Slušajući Williama Montgomeryja, Milorada Dodika i slične

Postoji samo jedan ključni argument zašto Srbi pri čistoj svijesti i zdravom razumu ne mogu proglasiti i održati nezavisnost Republike Srpske, a to je geografija entiteta. Teritorija entiteta nije kompaktna, što stvara ekonomsku i saobraćajnu razjedinjenost i neodrživost, vojnu neodbranjivost, demografsku disproporciju istoka i zapada, prilikom čega bi se populacija iz istočnog dijela morala intenzivnije usmjeriti ka Srbiji zbog pokidanosti veza ka Sarajevu, pa onda Tuzli i Mostaru, kao prirodnim ekonomskim centrima i tačkama prema kojima istočna Republika Srpska gravitira u saobraćajnom i ekonomskom smislu.

Doduše, kada bi Sarajevo i Tuzla bili spremni da prihvate nezavisnost RS-a, te da pomognu Srbima iz istočnog i zapadnog dijela da premoste teritorijalnu nepovezanost, onda bi nezavisnost možda bila izvodljiva, ali pošto ne postoji nikakva mogućnost da to Bošnjaci prihvate, te da ne pokušaju to osujetiti, onda ispada da bi nezavisnost Republike Srpske dala Bošnjacima niz mogućnosti da taj čin ospore. Zapravo, Bošnjaci bi tada imali Republiku Srpsku u šaci na više načina, što ekonomski, što saobraćajno, što vojno, pa bi mogli izabrati adekvatnu metodu kojom bi nezavisnost Republike Srpske bila potpuno zavisna, odnosno egzistencijalno ugrožena.

Čak da Srbima pripada Brčko, a teško da će ikad više suvereno pripadati, što bi stvorilo koridorski kontinuitet teritorije, to opet ništa strateški ne pomaže, jer bi Republika Srpska opet zavisila od dobre volje Bošnjaka da ne prave probleme. Koridorom može da cirkuliše humanitarna pomoć, ali ne i ekonomija.

S druge strane, stav Amerike se uvijek, prije ili kasnije, prilagođava realnostima na terenu, tako da on nije ključan za pitanje nezavisnosti. Takav bi bio slučaj kada bi Srbi imali mogućnost da iznude novu realnost! Ali, pošto je zbog pomenutih razloga, a pri čistoj svijesti i zdravom razumu, nemoguće o tome razmišljati, to onda znači da su SAD samo realne kada u ovom trenutku stoje na poziciji podrške jedinstvenoj BiH. Sjetimo se kako su SAD u prvoj fazi krize bile za osptanak SFRJ, dok onda nisu prihvatile novu krvavu realnost na terenu i priznale bivše republike. Pošten je bio početni stav SAD-a prema SFRJ, jer su prethodni izvještaji CIA-e govorili o mogućem ratu i krvavom raspadu. Pošten je i sadašnji stav SAD o jedinstvenoj BiH, jer izvještaji CIA-e opet govore da ne može biti raspada bez rata.

Optužba na račun Amerike da je kriva što nije spriječila početak ratova u SFRJ, toliko je debilna, da je uopšte ne treba komentarisati.

E, sad, šta bi se stvarno desilo kada bi Republika Srpska proglasila nezavisnost.

Prvo, počeo bi novi rat. Po istom principu kao i za SFRJ, ne postoji nikakva svjetska sila koja bi mogla spriječiti rat u slučaju da Republika Srpska proglasi nezavisnost.

Drugo, Bošnjaci bi vojnim putem lako zauzeli sve teritorije Republike Srpske od Zvornika do Trebinja.

Treće, zapadna Republika Srpska, tj.SAO (srpska autonomna oblast) Banjaluka, ne bi tako lako mogla biti vojno pobjeđena, pa bi se vremenom formirale ratne linije i status quo, ali bez ofanzivne sposobnosti SAO Banjaluka.

Četvrto, Rusija bi se umješala, pored standardno umješanih SAD, i tražila od Amerike da se Miloradu Dodiku osigura nezavisnost SAO Banjaluka.

Peto, Amerika bi prihvatila novu krvavu realnost. Potpisao bi se novi međunarodni ugovor. Bošnjaci bi prihvatili nezavisnost SAO Banjaluka plus koridorsku povezanost sa Srbijom, a zauzvrat bi zadržali teritorije Republike Srpske od Zvornika do Trebinja, čime bi imali dugu granicu sa Srbijom i Crnom Gorom, a samim tim bi ostvarili kontinuitet sa Bošnjacima iz Sandžaka.

Šesto, Milorad Dodik bi bio zadovoljan svojom knjaževinom SAO Banjaluka, teritorijalno-demografskog kapaciteta negdje između Crne Gore i Kosova. Nezavisna SAO Banjaluka se ne bi mogla ujediniti sa Srbijom, jer bi se onda tražio reciprocitet spajanja Sandžaka sa bošnjačkim teritorijama u BiH.

Sedmo, tokom ovog meteža bi Hrvati mogli formirati kakav HAO, tj. vlastiti entitet, ali bez nezavisnosti, već u nekoj federalnoj kombinaciji sa Bošnjacima.

Osmo, nakon svega bi Srbi, Hrvati i Bošnjaci mogli otpočeti proces evropskih integracija, tj. usaglašavanja zakonodavstva i rušenja svih barijera između sebe, pa bi onda u ”sreći i veselju” zajednički radili na evropskoj budućnosti za svoju djecu, doduše posle dva rata, i uduplanog broja žrtava i raseljenih lica, pokušavajući da prošlost ostave istoričarima. Nova generacija proevropskih političara bi se ponovno izvinjavala za zločine i ubistva počinjena u ime vlastitih naroda, a Amerika bi pozdravila takve geste demokratskih lidera u BiH.

Deveto, da li ovo stvarno može biti plan Milorada Dodika, Williama Montgomeryja i Rusa? Pa nije nemoguće, ali pod uslovom da dobiju saglasnost Amerike za ovo.

Deseto, da li je moguće dobiti saglasnost Amerike za ovo? Pa vjerovatno da nije moguće dobiti saglasnost za ovaj plan, osim ako ne kreneš u realizaciju, pa kad se napravi sranje, onda Amerikanci ko Amerikanci, obično budu pragmatični i realni, pa se na kraju slože. Potpuno je drugo pitanje kada tokom sranja izvučeš deblji kraj, pa se Amerikanci slože na tvoju štetu, što ne bi bio prvi put, a ti se onda ljutiš…

Zašto sam ovo napisao? Zato što se logično da zaključiti da Dodikova politika ide u pravcu: SAO nezavisna knjaževina zapadna RS, u kojoj bi svi ‘sem njega, velikog knjaza, bili podanici i kmetovi, dok ga sudbina istočnih krajeva apsolutno  ne interesuje. Znajući da se bilo kakva prekrajanja na tuđu štetu ne mogu dogovoriti (u ovom slučaju bi i moj kraj, Rudo, nekako bio podveden pod kolateralnu štetu), već da podrazumjevaju ”humana” preseljenja, ratove, zločine, pa i genocid, a pošto nemam moć da bilo šta odlučujem, reko’ da makar napišem, računajući da utičem na čistu svijest i zdrav razum. Ako svijesti i zdravog razuma u nas više ikako i ima, te ako sam i ja normalan, kad se u tu istu svijest i zdrav razum uzdam.

Eto, Milorade li Milorade, nesrećo jedna…

Autor je bivši predsednik Naše stranke.

Peščanik.net, 04.11.2010.