Sloboda, promjena i društvena pravda su tri glavna zahtjeva koje je egipatski narod pokušao mirno i dostojanstveno zahtijevati na početku najmasovnijih demonstracija u historiji Egipta koje traju već treću sedmicu. Naišao je na brutalni odgovor, prvo policijskih snaga, a potom i hitro okupljene, plaćene i dirigirane rulje tzv. pro-Mubarakovih pristalica, okupljenih, vođenih i logistički poduprtih od strane sigurnosnih agencija režima. Glavna odlika strategije odgovora Mubarakovog režima na proteste egipatskog naroda jeste iscrpiti ili bolje kazano “ispuhati” demonstrante nizom ustupaka od prerasporeda vlade, imenovanja pod-predsjednika, poziva na pregovore do posljednjih najava povećanja primanja i penzija uposlenicima javnog sektora.

Predviđati dešavanja na Bliskom Istoku graniči sa krajnjom naivnošću, međutim, ono što se sada može sagledavati, jeste prisustvo tri straha: strah od (nastavka) autokratije kojeg ima egipatski narod, strah od haosa kojeg protežira Mubarakov režim i strah od eventualne teokratije kojim je opsjednut najvažniji globalni igrač – Sjedinjene Države. Dešavanja, prvo u Tunisu, pa potom u Egiptu pokazala su da 350 miliona ljudi, koliko se predviđa da živi u regionu, obiluje očekivanjima. Sve stariji vladari ovog svijeta pred naletom slobodarskog duha odjednom izgledaju nestabilno i klimavo. Događaji koje još uvijek gledamo na ulicama najmnogoljudnije muslimanske metropole potvrđuju univerzalnu istinu: da nijedan narod ne može biti zauvijek držan u okovima diktatura i sistematskih ugnjetavanja.

Također, kada je u pitanju vanjski faktor, prvenstveno Sjedinjene Države, koje, barem u dosadašnjem toku dešavanja, stabilnost stavljaju iznad demokratije, prije svega zbog godinama generiranog straha od islamskog faktora u političkom životu, njihova politička strategija i pozicioniranje spram krize u najvećoj arapskoj naciji je u najmanju ruku uznemirujuća. Upravo ovakva strategija, koja više liči na kockanje, može poroditi najgori mogući rezultat – onaj kojeg se Zapad najviše boji. Ukoliko Zapad ne može podržati egipatski narod u njegovom stremljenju da sam sebi odredi svoju političku budućnost, onda će se dosada već upitna misija širenja demokratije i ljudskih prava bilo gdje u svijetu dovesti u potpuni debakl. Ostaviti na cjedilu 85 miliona ljudi pod diktaturom poznatom po brutalnosti policijskih i sigurnosnih aparata, ugnjetavanju i manipuliranju opozicijom i torturi nad političkim oponentima i predstavnicima javnog sektora (prvenstveno medijima) – ne samo da će biti moralna kataklizma, već će to kreirati uvjete za “savršenu oluju” koja može voditi daleko opasnijem i krvavijem smjeru od onoga što smo već vidjeli na ulicama Kaira.

Svjedoci smo jednog krajnje civiliziranog i dostojanstvenog revolta naroda, posebno mladih, protiv ugnjetavanja, neslobode, straha i siromaštva, a koji se, nažalost, u proteklim danima pretvorio u haos orkestriran od strane vladajućeg režima. Mubarakov režim tone i pored unutarnjih faktora, poglavito armije, policije i sigurnosnog aparata koji su još uvijek uz režim, diktaturu na površini održava upravo rezignirani stav Zapada i preferiranje koncepta sigurnosti nad demokratijom i ljudskim pravima. Briga za političkim vakuumom, odnosno, vrtlogom koji bi iza sebe potonuće ovog režima ostavilo opravdana je, ali nikako nije opravdanje da se menadžment tranzicije iz diktature u demokratiju povjeri snagama i osobama koje su bili ključni stubovi te diktature. Zar likovi poput Omara Sulejmana, bivšeg kontraverznog šefa obavještajne službe, čovjeka koji je, po onome što je objavio Wikileaks, dnevno bio na vrućoj liniji sa Tel Avivom i koji je bio ključni saveznik u izraelskom zločinačkom napadu na Gazu prije dvije godine, može biti kredibilna osoba kojoj će egipatski narod povjeriti tranziciju iz diktature u slobodu? Egipatski obavještajci su, kako navode dokumenti, bili ključni u navodnom lociranju Hamasa tokom famozne operacije u Gazi. Koga su i kako “locirali” Sulejmanovi operativci uvjerio se čitav svijet u bilansu civilnih žrtava pokolja u Gazi. Egipatski narod vjerovatno neće, ali hoće, sve su prilike, Američka administracija. Briga, bolje reći opsjednutost Sjedinjenih Država tzv. “islamistima” zasnovana je na predrasudama i godinama akumuliranom strahu prema zagovornicima političkog islama koje je uz izraelsku propagandu, na poslijetku, generirao i sam Mubarak.

