Akademska šetnja ponosa

Akademska šetnja ponosa

Stevan Milivojević, direktor LGBT foruma Progres objašnjava zbog čega je, pokušavajući da organizuje Paradu ponosa u Nikšiću, došao u sukob sa SUBNOR-om Crne Gore, sa kakvim se problemima danas suočavaju LGBT ljudi i zašto nije realno očekivati da bi na čelo Povorke ponosa u skorijoj budućnosti mogli stati crnogorski predsjednik ili premijer.

Kada su prije nekoliko mjeseci predstavnici LGBT foruma Progres najavili da bi 18. septembra, na Dan oslobođenja, u Nikšiću mogla biti održana treća crnogorska Parada ponosa, članovi SUBNOR-a i Jugoslovenske komunističke partije Crne Gore pozvali su sve časne ljude i patriote na opštenarodni ustanak. Gotovo kao 13. jula 1941! Pored namjere da svojom šetnjom „oskrnave slobodarski Nikšić“, subnorovce je, kažu, iznervirala i odluka LGBT foruma da za slogan ovogodišnje Parade ponosa uzmu donekle modifikovani partizanski pozdrav – Stop fašizmu, sloboda narodu, a za simbol – zvijezdu petokraku. Na sva ubjeđivanja foruma Progres da je borba za ljudska prava, pa tako i prava LGBT osoba, jedna od temeljnih vrijednosti jugoslovenskog i crnogorskog antifašizma, kao i Drugog zasjedanja AVNOJ-a, crnogorski SUBNOR ostao je neumoljiv.

„Tuđe nećemo, svoje ne damo!“, odbrusili su, objašnjavajući da bi za „časne Nikšićane“ bila neoprostiva bruka da dozvole da se u njihovom gradu demonstriraju slične „neprirodne pojave“. Ova grupacija, zanimljivo, nije se živa čula kada su, recimo, krajem osamdesetih, ti isti „časni Nikšićani“, sve se pozivajući na antifašizam, sa svog gradskog trga uglas klicali novom srpskom Voždu: „Slobodane, samo reci, lećećemo kao meci“. Taj let je, sjećamo se, završio sramnim napadom na Dubrovnik, paljenjem i pljačkom Konavla.

Kako na navedeni cirkus u režiji SUBNOR-a reaguju crnogorski „četnici“? Uglavnom onako kako se od njih i očekuje: tvrdnje foruma Progres da su LGBT prava tekovine antifašizma, njima je, kažu, jedan u nizu dokaza da su partizani, baš kao i njihovi današnji nasljednici i sljedbenici, bili i ostali neopjevani – „pederi“.

„Budući da se većina događaja u smislu promocije LGBT prava vezuje za Podgoricu, u namjeri da to pitanje donekle decentralizujemo, predložili smo da se treća crnogorska Parada ponosa ove godine održi u Nikšiću. Kao i u Baru, Beranama, Kotoru ili Bijelom Polju, i u Nikšiću se LGBT zajednici konstantno krše osnovna ljudska prava; naš cilj bio je da javno ukažemo na ovaj problem“, kaže Stevan Milivojević. „Na homofobičnost crnogorskog društva uticalo je niz faktora.“

Kojih?

Pored neznanja, robovanja predrasudama i stereotipima, tu je i veoma izražen uticaj Crkve, posebno mitropolita Amfilohija, koji pripadnike LGBT populacije svako malo proklinje i javno naziva najpogrdnijim imenima. Na homofobičnost o kojoj govorim uticaja su imali i jaka nacionalistička ubjeđenja dijela građana, aktivnost sportskih asocijacija, posebno navijačkih grupa i slično. Što je problem sa kojim se danas suočavaju manje-više sva društva na Balkanu.

Sa druge strane, u odnosu na ostale crnogorske gradove, Nikšić je specifičan i po izuzetno homofobnom studentskom i profesorskom jezgru unutar Filozofskog fakulteta, na kojem nam, naprimjer, nikada nije bilo dozvoljeno da organizujemo tribinu o pravima LGBT populacije.

Filozofski fakultet u Nikšiću mjesto je djelovanja ekstremno desničarskih i nacionalističkih grupa – kako srpskih, tako bogami i crnogorskih.

