U zemlji u kojoj građani i dalje misle da su ljudska prava izmišljotina sa zlog Zapada, a ne žele da otvore sopstveni Ustav i zakone i vide ih upravo tu, veoma je lako da nova konzervativna vlada potpuno ignoriše potrebu za velikim brojem stvari koje se odmah moraju uraditi u domenu ljudskih prava. To se odnosi na tri grupe aktivnosti. Prva se tiče teških povreda ljudskih prava u prošlosti (naročito bliskoj prošlosti – od ratnih zločina, preko prebijanja onih koji su drugačije mislili, pa do izbacivanja profesora sa fakulteta). Druga je vezana za sadašnjost i to je sve ono što ova vlada (i vlast) pod hitno mora da uradi da bi svi građani uživali makar minimum ljudskih prava garantovanih Ustavom, zakonima i međunarodnim dokumentima koje je Srbija ratifikovala (spisak je veoma dug i mnoge stvari su morale biti urađene juče). Treća grupa se odnosi na sve ono što se mora raditi u cilju “promocije i unapređenja ljudskih prava”, a za one koji i ovo slabo razumeju, to je nešto što se radi da bismo narednim generacijama ostavili lepše i pravednije društvo (ili opet da pojednostavim: da vaša deca podižu svoju decu u normalnom okruženju).

U sve tri kategorije, za prvih šest meseci svog mandata nova vlast (a naročito nova vlada) nisu uspele da dobiju čak ni prelaznu ocenu, iako je po mom mišljenju to bilo veoma lako. Naime, prethodna vlast se ljudskim pravima uporno bavila metodom guranja pod tepih i to najviše tako što je za svaku oblast imala svoje, naizgled nezavisne organizacije koje su za sve probleme krivile “društvo” (nikad državu ili vlast), a kao lek nikada nisu tražile jasnu reakciju vlasti, već su uvek govorile o edukaciji kao čarobnom štapiću koji rešava bukvalno sve. Kada je takva metodologija (makar za sada) nestala sa scene promenom partija u vlasti, bilo je zanimljivo videti šta će se desiti. Umesto nekoliko brzih poteza kojima bi uverili građane, a naročito one koji se bave ljudskim pravima, da se konačno svako od nas može “ogrnuti” pravima koja su nabrojana u Ustavu, nova vlast je uradila jedno glasno i jasno – NIŠTA. Postoji nekoliko sitnih odstupanja, ali se posle šest meseci ove vlade ispostavilo da su to izuzeci koji potvrđuju pravilo. Uvođenje zločina iz mržnje u krivično zakonodavstvo ili dopune Zakona o vanparničnom postupku koje će jednom delu Roma (dakle, opet delimično) pomoći da konačno dobiju dokumenta su ti usamljeni primeri.

Ovo NIŠTA je postalo jasno kada smo pripremali Prajd 2012. Da, Miletić je dosadan sa tim Prajdom, ali u ovom društvu je to postao zgodan test da vidite šta ne valja i kako vlast razmišlja. U toku priprema za Prajd, nova vlast se ponašala kao i stara: slabe i mlake izjave za javnost, par neuverljivih osuda ekstremista, ignorisanje zahteva za sastanak i pitanje “šta tražimo da bismo odustali od Prajda”. Ono što je bilo novo je teza o navodno “skandaloznoj izložbi”. Samo oni koji ne žele da vide poverovali su u ovo, a svako ko iole razmišlja, video je da se tu radi o nečem novom – potpuno otvorenim pokušajima da se limitira pravo na (umetničku) slobodu izražavanja. Tada se i videlo da će država/vlast još otvorenije nastaviti da koristi ekstremiste kao deo metoda – oni prete, a mi ćutimo (i naravno ne hapsimo). O tužilaštvu i pravosuđu kao nezavisnim granama vlasti koji rade ono što im zakon nalaže nije bilo moguće govoriti ni tokom ovogodišnjeg Prajda. Zabrana je bila samo epilog. Kada su me tih dana pitali šta će se dalje dešavati u Srbiji, govorio sam da će biti još gore, a da će upravo biti korišćena ista matrica. Propust Ustavnog suda (uz asistenciju tužilaštva) da se zabrane SNP “Naši 1389” bio je dovoljan da oni (ali i cela javnost) percipira sve njihove (pa i nasilne) akcije kao nešto legalno. Naravno da zabrana ne bi rešila probleme, ali bi bila jasan i dobar signal, kao ustalom i zabrana “Obraza”.

