Daleke 1859., nakon dvadesetogodišnjeg nećkanja, dvoumljenja, prikupljanja dodatnog materijala, brušenja i glačanja dokaza, Charles Robert Darwin (1809. – 1882.) je konačno objavio svoje najpoznatije djelo, čiji puni naziv glasi O porijeklu vrsta putem prirodne selekcije, iliti o očuvanju favorizovanih rasa u borbi za život.Početni tiraž od 1250 primjeraka je razgrabljen praktično odmah po puštanju u prodaju. Radu na knjizi je prethodio Darwinov petogodišnji put oko svijeta (1831. – 1836.), koji je tek svršenog studenta teologije učvrstio u uvjerenju da vrste nastaju jedne od drugih, putem prirodne selekcije, i da dragi Bog tu nema šta puno da traži.
Čak i za devetnaesti vijek, dvadeset godina je dug period za objelodanjivanje jedne naučne ideje. Prijatelji su Darwina upozoravali da će se, ako ne požuri, pojaviti neko ko će ga preduhitriti i oteti mu zasluženu slavu. To se umalo desilo. Pola godine prije nego što će za knjigom O porijeklu vrsta nastati jagma kakvu obično asociramo uz riječi Harry iPotter, Darwin je primio pismo kojim ga jedan mlađi kolega obavještava da je došao do izvjesnih zaključaka, veoma dobro uklopivih u Darwinove ranije opservacije, i kako mu u tom smislu šalje jedan svoj rad na uvid. Slavni prirodnjak je bio šokiran i zatečen, ali i nesposoban da se, zbog porodične tragedije, lično posveti promociji svog mladog konkurenta. Umjesto toga, rukopis je proslijedio dvojici uticajnih prijatelja, s molbom da izdejstvuju objavljivanje pomenutog rada u kom god časopisu njegov konkurent bude našao za shodno.
Sir Charles Lyell (1797. – 1875.) je bio najznamenitiji geolog svog vremena, čiji su zaključci o postepenim promjenama na Zemljinoj kori odigrali odlučujuću ulogu u formiranju Darwinove teorije o nastanku vrsta. Po Darwinovom povratku sa puta oko svijeta, dva Charlesa su postali bliski prijatelji. Lyell, istina, nikad nije povjerovao u ideju evolucije putem prirodne selekcije, ali je vjerovao u prijateljstvo i neophodnost naučne debate, te je navaljivao da Darwin već jednom objavi tu svoju knjigu, jer će se neizbježno pojaviti neko ko će ga preduhitriti. I bi tako. U ljeto 1858., Lyell je primio Darwinovo pismo, u kom stoji da je jedan mladi naučnik upravo napisao rad koji sadrži praktično sve ideje koje je Darwin planirao da premijerno skupa predstavi u svom predstojećem, dugo pripremanom bestseleru. Mlađi Charles takođe moli starijeg da založi svoj autoritet u objavljivanje pomenutog rada u časopisu po želji autora.
Za razliku od Lyella i Darwina, Alfred Russell Wallace (1823. – 1913.) nije imao privilegiju da bude rođen u dobrostojećoj porodici. Bio je, međutim, obdaren inteligencijom, marljivošću, preduzimačkim duhom i izuzetnom radoznalošću. Među knjigama koje je u svojoj mladosti s oduševljenjem progutao istaknuto mjesto zauzimaju Dnevnici i zabilješke Charlesa Darwina i Principi geologije Charlesa Lyella. Inspirisan Darwinovim primjerom, Wallace se otisnuo na dva duga putovanja u neistražene zemlje, gdje mu se, jasno kao dan, ukazala misao: vrste nastaju jedna od druge, putem prirodne selekcije. Svjestan mogućeg značaja ove ideje, započeo je obimna istraživanja i korespodenciju sa svojim velikim uzorom, kojem je poslao svoj rad pod nazivom O tendenciji varijeteta da se beskonačno udalje od prvobitnog tipa, i zamolio uvaženog kolegu da dâ svoj sud.
Na zadovoljstvo svih zainteresovanih strana, Lyell i Sir Joseph Dalton Hooker (1817. – 1911.), drugi veliki Darwinov prijatelj, uredili su da Linneovsko društvo, najznačajnija prirodnjačka institucija u Engleskoj tog doba, istovremeno objavi radove Darwina i Wallace-a, pod zajedničkim nazivom O tendenciji vrsta da formiraju varijetete, i o produžetku varijeteta i vrsta putem prirodne selekcije. Uskoro nakon toga, Darwin i Wallace su se takođe sprijateljili. Potonjem je ubrzo pripala uloga najžešćeg zastupnika darvinizma, mlade i briljantne teorije koju je trebalo braniti od nasrtaja moćnika koji sujevjerje i drevne spise sumnjivog porijekla pretpostavljaju razumu i eksperimentalnoj provjeri.
Godine 2002., John E. Jones III (rođen 1955.) je postavljen od strane predsjednika Busha na mjesto saveznog okružnog sudije u državi Pensilvanija. Priča se da je Bush bio impresioniran Jonesovom posvećenošću hrišćanskoj vjeri, te činjenicom da je, kao predsjednik pensilvanijskog Odbora za kontrolu alkoholnih pića, zabranio prodaju piva Bad Frog, na čijoj se etiketi vidi žaba koja pokazuje srednji prst. Stoga nije čudo da su moćni religiozno-fundamentalistički krugovi u Americi odahnuli kad su saznali da je izvjesni predmet došao baš u ruke konzervativnog sudije Jonesa. Naime, godine 2005. je grupa roditelja iz gradića Dover tužila jednu srednju školu, zbog pokušaja da na mala vrata u program biologije uvede učenje „inteligentnog dizajna” (ID), po kom su živa bića previše kompleksna da bi nastajala evolucijom putem prirodne selekcije, što dakle implicira intervenciju Svevišnjeg. U sudnicu su bili pozvani zastupnici ID-ja i evolucije da iznesu svoje argumente. Saslušavši svjedoke, sudija Jones je zaključio da je „inteligentni dizajn” religijsko učenje presvučeno u providni pseudonaučni kostimić, te je kao takav nepodoban za podučavanje u državnim školama, budući da podriva Ustavom zagarantovanu odvojenost crkve od države. Jonesova crkva, partija i predsjednik zaista zastupaju tezu da je Bog stvorio Zemlju i sve na njoj za svega šest dana. Ipak, presuda i mišljenje sudije Jonesa od 139 strana predstavljaju jedan od najboljih tekstova u odbranu evolucije ikad napisan.
Srećna nam nova 2009. Prije dvjesta godina, rođen je Charles Darwin; prije sto pedeset, objavljena je izvjesna knjiga. Već su nam poželjeli sreće, uspjeha i novca. Ja nam još želim otvoren um, dosta truda i poštenja. Nazdravlje!
Vijesti, 04.01.2009.
Peščanik.net, 04.01.2009.