Zagreb 15.4.2023, foto: Centar za žene žrtve rata – ROSA
Zagreb 15.4.2023, foto: Centar za žene žrtve rata – ROSA

Ono što se dogodilo ove godine, na tridesetu godišnjicu užasnog zločina u Ahmićima, počinjenog od strane HVO-a, a dogodila se s jedne strane inicijativa 8 nevladinih organizacija u Zagrebu da se sjećanje na ovaj zločin institucionalizira, kroz ime trga ili ulice, ali i uvede u školske udžbenike, koju je s druge strane dočekala ljutita reakcija u priopćenju nekakvog odbora unutar Hrvatskog narodnog sabora u Bosni i Hercegovini, zapravo je konačno otvorilo bitnu temu u široj javnosti. To je tema politike sjećanja, koja svih prethodnih četvrt stoljeća od okončanja ratova do danas, zapravo nije postojala. Jer to što su nacionalističke vlasti imale službenu, isključivo viktimološku i trijumfalističku politiku sjećanja, zastupljenu u različitim omjerima u zavisnosti od države ili konteksta o kome je riječ, a da je takav pristup bio propitivan isključivo od strane posve marginaliziranih nevladinih udruga te pojedinih novinara ili intelektualaca, za širu javnost nije značilo ništa, ako bi to uopće u njoj bivalo registrirano.

Drugim riječima prave rasprave o politikama sjećanja praktično nije ni bilo, a najšira javnost je spremno prihvatila služene narative i nije o njima pretjerano razmišljala. Stoga je reakcija HNS-a, na inicijativu udruga okupljenih oko ideje službenog komemoriranja ahmićkog zločina u Hrvatskoj, koliko god bila promašena zapravo dobro došla za poticanje društvenog dijaloga o ovoj temi i napuštanje niše u koju su aktivisti i nevladine organizacije od početka potisnuti.

Prije svega, osnovni preduvjet za razgovor ovog tipa je priznavanje osnovne činjenice, koju je i reakcija iz HNS-a nesvjesno potvrdila, a ona je ta da su i zločin u Ahmićima i kompletno ratno djelovanje HVO-a, kao i političko djelovanje Hrvatske Republike Herceg-Bosne u punom smislu riječi i stvar i odgovornost Hrvatske. Ako je tome tako, a očito jeste, onda su i sve loše stvari i zločini koji su počinjeni stvar odgovornosti Hrvatske i njenog društva, zbog čega bi bilo poželjno da se današnja Hrvatska prema tom nasljeđu jasno odredi. Ona se pak, kada govorimo o državnoj politici, bilo da je riječ o onoj vođenoj od strane HDZ-a, kao i onoj od strane Zorana Milanovića, kreće unutar glorificirajućih vojnih narativa u vezi HVO-a i dijeljenja braniteljskih mirovina i odlikovanja, bez ikakve refleksije o ratnim zločinima i sadržajima hrvatske politike u ratnoj Bosni i Hercegovini. To je pak potpuno besmisleno, s jedne strane javno i službeno stajati iza vojske koja je formirana i ratovala je u susjednoj zemlji, a istovremeno negirati svaku vezu s njenim zločinima.

Nevladine organizacije su stoga apsolutno u pravu kada traže obustavu šutnje o zločinima Herceg-Bosne, pri čemu je onaj u Ahmićima bio najvidljiviji, ali nikako i jedini i kada smatraju da bi službenim sjećanjem na taj zločin konačno ušli u društvo mira i ostavili ratne politike i ideje iza sebe.

Priopćenje HNS-a kojim su reagirali na ovaj zahtjev nije pak samo sadržajno problematično, nego je takvo i u osnovnoj ideji, odnosno u činjenici da im je nezamisliv izlazak iz logike rata i iskorak u društvo mira. U inače predugom tekstu koji je lako dostupan na webu, vide se i traume rata i ogorčenost, skromne naznake empatije, ali i prije i poslije svega politička ostrašćenost i potpuno nerazumijevanje ideje katarze. Za one koji nemaju volju za čitanje tog teksta u cjelini, vrijedi ukratko izdvojiti da se on svodi na licitaciju brojkama ubijenih u hrvatsko-bošnjačkom ratu, da se u njemu govori da su Hrvati podnijeli puno veće žrtve i da bi prije bilo kakve komemoracije zločina u Ahmićima hrvatske vlasti trebale inzistirati na komemoraciji zločina druge strane koji se uporno prešućuju ili marginaliziraju.

Ne postoji način da se to drugačije kaže, ali ljudi koji su pisali ovaj tekst, a koji očito slijedi većinske stavove među Hrvatima u Bosni i Hercegovini, jednostavno odbijaju razumijeti o čemu je u čitavoj stvari riječ i ne žele prihvatiti da mirnodopska politika sjećanja ne predstavlja nastavak rata novim sredstvima, nego upravo uklanjanje njegovih posljedica i iscjeljenje društva. Stoga je sjećanje na zločine HVO-a stvar Hrvatske, ali i Hrvata u Bosni i Hercegovini, kao što bi stvar sjećanja na zločine Armije BiH trebala biti stvar Sarajeva. Ali nijedno ni drugo na način da ta društva i državne politike na takvo nešto netko politički prisiljava ili na njih apelira, nego kao rezultat svijesti političkih elita i unutrašnjih potreba društva za katarzom.

Iz priopćenja HNS-a, ali i sve prisutnijeg nacionalizma u čitavoj Bosni i Hercegovini pa i u Sarajevu, jasno je kako smo još jako daleko od toga.

Peščanik.net, 17.04.2023.

Srodni linkovi:

Vesna Teršelič: Ne u naše ime – 30 godina od zločina u Ahmićima

VIDEO: Ahmići – 30 godina

Ivica Đikić – Ahmići, 30 godina poslije

Heni Erceg – Nema spasa

Heni Erceg – Pepeo i krunica

Viktor Ivančić – S.P. Ahmići

Boris Dežulović – Petak, šesnaesti