Krajem prošle sedmice Ministarstvo finansija Srbije objavilo je da je na međunarodnom finansijskom tržištu prodalo emisiju evroobveznica za milijardu dolara, sa rokom dospeća od pet godina i prinosom za investitore od 6,125 odsto.

To je peta emisija evroobveznica od septembra 2011. godine, a druga ovogodišnja emisija srpskih vrednosnih papira. Tako se sada portfelj ovih obveznica popeo na ukupan iznos od pet milijardi i 250 miliona dolara, od čega je Cvetkovićev kabinet zadužio jednu milijardu dolara, a četiri milijarde i 250 miliona dolara ovaj Dačićev. Prinosi za poverioce se kreću između 5,15 odsto i 7,25 odsto, a rokovi amortizacije su između pet i deset godina.

Zanimljivo, prilikom objavljivanja ove nove zamašne pozajmice „za finansiranje državnog budžeta u 2013. i 2014. godini“ (kako je saopšteno) nije organizovana uobičajena konferencija za štampu u Ministarstvu finansija, pa su dosta šture ocene i komentare ove operacije naši mediji morali da potraže od „spoljnih“ posmatrača i stručnjaka.

U tim ocenama zajedničko je to što se objašnjava da je pogoršanje uslova prodaje srpskih „menica“ u poslednjih godinu dana uglavnom rezultat okolnosti da je „cena novca“ na svetskom tržištu ove godine u porastu, pri čemu investitori primećuju da se u samoj Srbiji finansijske prilike gotovo ne menjaju (stalan rast fiskalnog deficita).

Najmanji je, zasad, problem što stalno raste učešće javnog duga u BDP-u. Taj trend koji stalno kao veoma opasan problem ističu članovi našeg Fiskalnog saveta, kako se čuje, bagatelisao je i famozni savetnik Vlade Dominik Stros-Kan, smatrajući da je porast javnog duga manje zabrinjavajući od paralize u kojoj se nalazi srpska privreda koja ne može da makne bez novih pozajmica.

Iako se u „normalnom svetu“ prinos na državne obveznice veći od šest odsto smatra preteranim i preteškim, može se reći da Srbija sa 6,125 odsto u ovoj poslednjoj emisiji i nije prošla toliko loše, s obzirom na nizak kreditni rejting koji ima država.

Čak se iz okolnosti da je tražnja za najnovijim srpskim obveznicima (po spomenutoj ceni), na kraju, kako je saopšteno iz Ministarstva finansija, bila dva i po puta veća od izvršene emisije, a pet puta veća od inicijalne ponude, može zaključiti da je Vlada Srbije danas prodala i više obveznica nego što je hitno potrebno, računajući da bi iduće godine njihov (verovatno potreban) plasman bio nepovoljniji.

Tim pre što je, kako je u jednom TV intervjuu natuknuo potpredsednik Vlade Aleksandar Vučić, „milijarda od Emirata po veoma povoljnoj ceni“ izgleda još golub na grani.

Samu inerciju stalnog novog finansijskog zaduživanja teško je osporavati i kritikovati, ako se uzme u naum teško stanje u finansijama Srbije i njene privrede. Na primer, neko ko bi imao dovoljno drskosti mogao bi reći da je svako novo zaduživanje Srbije za pokriće budžetskih dubioza zapravo svojevrsno „rasterećenje“ privrede, koja bi u slučaju izostanka takvih emisija obveznica morala sama pokriti sve budžetske deficite (kad bi to uopšte bila u stanju).

S druge strane, ako je čak 140 investitora u svetu i dalje, uprkos svim javnim pokazateljima, spremno da kupi „srpske menice“, to bi trebalo da znači da država ipak nije blizu bankrotstva.

Istina, kada se prelistaju samo novine u poslednjih desetak dana, videćemo da Vlada Srbije ponovo kreće u vrlo hazardni ciklus. Evo, na primer, u spomenutih desetak dana javnost je izveštena da je Srbija uzela povoljan investicioni kredit od Kine od milijardu dolara (za autoput Beograd – Čačak i za novi blok termoelektrane Kostolac sa pratećim rudnicima) i investicioni kredit od ruskog Gasproma (ili od Rusije, nije baš jasno) od 1,9 milijardi dolara.

Neko bi zbog toga čak mogao reći da je Vlada Srbije tokom novembra zadužila Srbiju praktično za ukupno oko četiri milijarde dolara, itd. Neko drugi, pak, može izneti stav – dobro je dok daju kredite, znači da nije sve izgubljeno.

Mnogi naši državljani verovatno imaju gore mišljenje o sposobnostima svoje države od stranih investitora. Evo, na primer, nove ofanzive „metalske“ divizije među domaćim lopovima: kod Bačke Palanke ukradeno više od kilometra bakarnog kabla pod naponom od 35.000 volti, dok je prethodno sa samog „graničnog mosta“ preko Dunava ukraden kabl dužine 800 metara (ima li danonoćno na tom mostu srpskih carinika i graničnih policajaca?).

Zatim, u Loznici „metalci“ pokušali da ukradu ventile sa rezervoara sa lužinom, pošto su prethodno u fabričkom krugu već krali neke cevi, pa izazvali ekološku havariju. Kradu se i dalje delovi iz trafo stanica, šahtovi po ulicama, o biciklima da ne govorimo.

Na sve to policija u Paliluli saopštava da je na otpadima u ovoj opštini pronašla neke ukradene bicikle i mašine za mlevenje mesa. Kada će „sjajno ocenjeno“ Ministarstvo unutrašnjih poslova početi da hvata i terenske lopove? Jer, krađa gvožđa i bakra se u svetu ne smatra sofisticiranim kriminalom, za te istrage nisu potrebni visoko obrazovani i tehnološki opremljeni forenzičari.

 
Novi magazin, 02.12.2013.

Peščanik.net, 02.12.2013.