To je tačno. Na Filozofskom fakultetu postoje grupe koje nisu samo anti-LGBT. Budući pod jakim uticajem Crkve, ta jezgra jednako negiraju crnogorski identitet, crnogorski jezik i kulturu, ženska prava, prava romske zajednice, prava osoba sa invaliditetom…

Doduše, za razliku od LGBT populacije, sve navedene grupe na tom su fakultetu imale mogućnost da organizuju tribine i proteste. Nama je, ponavljam, to pravo uskraćeno. Zato smo, zajedno sa akademicima koji nas podržavaju, pokušali da u Nikšiću organizujemo protestnu šetnju, koju je tamošnja policija privremeno zabranila. Ubrzo smo zakazali i drugi skup, koji je takođe zabranjen, čime nam je ustvari poručeno da je Nikšić grad u kojem ne može biti održana bilo kakva aktivnost LGBT foruma Progres. U pokušaju da građanima Crne Gore na to skrenemo pažnju, odlučili smo da 18. septembra baš u Nikšiću organizujemo treći crnogorski Prajd.

I hoće li taj Prajd biti održan?

Upravi nikšićke policije odavno smo podnijeli zahtjev na koji još nismo dobili konačan odgovor. Za sada smo obaviješteni da se i dalje radi bezbjednosna procjena i da ćemo o rezultatima te provjere biti obaviješteni “na vrijeme”.

U međuvremenu ste ušli u sukob sa članovima crnogorskog SUBNOR-a.

Shvativši da je simbol ovogodišnjeg Prajda zvijezda petokraka, a njen moto modifikovani partizanski pozdrav Stop fašizmu, sloboda narodu, SUBNOR i Jugoslovenska komunistička partija Crne Gore odmah su se priključili napadima na LGBT forum Progres. A bilo bi valjda prirodno da kao antifašisti i borci za slobodu i ravnopravnost svih ljudi, upravo SUBNOR i Komunistička partija prvi stanu u našu odbranu. Tim prije što se, baš kao i ostale manjinske grupe, LGBT zajednica svakodnevno suočava sa različitim oblicima diskriminacije i fašizma. Zato i imamo pravo da utemeljenje za svoju pravednu borbu tražimo u svijetloj jugoslovenskoj i crnogorskoj antifašističkoj tradiciji, na koju smo izuzetno ponosni.

Jeste li se sastali sa predstavnicima SUBNOR-a i KPCG-a?

Jesmo. Rekli smo im da možda nijesmo direktni nasljednici pokreta kome su pripadali, ali da, u univerzalnom smislu borbe za slobodu, imamo pravo da za svoj simbol uzmemo zvijezdu petokraku, a za moto čuveni partizanski pozdrav. Jer, naša se borba suštinski poklapa sa antifašističkim idealom o slobodnom čovjeku. Najzad, rekli smo i kako bismo voljeli kada bi bilo ko od njih makar dvadeset i četiri sata bio u našoj koži i na taj način osjetio šta znači biti diskriminisan i neslobodan.

Dobro, šta su vam odgovorili?

U prenesenom smislu, rekli su da LGBT osobe zapravo nemaju pravo na slobodu, na borbu za svoja prava, ponovo nas upozoravajući da ne koristimo njihove simbole… Kao čovjek koji je najprije javno priznao da je LGBT osoba, a onda i pokušao da se organizovano bori za prava zajednice kojoj pripada – zbog čega se suočavam sa ogromnim problemima…

Kakvim?

Zbog svog seksualnog opredjeljenja u ovoj sam zemlji trideset puta fizički napadnut; telefonske i svake druge prijetnje dio su moje svakodnevice; suočen sam sa ponižavajućim dobacivanjima i komentarima na ulici, u kafiću, na javnim mjestima; prostorije LGBT zajednice tokom protekle godine više su puta kamenovane… Pored toga, ako bih se, recimo, kao LGBT osoba prijavio na konkurs za posao, naišao bih na bezbroj primjera indirektne diskriminacije. Sa istim poteškoćama suočavamo se i prilikom pokušaja da sa svojim partnerom iznajmimo stan: bivamo izloženi unakrsnom ispitivanju tipa – ko je osoba sa vama, da li ste sa njom u srodstvu, je li on vaš brat i slično. Ako se moj partner razboli, nemam pravo da ga posjetim u bolnici, budući da, kako kažu, nijesmo u srodstvu… Ovo o čemu govorim potvrđuje da u zemlji u kojoj sam rođen i u kojoj živim, nijesam i ne mogu biti slobodan.

Zašto ste onda odlučili da javno kažete da ste LGBT osoba?

Učinio sam to prije nekoliko godina, duboko svjestan da ću na taj način ne samo sebi nego i ljudima koji su mi bliski, koje volim, od života napraviti pakao. Mislim na svoje roditelje, na brata, na bliske prijatelje… Ipak, mislio sam da nemam prava na to da se i dalje krijem i da je moja dužnost da se borim, da pokušam da na svaki način doprinesem boljem položaju zajednice kojoj pripadam.

