Kao što je znano, velika napast što je opsjedala XIX. stoljeće bila je povijest temâ razvića i zastoja, tema krize i ciklusa, tema akumulacije prošlosti, prenatrpanosti mrtvima, smrzavanja što prijeti svijetu. To je stoljeće ono bitno svojih mitoloških resursa našlo u drugom zakonu termodinamike. Sadašnja bi epoha možda više bila epoha prostora. U epohi smo simultanog, u epohi smo su-postavljanja (juxtaposition), u epohi smo bliskog i dalekog, susjednog, raspršenog. Nalazimo se u momentu u kojemu je, vjerujem, svijet na kušnji, ne toliko kao jedan veliki život što se razvija tijekom vremena, nego kao mreža što povezuje točke i ukršta svoje klupko. Moglo bi se reći da se stanoviti ideologijski konflikti koji potiču polemike našega doba odvijaju između pobožnih potomaka vremena i ogorčenih stanovnika prostora. Strukturalizam je – ili barem ono što je sabrano pod tim ponešto općenitim nazivom – napor da se među elementima, koji su možda tijekom vremena bili razdvojeni, uspostavi skup odnosa koji se pojavljuju kao su-postavljeni, protustavljeni, naizmjence implicirani, ukratko, koji čine da se ovi pojavljuju kao svojevrsna konfiguracija; zapravo, nije posrijedi negiranje vremena; to je određen način razmatranja onoga što nazivamo vremenom i onoga što nazivamo poviješću.

Valja u međuvremenu zamijetiti da prostor koji se sada pojavljuje na obzorju naših briga, naših teorija, naših sistema nije novotarija; sam prostor u zapadnjačkom iskustvu ima povijest. Niti se može podcijeniti fatalna ukrštenost vremena s prostorom. U vrlo grubom ocrtu te povijesti moglo bi se reći da je u srednjovjekovlju postojao jedan hijerarhijski skup mjesta: mjesta svetih i mjesta profanih, mjesta zaštićenih i mjesta, naprotiv, otvorenih i nebranjenih, urbanih mjesta i ruralnih mjesta (u svakom slučaju namijenjenih realnom životu ljudi). U kozmologijskoj teoriji postojala su nadnebeska mjesta protustavljena nebeskim; i nebeska mjesta koja su se, sa svoje strane, protustavljala zemaljskim; bilo je mjesta na kojima su se stvari smještale prispjevši tamo nasilno i mjesta gdje su, naprotiv, one našle svoj smještaj i svoje prirodno počivalište. Sva ta hijerarhija, sva ta protustavljenost, to ukrštanje mjesta činili su ono što bi se, vrlo grubo, moglo nazvati srednjovjekovnim prostorom: prostorom lokalizacije.

Taj je prostor lokalizacije s Galileom otvoren, budući da prava sablast koju je izazvalo Galilejevo djelo nije bilo otkriće, ponovno otkriće da se Zemlja okreće oko Sunca, nego uspostava beskrajnog i beskrajno otvorenog prostora; takvog da su se mjesta srednjovjekovlja našla u svojevrsnoj rasplinutosti, da mjesto neke stvari nije ništa više doli točka u njezinu kretanju, da počinak neke stvari nije ništa više doli beskonačno usporeno kretanje. Drugim riječima, počevši od Galileja, počevši od XVII. stoljeća, lokalizaciju (localisation) je zamijenilo prostiranje (l’étendue).

Danas smještanje (l’emplacement) dolazi na mjesto prostiranja koje je nekoć zamijenilo lokalizaciju. Smještanje je određeno odnosima bliskosti između točaka i elemenata; formalno, oni se mogu opisati kao nizovi, stabla i rešetke.