Mubarakov režim je probleme sa radikalnim skupinama imao i ranije i rješavao ih ponekad krajnje uspješno. Međutim, suzbijanje radikalizma Mubarak je godinama koristio kao glavnu strategiju zatiranja svake vrste organizirane opozicije. Ne treba zaboraviti, da su egipatski zatvori, između ostalih, iznjedrili ideologe i lidere današnjeg globalnog terorizma. Potom je tu godinama kreirani imidž u Zapadnom svijetu koji se još više deformisao u toku posljednje decenije koja je na globalnoj sceni obilježena američkim “ratom protiv terorizma”. Dakako, strah i predrasude koje Zapad ima u tom pogledu se mogu razumijeti, ali se ne može stalno zaklanjati iza njih i dovoditi u zamku čitav jedan demokratski revolt i revoluciju. Konačno, demokratija na Bliskom Istoku, regionu koji baštini islamsku kulturu i tradiciju, neće biti moguća bez uključivanja političkog aktivizma koji je na neki način inspirisan idejama te religije. Islamski pokreti još nisu dobili priliku da se pokažu i razviju u demokratskom procesu – oni su, čemu je tuniski pokret Nahda (Renesansa) egzamplar, prošli duboke procese adaptacije i općeprihvaćeno je mišljenje bi oni mogli igrati sličnu ulogu kao što to čine demo-kršćani u evropskim demokratijama.

I na kraju, ono što se navodi kao zaključak ovog jednog sasvim nepotpunog sagledavanja (jer revolucija još uvijek teče) onog što smo u protekle dvije sedmice vidjeli, pored hrabrosti i odlučnosti egipatskog naroda, jeste izrazito brutalan realistički pristup u međunarodnim odnosima. Pokazatelj je to i razmjera duhovne krize u kojoj se nalazi današnji tzv. “novi svjetski poredak”. Dešavanja koja još uvijek ne jenjavaju u Egiptu, čak iako se smire na najbolji način, zauvijek su promijenila odnos između egipatskog naroda i njihove vlasti. Ono što se desi u Kairu, intelektualnom, kulturnom i duhovnom centru arapskog svijeta, po pravilu se, kao trend širi u arapskom svijetu. Dakle, promijeniće uveliko odnos naroda i vlasti. Neki vladari su to mudro uočili i već, kao što vidimo, čine korake koji moraju biti načinjeni ka većoj emancipaciji civilnog društva, većoj reprezentaciji naroda u vlasti, većoj, rekao bih, i pravednijoj podjeli odlučivanja i vlasti – što i jeste duh demokratije. Neki to još nisu shvatili ali moraće. Kako će se to razvijati pred nama je da vidimo. Što se tiče islama koji je najdominantnija kulturno-civilizacijska odrednica ovog regiona on u svojoj srži jeste sloboda i revolucija slobode. Naravno, islam i njegove vrijednosti su često bili upregnuti u jarmove raznih totalitarizama i unatoč jednoj tako okrutnoj zloupotrebi islam kao svjetonazor nije izgubio ni trunke svoje snage da nadahne pozitivnim duhom “čista srca” milione ljudi širom planete što je samo po sebi čudo i pokazatelj njegovog univerzalizma. Dešavanja u Tunisu i Egiptu, na neki način aludiraju da se islamska civilizacija polako ali sigurno izvlači iz stanja krize i ti znaci su već vidljivi. U svjetskom poretku kojeg odlikuje nedostatak duha islamska civilizacija, uz sve svoje gubitke i zaostajanja sačuvala je taj jaki duhovni resurs s kojim može veoma kredibilno nastupiti na globalnoj sceni.

Najtamniji dio noći je onaj pred samu zoru. Tama koja upravo obavija demonstracijama (naizgled) zamoreni Egipat, a čiji narod već drugu sedmicu protestvuje za svoje osnovno pravo – slobodu – još je više zacrnjena međunarodnom hipokrizijom koja oklijeva dati punu podršku jednom tako originalnom i dostojanstvenom vapaju. “Više nas nije strah. Ne bojimo se! Radije ćemo umrijeti nego odustati….” izjave su velikog broja sudionika najvećih protesta u ovoj zemlji od vremena faraona, a one su, ustvari, najindikativniji pokazatelj srži problema kako Egipta tako i šireg regiona Bliskog Istoka – nedostatka slobode!

Preporod, 11.02.2011.

Peščanik.net, 12.02.2011.