Dobili smo vlast koja se igra Kosova i korupcije, znajući da to zanima međunarodnu zajednicu. Upravo te dve stvari se zahtevaju za početak pregovora o pristupanju EU, dok iz (šireg) domena ljudskih prava nema nikakvih uslova, želja, sugestija – verovatno zato da i ovo malo pregovora sa Prištinom ne bi palo u vodu. O efektima “specijalnih hapšenja” na vladavinu prava i ljudska prava mogla bi se napisati čitava knjiga. Naime, ekstremisti, huligani i njima slični mogu spokojno da spavaju, jer je očigledno da ni za njih (kao ni za Miškovića i slične) neće važiti regularna policija, tužilaštva i sudovi. Očigledno je da će i za njih biti potrebno neko “specijalno telo”, ali i razvod političara od sportskih klubova, što je trenutno verovatno koliko i udar asteroida o Zemlju.

U ovakvom okviru, esktremisti plivaju kao ribe u vodi. Umeju dobro da čitaju i osluškuju i njihovi spiskovi su tek prvi korak. Praktično im ništa ne stoji na putu. Jasno je da “rukovodioci” ovih grupa neće lično doći i ubiti/teško pretući nekoga. Oni će biti INSPIRACIJA ogromnom broj onih koji možda još nisu punoletni i koji će gledajući ovakvo okruženje i percipirajući totalno ćutanje države shvatiti da treba da fizički eliminišu pomenute “izdajnike”. Pomenuti “rukovodioci” će ih hrabriti na mnogo načina i svaki novi nekažnjeni napad (ili neadekvatno kažnjen) biće pogonsko gorivo za omladince. Oni koji prete na mreži Facebook dobijaju uslovne kazne (npr. mladić koji je pisao “Ubi zakolji da peder ne postoji”) dobio je 2 godine uslovno. Kada ga je sutkinja pitala šta ima da kaže u završnoj reči, rekao je da ako takvi (LGBT ljudi/zajednica) dođu na vlast, to će biti ravno nuklearnoj katastrofi. Sutkinja je izdiktirala da se u zapisnik unese da se optuženi pokajao.

Naravno da će 2013. biti gore u domenu ljudskih prava. Neće biti značajnih iskoraka, počev od suđenja za ratne zločine, pa do nekih mera koje mogu biti ostavština za budućnost. Imaćemo izuzetke u vidu nekoliko dobrih zakona. Vlast će pripremati novu zabranu Prajda, šireći glasine kako ne smeju da je dozvole, jer će ekstremisti to iskoristiti da protestuju frustrirani zbog “gubitka Kosova”. Međunarodna zajednica će pokazati razumevanje. Medijima će ponovo neko baciti kosku o nekakvih 100.000 evra (ili će ponovo iskopati neku izložbu), pa će zaboraviti da ako ne budu za slobodu okupljanja, sledeća na udaru će biti sloboda izražavanja. Nevladine organizacije će ponovo preispitivati “da li je Prajd zaista potreban”, zaboravljajući da postoje da bi branile ljudska prava svih, bez obzira na lične afinitete. A građani ? Oni ionako kratko pamte. Pre 4 meseca, mladić je pretučen mesarskim čekićem u centru Beograda jer su šestorica napadača pretpostavlia da je gej. Savesni stanari obližnjih zgrada su te noći uporno zvali policiju i operativno ceo slučaj nije teško rešiti. Do danas niko nije uhapšen. Da li se neko toga uopšte seća i da li iko pritiska policiju zbog ovoga?

 
Peščanik.net, 18.01.2013.