S druge pak strane, vrlo nam je dobro znano kakvu važnost ima problem smještanja u suvremenoj tehnici: pohranjivanje informacija ili parcijalnih rezultata proračuna u memoriju stroja, kruženje diskretnih elemenata, proizašlih aleatorno (kao što je kretanje automobila ili ponajprije zvukova koji se prenose telefonskim linijama), položaj elemenata, obilježja ili kodova, unutar jednog slučajno podijeljenog skupa, svrstanog u univokalnu klasu, ili u klasu plurivokalnog itd.

Na još konkretniji način, problem mjesta (place) ili smještanja postavlja se ljudima u području demografije; taj krajnji problem smještanja čovječanstva ne svodi se samo na to hoće li biti dovoljno mjesta za sve – problem koji je, u svakom slučaju, od prvorazredne važnosti – nego je i problem spoznaje kojim odnosima blizine, kakvoj vrsti pohranjivanja, kretanja, označavanja i razvrstavanja se mora dati prvenstvo, u ovoj ili onoj situaciji, u ovisnosti o cilju kojemu se teži. Mi smo u epohi u kojoj nam se prostor nadaje u obličju odnosa smještanja.

U svakom slučaju, mislim da se današnja nelagoda bitno tiče prostora, nedvojbeno puno više nego vremena; vrijeme nam se vjerojatno predočuje jedino još kao jedna od igara mogućih rasporeda elemenata raštrkanih u prostoru.

No unatoč svim tehnikama što ga opkoljuju, unatoč svoj mreži znanja koja omogućuje njegovo određenje i formaliziranje, sadašnji prostor možda još nije posve desakraliziran, za razliku od vremena desakraliziranog u XIX. stoljeću. Naravno, postoji stanovita teorijska desakralizacija prostora (ona kojoj je poticaj dalo Galilejevo djelo), no izgleda da još uvijek nismo prispjeli do praktične desakralizacije prostora. Moguće je, zapravo, da našim životima ponovo upravlja određen broj oprečnosti koje se ne mogu dotaći, na koje institucije i praksa nemaju hrabrosti udariti; oprečnosti koje podrazumijevamo kao sve što je dano: primjerice oprečnosti između javnog i privatnog prostora, obiteljskog i društvenog, kulturnog i utilitarnog, prostora dokolice i prostora rada – sve su te oprečnosti potaknute prikrivenom sakralizacijom.

Bachelardovo – veličanstveno – djelo, opisi fenomenologâ naučili su nas da ne živimo u homogenom i praznom prostoru, nego, naprotiv, u prostoru zasićenom odlikama, u prostoru koji je, možda, čak obuzet fantazmom; prostor naše primarne percepcije, naših snova, naših strasti zatočenih u njemu samome odlikama koje su mu gotovo intrinzične: to je prostor lak, eteričan, proziran, ili pak prostor mračan, hrapav, zakrčen. To je još i prostor visina, prostor vrhova ili, naprotiv, prostor dna, prostor blata, prostor koji može biti tečan kao izvorska voda, prostor koji može biti nepomičan, stamen kano kamen ili kristal.

Međutim, ove se analize, kolikogod bitne za suvremenu misao, ponajprije odnose na unutarnji prostor. A ja bih sada želio govoriti o izvanjskom prostoru. Prostor u kojemu živimo, kojim smo zavedeni da u njega izađemo iz sebe, u kojemu se odvija erozija naših života, našeg vremena i naše povijesti, taj prostor koji nas slama i troši i sam je heterogen. Drugim riječima, ne živimo u nekoj vrsti praznine, u nutrini u kojoj se mogu situirati pojedinci i stvari. Ne živimo u nutrini neke praznine oslikane različitim blještavilima, živimo unutar skupa odnosa koji određuje smještanja nesvodiva jedna na druga i koja se apsolutno ne mogu superponirati.