Kažete – da se i dalje krijem…

To kažem zbog toga što sam protekle četiri godine za LGBT forum Progres radio najprije kao volonter, zatim kao prevodilac, a onda i niz drugih poslova koji su bili vrsta rada iz sjenke. Nikada se i nigdje, dakle, nijesam javno pojavljivao. Direktor naše organizacije u to vrijeme bio je Zdravko Cimbaljević, prva javno deklarisana gej-osoba u Crnoj Gori, koji je, ne mogavši da izdrži pritiske kojima je svakodnevno bio izložen, prošle godine odlučio da emigrira. Otišao je u Kanadu, gdje danas živi.

Nakon Zdravkovog odlaska, donio sam, kažem, odluku da pokušam da neke stvari promijenim. Iako je činjenica da se crnogorsko društvo i po tom pitanju polako mijenja, LGBT forum Progres organizacija je u kojoj, kao vrsta podrške osobama odbačenim od porodice, prijatelja i zajednice, danas mora da funkcioniše i LGBT sklonište. Jer, koliko smo samo puta tokom posljednjih nekoliko godina čuli da su roditelji, suočivši se sa priznanjem svog djeteta da je gej, odgovorili – dok si pod mojim krovom, to nećeš moći da radiš? Nakon toga, dijete se izbacuje iz kuće, od njega se javno distancira i familija i šira zajednica, a sve zbog toga što ono voli onoga koga većina ne želi da ono voli. Ti ljudi ostaju bez krova nad glavom, bez ikakve finansijske podrške; sami, prepušteni sebi. Otuda i toliko pokušaja samoubistava.

Vi ste iz Nikšića?

Iz Bara sam, gdje je po tom pitanju također veoma loša situacija. Kada bih govorio o nekom ruralnom području ili bilo kojem gradu koji nije Podgorica, ne biste mogli da zamislite šta se sve događa i sa čim se suočavaju LGBT osobe. Ako kao čovjek koji je javno deklarisan kao LGBT, izuzev Podgorice, ne smijem da odem u bilo koji crnogorski grad bez policijske pratnje, šta onda da rade oni koji žive u malim sredinama i koji se ne usuđuju da pomisle da javno govore i o toj strani svoje ličnosti?

Imate policijsku pratnju?

Imam. To je postao protokol i rutina koju smo, kako bismo izbjegli incidente, sa Upravom crnogorske policije bili prinuđeni da uspostavimo.

Kako sarađujete sa policijom?

Veoma dobro i danas bih naš odnos mogao da nazovem partnerskim. Na te ljude možemo da računamo kao na one koji su spremni da nas uvijek i na svakom mjestu zaštite od bilo kakvih provokacija ili napada.

Javno se deklarišući kao LGBT osoba, bili ste svjesni, kažete, da ćete i svojoj porodici napraviti problem. Kako je ona reagovala?

Iako je u Crnoj Gori neuporedivo važnije šta će o bilo čemu reći i kako će reagovati susjedi i poznanici nego to da li je vaše dijete, brat, sestra, rođak ili prijatelj srećan, moram da kažem da su, za razliku od Zdravka Cimbaljevića, koga je porodica odbacila, moji roditelji i podržali i prihvatili kada sam im, prije nekoliko godina, saopštio da sam gej. Majka je reagovala veoma mirno i staloženo. Iako, iskreno, to nisam očekivao, na sličan način reagovao je i moj otac: kao pravi roditelj kome je sreća njegovog djeteta na prvom mjestu. Pritom, mom je ocu šira familija prigovarala – a i danas mu prigovara – to da je njegov sin, priznavši da je gej, zauvijek obrukao i bacio ljagu na sve čestite Milivojeviće. Međutim, otac se, čini mi se, na sve te primjedbe i pritiske nije pretjerano obazirao. A mogu da pretpostavim kako mu je bilo…

Sa bratom sam u prvo vrijeme imao problema, budući da nije mogao da prihvati to što sam mu rekao. Srećom, stvari su se u međuvremenu izgladile. Kao i ostali, i on je shvatio da biti gej ne znači biti bolestan ili imati bilo kakav psihološki poremećaj; riječ je, naprosto, tek o dijelu nečijeg identiteta.

Kako su reagovali vaši profesori na fakultetu, prijatelji?

