Kad je Barack Hussein Obama, u utorak, stupio na pozornicu u čikaškom Grant Parku kako bi se obratio ushićenoj masi, zakoračio je, kao novoizabrani predsjednik, u bolju, drugačiju budućnost Amerike. Nekoliko trenutaka prije toga, matori senator McCain je govor u kome je priznao svoj poraz održao u ekskluzivnom hotelu u Arizoni pred bijednih nekoliko hiljada navijača koji su izgledali ošamućeni i zbunjeni kao da su se okupili na drugoj planeti. Njihova monohromatska jednoličnost bila je ne samo potpuno suprotna od rasne, etničke, spolne i generacijske raznovrsnosti prisutne u Chicagu nego i tipična za Republikansku partiju, koja je na ovim izborima tako dobila po ušima da će im trebati godine da se uhavizaju. U Chicagu, na drugoj strani kosmosa, Obama je pred nekih 150.000 raznovrsnih, raznobojnih Amerikanaca održao impresivan govor, dok su u publici Oprah Winfrey, Jesse Jackson (veteran borbe za građansku jednakost Afroamerikanaca) i mnogi tzv. obični građani brisali suze radosnice. Bio je to, što se kaže, historijski trenutak.

Ovogodišnji američki izbori bili su ne samo referendum o prošlih osam mučnih godina Bushove umobolne vladavine nego i referendum o budućnosti, o tome u kakvoj Americi glasači žele živjeti. Monohromatska, ksenofobična, arogantna, izolovana, nesposobna, pohlepna i priglupa Amerika, koju savršeno tipizira Bushova Republikanska partija i na čiji rasizam i paranoju je uporno računala McCainova kampanja, katastrofalno je poražena – pored toga što je osvojio duplo više elektoralnih glasova, za Obamu je glasalo sedam miliona glasača više nego što je glasalo za McCaina. Ovaj put nije bilo potrebe da Vrhovni sud bira predsjednika.

Obama je pobjedu odnio zahvaljujući tzv. manjinskim glasačima (naročito Hispanoamerikancima), od kojih su se mnogi po prvi put prijavili za glasanje, zahvaljujući mladim glasačima koji su, svjesni neophodnosti promjene, batalili svoju navodnu apatiju, zahvaljujući bijelim glasačima koji nisu obraćali pažnju na prognoze profesionalnih mudrosera, koje su često zapravo bile izražene želje, da bijelci neće glasati za crnca, i, naročito, zahvaljujući historiji afroameričkog aktivizma, koji je za Obamu utabao stazu do čikaške pozornice. U utorak, malo prije ponoći, izgledalo je da se bušistička Amerika, jednom Obaminom trijumfalnom riječju, preselila u tamne vilajete sramotnog sjećanja, kao da smo se svi konačno prenuli iz prljave noćne more.

Ali niko bolje od Obame ne zna da neće biti lako. Kad se odmamura i kad padne pobjednički adrenalin, kad dosade analize gorespomenutog historijskog trenutka i kad se svi u Americi suočimo sa zastrašujućim dimenzijama moralno-političkog zgarišta koje za sobom ostavlja Bush – neće biti lako. Dva simultana rata, infrastrukturalni kolaps, privredna i finansijska katastrofa, koja nije ni blizu kraja (i koja je, sudeći po mnogim anketama, bila na pameti većine glasača), globalna klimatska kriza, temeljito narušen međunarodni ugled Amerike i činjenica da će Bushova administracija u dva mjeseca do smjene učiniti sve da instalira što veći broj lojalnih birokrata i zabetonira što veći broj zakona, samo su neke od stvari kojima će se Obama morati baviti još prvog dana na novom poslu. Trebaće dugo – sigurno godine – da iz spaljene zemlje koju za sobom ostavljaju Bushove razularene, poraž ene trupe izraste nešto vrijedno poštovanja.

Pred Obamom je veliki broj nepojmljivih iskušenja i problema i nema sumnje da će napraviti greške i kompromise, da će donositi upitne i nepromišljene odluke, da će morati nekoga razočarati, no ako bude vladao kao što drži govore, neće biti velikih problema. Ali ako, kao što to obično biva, ispadne da je predizborna retorika jedna stvar, a svakodnevno upravljanje ogromnom državom druga, moraćemo pamtiti da su energija i nadahnuće koji su u politički proces uključili rekordan broj glasača i uznijeli Obamu na pozornicu u Chicagu vrijednost po sebi, da je probuđena Amerika, Amerika koja uči iz svojih grešaka, moćan i prilagodljiv organizam, da nakon svih demografskih, kulturnih i političkih transformacija, koje su omogućile da se u Bijelu kuću useli nebijeli čovjek kojem je srednje ime Hussein, jednostavno nema povratka na monohromatsku, kršćansku, zagušljivu planetu na kojoj žive Bush, McCain i slični Amerikanci.

A ako se predsjednik Obama usudi da sve to zaboravi, ima ko će ga podsjetiti.

BH Dani, 07.11.2008.

Peščanik.net, 10.11.2008.