Naravno, moglo bi se nedvojbeno posegnuti za opisom tih različitih smještanja, tražeći skup odnosa kojima se ona mogu objasniti. Primjerice, opisati skup odnosa koji određuju smještanja prijelaza, putova, vlakova (izvanredno klupko odnosa sadržano je u vlaku, budući da je vlak stvar kroz koju se prolazi, pomoću koje se može prijeći s jedne točke na drugu i koja je i sama sposobna prelaziti). Može se opisati, preko klupka odnosa koji dopuštaju da ih se opiše, smještanje privremenih odmorišta: kafića, kina, plaža. Bilo bi također moguće odrediti, preko njihovih mreža odnosa, smještanje odmora, zatvorena ili polu-otvorena, što ga čine kuća, spavaća soba, krevet itd. No ono što me zanima, to su, među svim tim smještanjima, stanoviti među ostalima koji imaju čudnu osobinu da su u odnosu sa svim drugim smještanjima, ali tako da suspendiraju, neutraliziraju ili preokreću skup odnosa koji se u njima očituju, označeni, odraženi i odražavajući. Ti se prostori, na neki način povezani sa svima ostalima, a ipak protuslovni s ostalim smještanjima, dijele na dva glavna tipa. 

 
HETEROTOPIAS

Ponajprije, utopije. Utopije, to su smještanja bez realnog mjesta. Smještanja koja stupaju u odnos direktne ili obrnute analogije s realnim prostorom ili društvom. Ona su samo društvo dovedeno do savršenstva, ili pak naličje tog društva, tek, u svakom slučaju, utopije su prostori koji su u svojoj biti nerealni.

Postoje, također, i to vjerojatno vrijedi za sve kulture i sve civilizacije, mjesta realna, zbiljska, obrisi kojih se naziru u svakoj ustanovi društva, i koja su svojevrsna protu-smještanja, svojevrsne utopije uprostorene posredstvom realnih smještanja, svim onim realnim smještanjima koja se mogu iznaći unutar kulture istodobno kao predstavljena, osporena i preokrenuta, mjesta koja su izvan svih mjesta, no čiji se položaj ipak može realno odrediti. Ta mjesta, budući apsolutno druga u odnosu na sva smještanja koja odražavaju i o kojima govore, nazvat ću, za razliku od utopija, heterotopijama; vjerujem da između utopija i ovih smještanja apsolutno drugih, heterotopija, postoji nedvojbeno svojevrstan doživljaj miješanja, graničenja svojstvena zrcalu. Zrcalo je naposljetku isto tako utopija, budući da je mjesto bez mjesta. U njemu se vidim tamo gdje nisam, u nerealnom prostoru koji se potencijalno otvara iza površine, tamo sam gdje me nema, kao neka sjena koja meni samome daje moju vlastitu vidljivost, koja mi dopušta vidjeti se tamo gdje sam odsutan: utopija zrcala. No to je jednako tako heterotopija, u mjeri u kojoj zrcalo realno postoji i u kojoj ima, spram mjesta što ga zauzimam, neku vrstu povratnog učinka; krenuvši prema njemu, otkrivam svoju odsutnost s mjesta na kojemu jesam, zato što se vidim ondje. Počevši od tog pogleda koji mi se u stanovitoj mjeri vraća, iz dubina toga virtualnog prostora s druge strane zrcala, okrećem se sebi, polako svraćajući pogled na sebe, rekonstruirajući se na mjestu na kojem se nahodim; zrcalo funkcionira kao heterotopija budući da, kad god se pogledam u njemu, mjesto koje zauzimljem biva i sasvim realnim – ono je zapravo u svezi s cjelokupnim okolnim prostorima – i sasvim nerealno, jer, da bi bilo zamijećeno, ono nužno mora proći kroz tu virtualnu točku koja se nalazi ondje, u zrcalu.

Što se tiče heterotopija u pravom smislu riječi, kako ih možemo opisati, kakav je njihov smisao? Mogla bi se pretpostaviti, neću reći znanost, budući da je to danas odveć otrcana riječ, nego neka vrsta sistematskog opisa koji bi imao za predmet, u odnosu na dano društvo, proučavanje, analizu, opis, „čitanje“, kako se danas rado veli, tih različitih prostora, tih drugih mjesta, u nekoj vrsti mitskog i istodobno realnog nadmetanja s prostorom u kojemu živimo; takav bi se opis mogao nazvati heterotopologijom.

