Činjenica da Prajd već nekoliko godina zauzima veliki javni prostor (a da Prajd marš nije moguć), govori o tome da je LGBT tematika ograničena brojnim tabuima i predrasudama, koji ih dodatno mistifikuju i izmeštaju iz sfere dijaloga u sferu senzacionalizma.

Jedno od mističnih pitanja koja se postavljaju u javnosti sažeto bi moglo da glasi: Da li su sve LGBT osobe i organizacije za održavanje Prajda?

Naravno da nisu, ali pre nego što nastavim, primećujem prvu zamerku dela zajednice na – akronim LGBT (lesbian, gay, bisexual, trans). Neki će se upitati zašto ovaj akronim ne glasi GLBT, što je praksa u Americi, odakle je ideja Prajda i potekla. Na to odmah dolazi agrument o marginalizaciji lezbejki (jer L nije prvo slovo). Da bi se i osobe koje ne prihvataju normative ustaljenih identiteta (kao što su gej i lezbejka) osetile uključenima, dodaćemo i Q (queer), dok će oni koji se propituju dodati još jedno Q (questioning). Tako bi moglo da dođe do pomirenja u vidu akronima LGBTQQ, ali postoje i interseks osobe, pa tome valja dodati i jedno I. Da bi se sve lepo definisalo i svi bili ravnopravni, dodajemo i dva T: jedno za transvestite, drugo za transeksualne osobe. Onda valja dodati i jedno A za aseksualne, koji tvrde da su apsolutno marginalizovani od strane svih „seksualnih“. Poslednjih godina, sve se češće susreće i termin panseksualnost, pa svim slovima dodajemo i P. Tu je i MSM populacija, odnosno muškarci koji imaju seks sa drugim muškarcima, a nisu gej. Ni biseks. Ili jesu. Želja da niko ne bude isključen rezultiraće i uključivanjem: TS, SM, BDSM i drugih akronima. To je dobro, jer uzdrmava temelje heteronormativnog i patrijarhalnog društva, koje i dovodi do netrpeljivosti i nasilja, ali istovremeno stvara nove grupe koje će se osećati nedovoljno uključenima u proces afirmacije. Zadatak je svakako težak.

Uglavnom, konsenzus u aktivističkim krugovima u Srbiji je termin LGBT. Njega su, uz puno muke, prihvatile institucije i mediji. Godinama svi horski izgovaramo „el-dži-bi-ti“ čvrsto verujući da to svi građani razumeju. Međutim istraživanje Ipsosa obavljeno ovog leta pokazalo je da građani Srbije apsolutno ne poznaju ovaj akronim. Poznavanje slova je na nivou nagađanja, a najviše poteškoća izaziva slovo B (neko ga je definisao kao – bipolarni). Termini koji su bliski većem delu ljudi oko nas su: homoseksualac, gej i lezbejka.

Dakle, već na samom početku postoji problem kako definisati ovu zajednicu. I – da li nju čine i ljudi koji su heteroseksualni, a potpuno je podržavaju? Postavlja se i pitanje da li „ta“ zajednica treba da traži svoju potpunu autonomiju i nezavisnost u odnosu na dominantno heteroseksualno društvo.

U daljem tekstu koristiću akronim LGBT(+), gde (+) uključuje apsolutno svaku moguću i postojeću grupu koja se referiše na rodni identitet, seksualnu orijentaciju i/ili seksualnu praksu.

Širi dalje: ljubav!

Ukoliko se saglasimo da, bez obzira na samoidentifikaciju, Prajd zastupa interese svih osoba prema kojima se društvo odnosi represivno na osnovu njihovog rodnog identiteta, seksualne orijentacije i seksualnih praksi, dolazimo do sledećeg problema: ljubav VS seksualnost.

Jedan deo LGBT (+) zajednice ima potrebu da se distancira od tzv.perverznih, koji bi da na Prajdu promovišu svoje fetiše i prakse (bear, leather, SM, BDSM…), ili ima odbojnost prema biseksualnim osobama (jer „ne mogu da se odluče šta su“), ili prema transeksualnim osobama (jer „one menjaju pol hirurški, pa nije u pitanju „čista priroda“ već dodatna intervencija“).

Ali i nakon toga, debata se nastavlja: kako želimo da budemo prikazani i ko treba da nas zastupa?

