Nema spasa

Drveno Kristovo raspeće izloženo na prodaju na buvljaku

Foto: Predrag Trokicić

Bolna je, preteška činjenica da crkva u Hrvata jedva kuburi s onom crkavicom od milijardu kuna godišnje koliko joj država, od novca svih njenih građana, redovito uplaćuje. Nije pastirima lako, biskupi očajavaju, a i sam šef Katoličke crkve spreman je, prije svoje skore smijene, vratiti dio novca od one goleme sume, koja se, gle čuda, našla na njegovom privatnom računu u banci u Vatikanu. U međuvremenu snalaze se božji poslanici kako znaju i umiju, pa je župnik u nekom provincijskom mjestu došao na ideju da izgradi Križni put, cementira blatnjavu uzbrdicu, ali budući da love nema, kazao je župljanima neka daju najmanje po sto kuna, a onima koji daju više, ili još više, uz Križni će put stajati ploče s njihovim imenima. I veliko srce hrvatsko sigurno neće oklijevati, dat će oni svome župniku, onako kako čoporativno sufinanciraju okupljanja na Bleiburgu gdje se slave „nevino ubijene“ ustaše.

A onda će, onako vjerom ispunjeni, gvozdenom motkom pretući mladog Pakistanca koji je, na svom jadnom, izbjegličkom putu kroz Hrvatsku, ušao u nečije dvorište u nekom selu blizu Zagreba. Ili usred noći pucati u „nešto što se miče iza grma“, pa skoro ubiti migranta, liječnika iz Iraka. Zato što Hrvati, kažu, „umiru od straha“ od izbjeglica koji prolaze i „zaustavljaju se pred njihovim kućama“… Kao sušto zlo! Da, mudar je to narod, pa je netrpeljivost prema drukčijima ugradio u samu srž kulturne matrice, dok je na drugoj strani licemjerne kršćanske vage bezuvjetna ljubav prema stvarnom, iskonskom zlu. Samo neka je naše. Stoga i oni, osuđeni za najteža dijela protiv čovječnosti, ovdje trajno imaju status svetaca. Tako Hrvate desetljećima odgaja desničarska propaganda s vrha vlasti, a još više i još strašnije tako ih s oltara podučavaju njihovi župnici, biskupi. I nije bez vraga da je apsolutni favorit među „našim“ zločincima upravo onaj najgori, u Haagu osuđen na 25 godina robije zbog stravičnog pokolja u bosanskom selu Ahmići, vođa hrvatskih vojnika koji su u tom selu, sve u žaru „oslobađanja“ hrvatskih teritorija u Bosni, pobili 118 civila, žena, staraca, djece, beba…

Trijumfalni povratak toga Darija Kordića, Hrvata iz Bosne, među „svoj“ narod dogodio se onoga ljeta prije nekoliko godina kada je, nakon odsluženja dvije trećine kazne, sletio na zagrebački aerodrom, glumeći Mesiju, s krunicom u ruci, dočekan sve od same kreme bivših hadezeovih visokih dužnosnika i aktualnih biskupa, od kojih mu je jedan poljubio ruku i pred tupom ga masom nazvao svecem koji se „borio za hrvatsku stvar“. Dok je ratni zločinac svoj izlazak iz zatvora nazvao „pobjedom hrvatskog naroda“. I nije pogriješio. Tako se, naime, uobičajeno ovdje nazivaju zločini nad civilima, logori i mučilišta za Bošnjake koje je hrvatska vojska otvarala u BiH. U euforiji rulje na tadašnjem dočeku Kordića, dok se aerodromom orio ustaški pozdrav „Za dom spremni“, samo je jedan mladić uzviknuo „ubojica“. I brzo dobio batine pred očima prisutne policije.

Batine pobješnjele publike jedva su nedavno izbjegli i aktivisti na zagrebačkom sveučilištu kada su pokušali prekinuti predavanje istoga toga ratnog zločinca. Koji je stigao iz svoga zagrebačkog stana – čije porijeklo, kao i uopće financijsko stanje oveće mu obitelji, nitko ne zna, iako nije teško zaključiti da ga financira upravo ta ista, „siromašna“ Katolička crkva – na poziv hercegovačkih studenata, kako bi domoljubljem omamljenim studentima iz države Bosne, tumačio svoj odnos s bogom. Uz sekundiranje studentskog kapelana koji je Kordića pozvao zato što je „moralna vertikala“ i „čovjek koji je upoznao Krista“. Gdje to? U pokolju u Ahmićima?

„Imao sam tada 31 godinu i gledao sam masovno prolijevanje krvi po našoj prekrasnoj zemlji. Jedini koji nas je spasio bio je sam Bog…“ blebetalo je to ljudsko smeće, koje je sa svojim barbarima, u ime svoga boga i političkog projekta hrvatskog vodstva, pobilo cjelokupno muslimansko, to jest nenabožno stanovništvo Ahmića. Kao dijela „prekrasne zemlje“ Hrvatske, a ne srednje Bosne. I nastavio, sve s bogom na usnama, trovati zatupljenu, izgubljenu gomilu studenata, nazivajući svoje hapšenje političkom odmazdom.

Pa je li itko u publici, koja je skrušeno i zaneseno slušala toga bolesnika, upitao nešto, barem nešto, o zločinima koje je počinio? Naravno da nije, nije to više ni moguće u društvu koje veliča rat i zločine, omalovažava i prezire žrtve, društvu u kojemu je njih tek nekoliko spašavalo glavu zbog uzvika da je Kordić ratni zločinac, dok im je ovaj s bine cinično uzvratio: „Bože, oprosti im, jer ne znaju što čine.“ I kakva je onda budućnost zemlje u kojoj su uzor ratni zločinci? I bi li taj „visokoobrazovni“ skup uopće bio moguć da je društvena klima drukčija? Da je manji utjecaj nacional-klerikalne desnice, da se povijest hrvatskog ratovanja u Bosni uporno ne revidira u korist zločinačke ideje prisvajanja tamošnjeg teritorija, ubijanjem bošnjačke djece i žena, da se umjesto govora banalnog zlotvora studentima prikaže dokumentarni film o zločinu u Ahmićima, da ministar u Vladi ne pravda Kordićevo misionarstvo time da je on „odslužio svoju kaznu“, da, eh da…

Mladina, 12.04.2019.

Peščanik.net, 13.04.2019.