Njegovo je prvo načelo da vjerojatno ne postoji nijedna kultura u svijetu koja nije sačinjena od heterotopija. One su konstanta svih ljudskih skupina. No heterotopije očito poprimaju vrlo promjenjiva obličja i vjerojatno ne postoji jedno jedino obličje heterotopije koje bi bilo apsolutno univerzalno. Mogu se ipak razlučiti dva glavna tipa.

U takozvanim se „primitivnim“ društvima javlja određeno obličje heterotopije koje bih nazvao heterotopijom krize, što će reći da sadrži povlaštena ili sveta mjesta, nijema, rezervirana za pojedince koji se, s obzirom na društvo ili sredinu u kojoj žive, nalaze u stanju krize. Adolescenti, žene tijekom menstrualnog perioda, trudnice, starci itd.

U našem društvu ove heterotopije krize polako nestaju, premda su im se zadržali neki ostaci. Primjerice, internati za mladiće, u obliku kakav su imali u XIX. stoljeću, ili vojna obuka, igrali su istu takvu ulogu, omogućili su da se prva znamenja muške seksualnosti očituju „drugdje“, izvan obitelji. Za mlade je djevojke, do sredine XIX. stoljeća, postojala tradicija „medenog mjeseca“ ili „voyage de noces“ (bračnog putovanja); ta je tema drevna. Defloracija se djevojke morala dogoditi „nigdje“, vlak ili hotel bili su u to vrijeme to mjesto-nigdje (lieu de nulle part), heterotopija bez zemljopisnih koordinata.

Ipak, te heterotopije krize danas nestaju i bivaju zamijenjene, kako mi se čini, heterotopijama koje bi se mogle nazvati heterotopijama otklona (déviation): one koje nastanjuju pojedinci čije ponašanje odstupa od uobičajenoga prosjeka ili norme. To su prihvatilišta, psihijatrijske klinike; to su, razumije se, i zatvori, a ovom se popisu nedvojbeno moraju dodati i starački (mirovni) domovi koji se u stanovitom smislu nalaze na granici između heterotopije krize i heterotopije otklona. To je stoga što u društvu poput našega, u kojemu je užitak pravilo, neaktivnost starosti čini svojevrstan otklon.

Drugo načelo opisa heterotopija: tijekom svoje povijesti društvo može na vrlo različite načine primjenjivati jednu heterotopiju koja postoji i koja nikada ne prestaje postojati. Zapravo, svaka heterotopija ima jasnu i točno određenu ulogu unutar društva i jedna te ista heterotopija, u ovisnosti o sinkroniji kulture u kojoj se nalazi, može imati različitu ulogu.

Uzmimo, primjerice, neobičnu heterotopiju groblja. Groblje je zacijelo „drugo“ mjesto u odnosu na obične kulturne prostore, ali je to prostor povezan sa skupom svih smještanja grada ili društva ili sela, budući da svaki pojedinac, svaka obitelj ima na groblju ponekog srodnika. Moglo bi se reći da groblje praktično odvajkada postoji u zapadnjačkoj kulturi, ali je ipak pretrpjelo važne preinake, budući da se do XVIII. stoljeća groblje nalazilo u samom srcu grada, tik do crkve. Tu je postojala hijerarhija svih mogućih vrsta grobova. Bilo je kosturnica u kojima su mrtvi gubili i zadnje tragove individualnosti, bilo je pojedinačnih grobova i grobova u samoj crkvi, koji su obično podizani prema dva modela, jednostavna kamena ploča s oznakom ili mauzolej sa statuama. Groblje, smješteno u sveti prostor crkve, poprima posve drukčije obilježje u modernoj civilizaciji i zanimljivo je da je u epohi ili civilizaciji koja se vrlo grubo određuje kao „ateistička“ u zapadnjačkoj kulturi nastao takozvani kult mrtvih.