Imao sam sreću da me podrže gotovo svi moji školski drugovi i prijatelji koji su, solidarišući se sa mnom, među svojom zajednicom, u svojim porodicama u međuvremenu i sami postajali interni aktivisti i pomoteri prava LGBT osoba. Riječ je o efektu “snježne lopte”, koji se širi Crnom Gorom.

Ako govorimo o fakultetu, moram da kažem da sam i tu imao sreće. Naime, engleski, italijanski i španski jezik studirao sam na univerzitetu koji je otvoren i čiji profesori, uprkos svemu, među svojim studentima nijesu pravili razlike. I danas održavam kontakt i sa dekanom i pojedinim profesorima. Kada god se sretnemo, nije ih sramota da se javno pozdrave ili rukuju sa mnom. Štaviše, kažu mi da su veoma ponosni na mene i da otvoreno podržavaju sve ono u šta vjerujem i za šta se borim.

Kada ste rekli da se Crna Gora u posljednjih pet godina promijenila, na šta ste konkretno mislili?

Ključna stvar je to što su građani mnogo informisaniji, što pokušavaju da razumiju ko su LGBT osobe. U Podgorici i Budvi su ipak održane prve parade ponosa na kojima su ljudi vidjeli da nije riječ o povorkama i šetnji skarednih, bestidnih i nagih ljudi, već o pokušaju grupe građana da društvu skrenu pažnju na to koliko su i kako diskriminisani. Malo-pomalo, pridruživale su nam se heteroseksualne osobe, nevladine organizacije, mediji, borci za ljudska prava… U Crnoj Gori se poslednjih godina dosta radilo i na obrazovanju i edukaciji državnih službenika – kako pripadnika policije i policijskog sistema, tako i onih iz tužilačkog i obrazovnog sistema, iz zdravstvenih institucija…

Pored svega navedenog, moram istaći i da je u sklopu procesa evroatlantskih integracija, crnogorska Vlada veoma jasno – makar i deklarativno – stala na stranu ljudskih prava i prava LGBT populacije. Uz lobiranje i podršku same LGBT zajednice, Vlada Crne Gore donijela je i usvojila niz strateških dokumenata, kakav je, naprimjer, Strategija za unapređenje kvaliteta života LGBT osoba. Bez obzira na činjenicu da nadležna ministarstva i institucije zadužene za provođenje ove strategije i dalje nedovoljno rade na njenoj primjeni, taj dokument za nas je od životne važnosti.

Ako bi na čelo neke buduće Parade ponosa stao, naprimjer, predsjednik Filip Vujanović ili premijer Milo Đukanović, šta bi to značili za vašu zajednicu?

Iako bi to o čemu govorite za nas bilo značajno, čisto sumnjam da će se to uskoro i dogoditi. Tim prije što je mali broj država u cijelom svijetu koje na svom Prajdu imaju premijere ili predsjednike država. Kada dođe u fazu da dobije nepodijeljenu podršku i vlasti i društva, LGBT zajednica više i nema potrebu za potporom tako visokih državnih funkcionera. Parada ponosa tada se pretvara u formu karnevala, koji onda postaje i svojevrsna turistička atrakcija zemlje.

Kada je riječ konkretno o Crnoj Gori, scenario koji ste pomenuli zaista djeluje kao utopija; kao daleka, daleka budućnost. Bez obzira na to što na našem Prajdu danas šetaju i ministri za ljudska i manjinska prava i zaštitnik građana i članovi parlamentarnih odbora koji se bave zaštitom ljudskih prava, kao i svi pojedinci koji nas istinski podržavaju i čija nam je podrška izuzetno važna.

Znači li to da nećete slijediti put svog prijatelja Zdravka Cimbaljevića i odseliti se iz Crne Gore?

Mislim da neću. Bez obzira na to što posljednja istraživanja javnog mnijenja pokazuju da se čak sedamdeset procenata stanovništva ove zemlje izrazito protivi pravima LGBT osoba, što je zastrašujući podatak. Kao čovjek koji za ono što radi ima podršku porodice, prijatelja i dijela društva, za mene je pokušaj da svoje sugrađane, poznate i nepoznate ljude uvjerim da, bez obzira na seksualno opredjeljenje, dijelimo sve probleme sa kojima se naše društvo suočava i da kao takvi moramo biti ravnopravni članovi zajednice, veliki motiv da ostanem ovdje i da se borim za svoja i za prava svih ljudi koji u žive u Crnoj Gori.

BH Dani, 11.09.2015.

Peščanik.net,10.09.2015.

TEMA – PARADA PONOSA +