Hram svetog Save, fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Hram svetog Save, fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Poslednjih dana svedoci smo velike popularnosti teksta Matije Bećkovića O skraćivanju jezika koji se deli širom interneta, a koji je kao deo knjige objavljen znatno ranije, kako se navodi „pre desetak godina“. Ova popularnost nije se ograničila samo na društvene mreže, pa su kratki i ironični pamflet o navodnoj beznadežnoj sudbini srpskog jezika objavili, između ostalih i sajtovi Blic žena, B92, u okviru odeljka emisije Bulevar, ali i nešto „ozbiljniji“ portali kakvi su Nova srpska politička misao, i što je najznačajnije: RTS.

Potrebno je primetiti ironiju da zapravo zabrinuti tekst Matije Bećkovića prenose i mediji koji doprinose „lošem tretmanu“ srpskog jezika u medijskoj sferi, kao što su tračerski i treš portali Blic žena i Bulevar (na sajtu B92). Tako ironija ne leži toliko u samom tekstu Matije Bećkovića, koliko u načinu njegovog deljenja u onoj sferi „banalizovane medijske scene“ koju autor osuđuje, a u čijem je stvaranju i sam učestvovao u društvenoj i političkoj klimi koja vlada od početka 90-ih godina prošlog veka.

Sam tekst O skraćivanju jezika ne donosi ništa novo iz korpusa ideja i diskursa Matije Bećkovića; u pitanju je kratka i neuspela satira koja na liniji jezičkog puritanizma i nenaučnih predstava o jeziku, svoj „bes iskaljuje“ na rečima koje autor smatra odgovornim za kvarenje srpskog jezika. U pitanju su reči „super“ i „jebote“. Pri kraju teksta autor pokušava da poentira prenoseći pesmu Branka Radičevića Devojka na studencu, ubacujući ove dve reči posle svakog stiha. Bećković time postiže suprotan efekat od željenog, jer ubacivanjem ovih reči on ne kvari pesmu kako je želeo, već je pastišira. Iako je imao suprotne namere, Bećković ovim primerom dokazuje bogatstvo žargona srpskog jezika, pokazujući kako se ove dve višesmislene reči danas mogu upisati u tekst pesme stare više od 150 godina. I na ovom mestu pokazao se raskorak između namera i postignutog efekta, karakterističan za transparentno ideološke tekstove kakav je O skraćivanju jezika.

Međutim, interesantniji fenomen od samog teksta jeste način na koji ga medijska sfera prihvata, i u munjevitoj kampanji populariše. Nakon višegodišnjeg „hiberniranja“ među stranicama knjige, „eksplozija“ online prenošenja teksta odvija se u svega dva dana, tokom 9. i 10. februara – i kulminira prilogom posvećenim tekstu emitovanim 10. februara u Trećem dnevniku RTS-a, koji sadrži i mini intervju sa autorom. Kako se to, svega 24 sata nakon nove popularizacije svog teksta, Matija Bećković već našao pred kamerama, ispred Saborne crkve, snimajući prilog za dnevnik Radio televizije Srbije, našeg prava da znamo sve što oni smatraju da bi trebalo da znamo? Medijski teren je tako pripremljen, a već sutradan 11. februara časopis Nedeljnik je na naslovnoj strani objavio sliku Matije Bećkovića, pored slike Umberta Eka, a na svojim stranicama Bećkovićev pamflet, ovoga puta pod nazivom Kada bih vladao Srbijom.

Tekst Kada bih vladao Srbijom po tonu i sadržini veoma je blizak tekstu O skraćivanju jezika, pa je opravdano posumnjati u sinhronizovanu medijsku akciju skretanja pažnje na autora i njegove stavove o srpskom jeziku. Takav zaključak deluje ubedljivije od mantre o „spontanoj popularnosti“ ovog teksta među korisnicima interneta. Ako se uzme u obzir da se ovi napori javljaju neposredno nakon glavnog zamaha kampanje naše lingvističke akademske javnosti pod nazivom Negujmo srpski jezik, o kojoj je na ovom mestu već pisano, stvari postaju jasnije i mogu se razumeti kroz logiku militantnog fronta u borbi za „čistotu jezika kao ogledala nacionalnog bića“. Kada je sve „odrađeno“, korisnicima interneta i medijima i nije preostalo ništa drugo nego da prenose vest o popularnosti ovog priloga, uvećavajući je i sami domino efektom. Drugim rečima, oni su se ponašali onako kako se od njih i očekuje: prenosili su tekst, odnosno kolektivizovali su i omasovljavali efekat koji ne razumeju niti žele da tumače.