U osnovi, bilo je prirodno da se u epohi u kojoj se zbilja vjerovalo u uskrsnuće tijela i besmrtnost duše, zemnim ostacima ne pridaje ključna važnost. Naprotiv, od trenutka u kojem više nije bilo sigurno postojanje duše, niti da tijelo uskrsava, puno se veća pozornost izgleda poklanja posmrtnim ostacima koji su, naposljetku, jedini trag našeg postojanja u svijetu i u riječima.

U svakom slučaju, od XIX. stoljeća naovamo svatko od nas ima pravo na vlastitu malu kutiju za vlastito malo raspadanje, ali je, s druge strane, tek od XIX. stoljeća počelo premještanje groblja na periferiju grada. Uzajamno s ovom individualizacijom smrti i građanskim prisvajanjem groblja javlja se opsjednutost smrću kao „bolešću“. Pretpostavlja se da mrtvi prenose bolest na žive i da njihova prisutnost u blizini kuća i crkve, gotovo nasred ulice, sije smrt. Ta velika tema širenja bolesti zarazom s groblja ustrajat će do kraja XVIII. stoljeća, ali tek tijekom XIX. stoljeća počinje preseljenje groblja prema predgrađima. Groblja ne čine više sveti i besmrtni dah grada, nego „drugi grad“ u kojemu svaka obitelj ima svoj mračni dom.

Treće načelo. Heterotopija ima moć da na jednom realnom mjestu su-postavi više prostora, više smještanja koja su međusobno nespojiva. Tako se u teatru, na pravokutniku pozornice, smjenjuju nizovi mjesta koja su jedna drugima strana; isto je tako kino vrlo neobična pravokutna prostorija, iz pozadine koje se trodimenzionalni prostor projektira na dvodimenzionalni ekran; no možda je najstariji primjer ovih heterotopija, u obličju protuslovnih smještanja, drevni primjer vrta. Nemojmo zaboraviti da je ta začudna, sada već tisućgodišnja tvorevina, na Orijentu imala veoma duboka, kao nataložena, značenja. Tradicionalni je perzijski vrt bio sveto mjesto koje je u okviru svojega pravokutnika trebalo sadržavati četiri odvojena dijela, koji su predstavljali četiri strane svijeta, kao i jedan prostor, još svetiji od ostalih, nalik uvali, pupku svijeta na njegovoj sredini (tu se nalazio bazen i vodoskok); sva je vegetacija vrta bila koncentrirana u tom prostoru, kao u nekoj vrsti mikrokozmosa. Što se tiče ćilima, oni su izvorno bili reprodukcija vrta; vrt, to je bio ćilim na kojemu je svijet u svojoj sveukupnosti dostigao simbolično savršenstvo, a ćilim neka vrsta pokretnog vrta u prostoru. Vrt, to je najsitniji djelić svijeta i istodobno sveukupnost svijeta. Vrt je od početka Antike vrsta sretne i univerzalne heterotopije (iz koje su izvedeni naši zoološki vrtovi).

Četvrto načelo. Heterotopije su uglavnom u svezi s fragmentima vremena, to jest, one se otvaraju kroz ono što bismo mogli nazvati, prema čistoj simetriji, heterokronijama; heterotopija posvema obavlja svoju funkciju od trenutka kad se ljudi nađu u nekoj vrsti posvemašnjeg prekida sa svojim tradicionalnim vremenom; tu se može vidjeti do koje je mjere groblje izrazito heterotopijsko mjesto, budući da groblje počinje s tom čudnom heterokronijom, koja je, za pojedinca, gubitak života, i ta navodna vječnost u kojoj se ono ipak ne prestaje rastakati i nestajati.