Jedan deo LGBT (+) zajednice smatra da u javnosti treba da se pojavljuju isključivo uspešne, lepe, LGBT (+) osobe, koje svojim stavovima, govorom, gestikulacijom, izgledom neće provocirati javnost i koje će „nas“ prikazati kao sasvim obične ljude koji žive tu, tik uz nas. Ali onda se oglasi druga strana koja kaže da „ne treba podilaziti patrijarhalnim normativima“ i da je neophodno da nas društvo prihvati takve kakvi smo, sa svim našim afinitetima i obeležjima, čak i kada to kod „većine“ izaziva sablazan, neugodnost, pa i strah.

Kako se ni ovde nismo složili, prelazimo na drugu vrstu sadržaja, a to je javnost. Dok će prvi reći da je potrebno zauzeti svaki javni prostor, ići u svaku TV emisiju, razgovarati sa apsolutno svima, drugi će se gnušati komercijalizacije slobode i osuđivati gostovanja LGBT (+) aktivista u gledanim TV programima.

Sve to potiče iz još jedne tačke razilaženja: politike. Aktivisti za LGBT (+) prava u Srbiji uglavnom imaju jasan politički stav prema mnogim stvarima: ratu, zločinima, nasilju u porodici, pravima životinja, feminizmu, levici, kapitalizmu, rasizmu…, ali u praksi takva promišljanja obično okupljaju mali broj osoba. Može to nekome da se ne dopada, ali izjava Jelene Karleuše izazove mnogo više debate u javnosti, nego misao nekog radikalnog levičarskog aktiviste koji se odrekao svega i otišao da živi u kući na drvetu. Respect prema svima, ali situacija je takva. Jednostavno, živimo u vremenu masovne kulture i hiperprodukcije svega, pa i samooslobađanja. Uloga aktivista je da edukuju što veći broj pripadnika LGBT(+) zajednice, ali uzimajući u obzir i druge faktore: od geografskog položaja, preko pristupa internetu, stepena obrazovanja do ličnih afiniteta, a takva prosvetiteljska misija je gotovo nemoguća.

Manjež kao retro Stonvol

Sledeća stvar o kojoj postoji spor je: zašto Prajd u Srbiji nije Stonvol? Jednostavno, ne može da bude. Stonvolska revolucija je bila uslovljena potpuno drugačijim zakonskim okvirima i bila je vezana za talas seksualne revolucije, ženskog i mirovnog pokreta, kao i pokreta za crnačko oslobođenje. Tom talasu slobode, znatno lakše nego danas, priključivali su se i drugi pokreti i sindikati, jer im je taj talas ulivao ista očekivanja. Ljudi su u tom trenutku bili solidarni, jer su bili progresivni.

Nažalost, Srbija u drugoj deceniji 21. veka nije Amerika šezdesetih i sedamdesetih godina 20. veka, a pored sveopšte poniženosti, koja takođe utiče na jačanje međusobne solidarnosti, tu je i reaktivnost kao način mišljenja, pa je mnogima lakše da osude zabranu Prajda i dovedu u pitanje sve: od Ustava Republike Srbije preko političke korektnosti organizatora do elitističkog pristupa organizaciji kulturnih dešavanja („učešće samo akademski obrazovanih umetnika je diskriminacija prema onima koji se bave umetnošću a nisu akademski obrazovani… to je prihvatanje nametnutih patrijarhalnih obrazaca koji takođe proizvode homofobiju“) – nego da daju podršku unapred i svojim učešćem unesu dodatni sadržaj u celu priču.

Ali upravo zbog društva koje prihvata normative akademskog obrazovanja i zbog gostiju ovogodišnje Nedelje ponosa koji te normative ispunjavaju, broj posetilaca je prešao 2.000.

Svi, svi, svi!

Ali da se vratim na početnu tezu: Nisu sve LGBT(+) osobe za Prajd!

Nisu. I ne treba da budu. Prajd upravo to i poručuje: svako ima pravo na sopstveno mišljenje i neslaganje sa onim što ljudi koji organizuju Prajd i Nedelju ponosa govore i rade. Kao i za druge stvari, ni ovde nije nužan konsenzus. Prajd je uvek otvorena platforma u kojoj svako sa konstruktivnim i konkretnim predlogom može da nađe svoje mesto. Naravno, ako to zaista želi.