Međutim, ni medijski tretman „lika i dela“ Matije Bećkovića tokom prethodnih nekoliko dana nije ono najznačajnije u ovom fenomenu. Najviše poruka krije se u strukturi priloga iz dnevnika RTS-a, kao i u porukama koje je Bećković poslao javnosti u intervjuu koji je za tu priliku snimljen. Prilog otvara igrani skeč u kojem tinejdžeri žargonski komuniciraju. Osuđen je i izvrgnut medijskom ruglu „loš jezik“ kojim mladi kvare potencijale našeg vokabulara. Tragikomična je činjenica da se čitava aparatura akademske netransparentne javnosti, nosilaca društvene moći dakle, potpomognuta medijima, bori protiv tinejdžera i njihove u svakom vremenu prisutne žargonizacije jezika, koju doživljava kao pretnju. Iznenađuje to što se „govor mladih“ ne analizira kao lakmus papir generacijske pripadnosti, socijalnog i klasnog stratuma koji može da ukaže na društveni položaj onoga ko ga koristi.

Previđa se i činjenica da je baš žargonski govor, pun pozajmljenica, reper vitalnosti jednog jezika i njegove sposobnosti da ostane aktuelan. Napor desničarske akademske sfere, ovoga puta inkarniran u liku Bećkovića, teži mumifikaciji jezika pa su ovakve pojave nepoželjne. Međutim, mumificiranje se može sprovesti tek kada ta javnost definiše „kako je ispravno govoriti i pisati“, od sada pa zauvek. Ostajući na liniji licemernog i palanačkog morala, RTS, a i sam Bećković u ovom prilogu nisu želeli niti smeli da izgovore reč „jebote“. Šta bi na ovo izbegavanje psovke rekao Vuk Stefanović Karadžić, kompilator Crvenog bana, koji je u prvo izdanje Srpskog riječnika iz 1818. godine uneo baš psovke kako bi pokazao bogatstvo jezika? Upravo ovih dana i Bećković je primio nagradu koja nosi Vukovo ime.

Posle emitovanja skeča voditeljka priloga izjavila je da je govor koji smo upravo čuli od mladih glumaca Bećković „predvideo još pre desetak godina.“ Ostaje nejasno šta je to autor predvideo? Da će među mladim govornicima srpskog jezika biti popularne reči „super“ i „jebote“, koje su i u tom trenutku već uveliko odomaćene? Ili je predvideo ono što njegov tekst u stvari tvrdi: da će se ceo srpski jezik svesti na ove dve reči? Kako se sarkastična preterivanja mogu proglašavati za činjenice koje se „predviđaju“? Zaključak je da je motiv „predviđanja“ iskorišćen samo kao uobičajeni nacionalistički narativ o „proroku“ koji predviđa „nacionalnu propast“. Voditeljka dalje „objektivno“ komentariše kako se Bećkovićev tekst „oduševljeno širi društvenim mrežama“ i da su „čitaoci zgroženi činjenicama koje iznosi Bećković“. Zanimljivo je i da su u svega jednoj rečenici sarkastična preterivanja iz „umetničkog“ teksta postala „činjenice“. RTS nam je tako poručio da je činjenica da se srpski jezik već sveo na reči „super“ i „jebote“.

Zatim je u prilogu usledio cinični obrt, koji je u srži čitave kampanje jezičkog puritanstva. Gledaoci su saznali da Bećković nije siguran da oni koji njegov tekst šire internetom stižu da ga pročitaju i razumeju. U totalitarnom duhu Bećković odbacuje čak i sopstvene sledbenike koji su zabrinuti za srpski jezik. Po njemu ni oni nisu upućeni u ono što im on poručuje, pa fikcija ugroženosti ostaje u domenu nesaznatljivog. Po Bećkoviću, upravo je internet, koji je i omogućio popularnost ovog teksta, taj koji sprečava čitaoce da ga shvate. U tekstu na sajtu RTS-a koji ponavlja prilog iz dnevnika, piše i da je Bećković izjavio da nova popularnost njegovog teksta znači da „ljudi ne čitaju knjige, već su na internetu“. Zašto je napravljena binarna opozicija između interneta i štampanih knjiga? Na internetu se takođe nalaze relevantne knjige, dok činjenica da je neki tekst odštampan u papirnoj formi ne govori ništa o njegovom kvalitetu.

Ideološki govor se i ovde isprečio elementarnom logičkom rasuđivanju. Prilog se završava tako što voditeljka citira autora koji kaže: „više verujem u jezik, nego u ljude“. Ovakav anti-humanistički diskurs ne iznenađuje: u totalitarnoj misli postoji mnoštvo fenomena koji su „važniji“ od ljudi. Pošto je odbacio svoje sledbenike jer ga „ne čitaju, već su umesto toga na internetu“, Bećković poentira šireći svoju ideju ne samo na korisnike interneta, već i na sve ljude. U njegovom svetu oni ionako nisu individue, već „nosioci nacionalnog duha“, oličenog i u jeziku.

Ostaje na kraju da se zapitamo: da li će srpski jezik ikada prestati da bude „ugrožen“? Da li će „nestati“ (što je nemoguće, jer jezici ne nestaju redukcijom izraza, već kada prestanu da budu sredstvo komunikacije između govornika) ili će pak prestati da bude u opasnosti? Po svemu sudeći to se nikada neće dogoditi, jer Matija Bećković i njemu slični to neće dozvoliti, kako ne bi nestala i njihova uloga čuvara u večito kriznim vremenima.

Vladimir Stojnić, pesnik

Peščanik.net, 16.02.2016.