Općenito uzevši, u društvima poput našeg, heterotopija i heterokronija organizirane su i raspoređene na relativno složen način. Ponajprije, postoje heterotopije vremena akumuliranih ad infinitum, kao što su muzeji i biblioteke; muzeji i biblioteke su heterotopije kod kojih se vrijeme ne prestaje gomilati i uspinjati prema vlastitom vrhuncu, premda su do kraja XVII. stoljeća muzeji i biblioteke još bili izražaj pojedinačnog izbora. Zauzvrat, ideja skupljanja svega, želja da se sazda svojevrstan opći arhiv, želja da se sva vremena, sva razdoblja, obličja i stilovi zatoče na jednom mjestu, zamisao da se sva vremena pretvore u jedno mjesto, ali mjesto koje je u stvari izvan vremena, nepristupačno njegovu nagrizanju, nakana da se organizira tako svojevrsna neprestana i neograničena akumulacija vremena na jednom nepokretnom mjestu, sve to pripada našem modernitetu. Muzeji i biblioteke su heterotopije svojstvene zapadnjačkoj kulturi XIX. stoljeća.

Naspram tih heterotopija, vezanih za akumulaciju vremena, postoje i heterotopije koje su povezane, naprotiv, s vremenom u njegovom najpovršnijem, najprolaznijem i najnestalnijem vidu, onom u obliku svetkovine. To su heterotopije koje nisu više vječnosne (éternitares), nego apsolutno privremene (chroniques). Takva su sajmišta, te čudesne praznine smještene na rubu gradova, naseljene, jednom ili dva puta godišnje, barakama, tezgama, najrazličitijim predmetima, hrvačima, ženama-zmijama, gatarama itd. Nedavno je izmišljena jedna nova heterotopija privremenog, sela za odmor; polinezijska sela koja stanovnicima gradova nude tri mala tjedna primitivne i vječne goloće. Lako se uočava, s druge strane, da se ova dva tipa heterotopije, heterotopija svetkovine i heterotopija vječnosti vremena koje se akumulira, približavaju jedan drugom, da su kolibe na otoku Džerba na neki način srodne bibliotekama i muzejima i da se, ponovnim otkrivanjem polinežanskog života, vrijeme ukida, ali to je isto tako vrijeme ponovno nađeno, u kojemu je sadržana sva povijest humanosti koja seže do svojih pra-početaka kao do kakva velikog, neposredovanog znanja.

Peto načelo. Heterotopije vazda pretpostavljaju sustav otvaranja i zatvaranja koji ih istodobno izolira i čini probojnima (pénétrables). Općenito, čovjek na heterotopijsko smještanje ne dolazi svojevoljno. Ili bolje, postoji prisila, što je slučaj s kasarnom, zatvorom, ili se pak mora podvrgnuti obredima čišćenja. Tamo se može ući samo uz posebnu dozvolu ili nakon obavljanja stanovitog broja radnji. Postoje i heterotopije posvećene isključivo tim aktivnostima očišćenja, očišćenja polu-religioznih-polu-higijenskih, poput muslimanskih hamama, ili pak očišćenja naizgled čisto higijenskih, poput skandinavskih sauna.

Ima onih drugih koje su, naprotiv, naizgled puka otvaranja, no koje, općenito, kriju čudna isključenja; svatko može ući u neko od tih heterotopijskih smještanja, no ona su, pravo govoreći, ništa drugo do iluzija: mislite da ste ušli, no u času kada ste unutra, isključeni ste, mislim, primjerice, na one znamenite sobe kojih je bilo na velikim farmama u Brazilu i, općenito, diljem južne Amerike. Ulazna vrata nisu vodila u glavni dio kuće, u kojemu je živjela obitelj, tako da je svatko tko bi tuda prolazio, svaki putnik-namjernik, imao pravo da ta vrata otvori, uđe u sobu i u njoj prenoći. Dakle, te su sobe bile takve da onaj tko bi u njih ušao nije nikada mogao doprijeti do središta obiteljskog života, bio je vazda slučajni prolaznik,  nikada pravi gost. Ovaj bi se tip heterotopije, koji je danas gotovo posve nestao iz naše civilizacije, mogao možda prepoznati u znamenitoj američkoj „motelskoj“ sobi u koju čovjek ulazi u svojemu vozilu i sa svojim partnerom i gdje je nezakoniti seks istodobno posvema skriven i posve zaštićen, postranjen, a da ne bude, uza sve, pod otvorenim nebom.