Stvar koju Prajd ne sme da zaboravi je svakodnevica u kojoj LGBT(+) osobe žive. Ona je opet različita: ima onih kojima je sve okej, ima onih koji jedva preživljavaju dan. Oni koji se kriju od javnosti ne žele Prajd ili da se u okviru njega, eventualno i tajno, govori isključivo o stvarima koje njih same tište. Oni koji su otvoreni prvo bi u provod, pa im nedostaju žurke na kojima bi se isključivo zabavljali. A i kada je party u pitanju, opet nije svima potaman: neki bi njanjavu Dajanu Ros, drugi bi anarho pank. Oni koji su LGBT(+) a vole narodnjake redovno odu kući tužni i osećaju se isključeno. A i narodnjaci mogu da budu gej, zar ne?

Kućica za ptice

E, sad, kada već ne može celokupna zajednica da se usaglasi, zašto ne mogu njeni predstavnici, simbolično udruženi u LGBT organizacije?

Odgovor je jednostavan – i oni su različiti! Nekima je najvažnije da se razgovara sa predstavnicima vlasti, nekima je bitno da bude puno zabave, neki bi da slušaju predavanja iz queer teorije, neki se zbog nerazumevanja na tim predavanjima osećaju sasvim isključeno. Šta ćemo sa LGBT vernicima – dobili smo mnoštvo kritika da su oni potpuno marginalizovani. Čitavu priču oko saglasnosti celokupne LGBT zajednice oko organizovanja Prajda možemo da analiziramo u nedogled.

Zato je važno naglasiti da je Beograd Prajd, kao i svaki drugi Prajd, mesto na koje svako može da dođe i iznese svoj stav. Tokom leta organizovana su javna promišljanja Prajda, na kojima su izneta određena neslaganja sa sadašnjim pristupom ovoj manifestaciji. Beograd Prajd je svima ponudio da dođu na Nedelju ponosa i da na jednoj debati kažu čime su nezadovoljni i kako je moguće Prajd napraviti maksimalno inkluzivnim, ali do toga nije došlo.

Nigde u svetu, pa tako ni kod nas, nije moguće zadovoljiti sve potrebe LGBT(+) zajednice, jer je ona različita koliko i društvo oko nas. Recimo, Berlin ima dva prajda: jedan za koji zna ceo svet i koji je komercijalan, i drugi koji je bliži radikalnim aktivističkim politikama. U Amsterdamu se vodila debata slična onoj koja se vodila 2010. u Beogradu, kada je jedna od anarhističkih grupa nosila transparent „Smrt državi“ – liberalni holandski gej pokret se nije sasvim složio da takve grupe učestvuju u zvaničnom delu Prajda. I tako, stvari ponovo idu u beskraj.

Osvajanje

Ono što je važno je da Prajd nastavi da osvaja javnost: javne prostore, medije, pažnju građana, da otvara javnu debatu o položaju LGBT(+) osoba. Takođe, Prajd spaja zvaničnu politiku neke države sa neugodonošću tabuiziranih identiteta i njihovih prihvatanja. To je funkcija Prajda i on je otvoren za prisustvo različitih politika. Naravno, ukoliko zastupnici tih različitih politika imaju šta da kažu i ponude javnosti.

I na kraju, ne mogu da se ne osvrnem na ovogodišnju Nedelju ponosa: 7 dana, 9 prostora, 30 događaja, preko 60 učesnika na panelima, preko 30 umetnika u kulturnom delu programa, preko 150 osoba uključenih u realizaciju i preko 2000 ljudi koji su posetili događaje. Uz to, posebno je pozitivna vest da nije bilo nijednog incidenta, pa je moguće debatovati i priče da Prajd povećava nasilje.

Neugodnost i strah koji se na različitim nivoima javljaju unutar LGBT(+) zajednice ali i šireg društva, deo su procesa oslobađanja javnosti od tabua. Dok delu LGBT(+) zajednice pojačana vidljivost remeti ustaljene tokove života, drugima razbija iluziju da ovi prvi postoje pored njih.

Ipak, ono što svaki aktivista (bilo koje provenijencije) zna jeste da osvajanje slobode uvek radikalizuje i polarizuje javnost. Beograd Prajd će uvek biti otvoren za sva promišljanja i opcije, a svako ko ima nešto da ponudi je dobrodošao sa idejama i predlozima. Ako LGBT(+) zajednica nešto može da uradi za sebe, to je da prihvati raznolikost identiteta, politika, pristupa, estetika, a sve sa jednim jedinim zajedničkim ciljem – smanjenjem nasilja!

Happy Pride!

Peščanik.net, 17.10.2012.

LGBTQIA+