo sve bliži i bliži i bliži hapšenju Ratka Mladića. I, ako ga ne uhapse do idućeg petka, spremite se na malu analizu paradoksa o Ahilu i kornjači. Bio je ovo Peščanik.

 
Emisija Peščanik, 20.02.2009.

Peščanik.net, 20.02.2009.