Šesto načelo. Posljednja je značajka heterotopija da su one, u odnosu na ostatak prostora, funkcija. Ta se realizira između dva oprečna pola. Ili bolje, one imaju ulogu stvoriti prostor iluzije koji razobličuje iznovice svu iluzornost realnog svijeta, sva ta smještanja unutar kojih je ljudski život pregrađen. Može biti da je uloga koju imaju odigrati tijekom duga vremena sve te znamenite javne kuće, pružiti ono čega smo lišeni. Ili pak, naprotiv, stvoriti drugi prostor, realan, isto tako savršen, skrupulozan i dobro uređen koliko je ovaj naš u neredu, loše uređen i mutan. To nije heterotopija pričina, nego kompenzacije i pitam se nije li tračak toga prisutan i u funkcioniranju stanovitih kolonija.

U stanovitim slučajevima one su, na razini opće organizacije zemljišnog prostora, igrale ulogu heterotopija, mislim primjerice, u trenutku prvog vala kolonizacije u XVII. stoljeću, na neka puritanska društva što su ih Englezi osnovali u Americi i koja su bila apsolutno savršena druga mjesta.

Mislim također na one izvanredne jezuitske kolonije, osnovane u Južnoj Americi: divne, posvema uređene kolonije u kojima je ljudsko savršenstvo bilo zbilja dostignuto. Jezuiti Paragvaja osnovali su kolonije u kojima je život bio uređen do najsitnijih pojedinosti. Selo je građeno prema strogom obrascu, oko pravokutnog trga s crkvom na jednom kraju, školom s jedne i grobljem s druge strane i, naspram crkve, ulicom koja je s drugom ulicom činila pravi kut; obitelji su imale svaka svoju malu baraku duž jedne od ovih dviju osi, obrazujući na taj način točnu reprodukciju Kristova znamenja. Tako je kršćanstvo svojim znamenjem bitno obilježilo prostor i zemljopis američkog svijeta.

Svakodnevni život pojedinaca nije uređivala pištaljka nego zvono. Buđenje je bilo utvrđeno za sve u isti sat, posao je počinjao za sve u isti sat; obroci u podne i u pet sati; potom su ljudi odlazili na spavanje, a u ponoć se zbivalo ono što je znano kao bračno buđenje: na zvuk samostanskog zvona svatko je ispunjao svoju dužnost.

Javne kuće i kolonije, to su dva ekstremna tipa heterotopije, i ako se pomisli, nakon svega, da brod, taj komad plivajućeg prostora, mjesto bez mjesta, koje živi samo za sebe, koje se istodobno zatvara u sebe i otpravlja na beskrajnost mora i koje, od luke do luke, od laviranja do laviranja, od javne kuće do javne kuće, plovi čak do kolonija u traganju za najskrivenijom dragocjenošću njihovih vrtova, shvatit ćete zašto je on, brod, za našu civilizaciju, od XVI. stoljeća do današnjih dana, ne samo najveći instrument ekonomskog razvića (što nije predmet mojega današnjeg obraćanja), nego i najveće vrelo mašte. Brod je heterotopija par excellence. U civilizacijama bez brodova snovi presušuju, špijunaža smjenjuje pustolovinu, a policija gusare. 

 
Michel Foucault, Des espaces autres (conférence au Cercle d’études architecturales, 14 mars 1967), u: Architecture, Mouvement, Continuité, 5/1984, pp. 46-49.

Preveo s francuskog Mario Kopić

Peščanik.net, 31.08.2013.