Oaza razuma

Postoji jedna iznimka. Jedna oaza razuma. Oaza ne u prostornom smislu nego u duhovnom: usred duhovne pustinje buja mala oaza živahnog političkog mišljenja i energičnog diskurza. Nekolicina ljudi, nekolicina individua. To je veliki presedan, nadaleko uočljiva iznimka: osobe koje misle svojom glavom, razmišljaju razumno, bez ičijeg upliva, bez kalkuliranja, lažnog obzira prema gore ili bilo gdje drugdje. A bave se najbriznatnijim političkim i društvenim temama, gorućim aktualnim pitanjima, koja potresaju zajednicu odnosno mogli bi ju potresati ali je ona uspavana hipnotičkim mehanizmima od službene politike do službenih i komercijalnih, uveseljavajućih medija. U postjugoslavenskim javnostima, a i šire, postoji samo jedan forum takvog slobodnog mišljenja i izražavanja. On funkcionira preko dva medija: emisije Peščanik i mrežnih novina „e-Novine“. No glavne su naravno osobe koje su preko tih medija prisutne u široj – iako ne baš jako širokoj – javnosti.

Osobine diskurza i osoba koje ga tu vode su interesantni sami po sebi, ali su oni zanimljivi i u jednom širem kontekstu zbog toga što pretstavljaju nešto što se u drugim javnostima i sredinama ni iz bliza ne može sresti.

Pozabavimo se prvo užim spektrom. Čitatelji Kommune su mogli primjetiti da sam se u prilozima vezanim uz različite aktualne situacije u Srbiji proteklih godina često pozivala na autore i još češće autorice koje su svoje tekstove objavljivale na internet-stranicama Peščanika ili bile sugovornicama u toj emisiji. Veliki dio autora i autorica iz Srbije čije tekstove smo zadnjih godina u prijevodu objavljivali, govorili su ili pisali za taj medij koji već preko deset godina uređuju slavne „dvije Cece“. Svetlana Lukić i Svetlana Vuković potsjećaju malo na hrabre novinarke nezavisnih medija u Rusiji, iako na svu sreću ipak nisu izložene takvim ugrozbama kao kolegice i kolege u Rusiji. Prateći političke i društvene događaje u Srbiji izvana njihova analiza mora naravno uvijek biti na oprezu i pomiriti se sa zadrškom skepse. A onda pročitaš što o ovomu ili onomu kaže Srđa Popović, na što ukazuje mlada analitička glava Tomislava Markovića te kako Svetlana Lukić sistematizira najnovije događaje, aktere, razmršava opća muljanja u političkoj javnosti proistekla iz (ne baš spontanih) krivih percepcija, izoštrava fokus na bitno pomoću dobro odabranih analogija u svojim uvodnicima i kažeš: o.k. ovdje su stvari poslagane na pravi način a ponuđena analiza iz daljine se s tim podudara. To je za mene bio neke vrsti metodički credo – mali lakmus-test da moja analiza može proći.

Da, čak je i njemački doyen historiografije za jugoistočnu Europu Holm Sundhaussen od nedavno počeo koristiti Peščanik kao izvor u svojim radovima.^[1]

Osobe koje se okupljaju oko tih medija ne tvore nikakvu grupu niti imaju neku zajedničku ideologiju ili program. Povezuje ih jedino što svako za sebe slobodnim razmišljanjem dolazi u razglabanjima o političkim potezima, strukturama moći, zakulisnim igrama, raznoraznim manipulacijama do podudarnih nalaza. Što to znači? Pa, jednostavno svatko tko racionalno i bezpredrasudno sagledava neku situaciju i uzima u obzir odlučne faktore njene mahom kompleksne strukture a stojeći čvrsto na temelju vlastitih neupitnih vrijednosti slobodnog, demokratskog društva, države kao vladavine prava te moralnih uvjerenja doći će do podudarnih zaključaka. Sad se naravno postavlja pitanje: zašto je riječ o tako manjinskoj poziciji? To je zbog toga što su zaista nezavisno, slobodno i bezpredrasudno razmišljanje odnosno odgovarajuća kritička pozicija prema odnosima u realnosti nevjerovatno rjetki. Cijele traktate bi trebalo napisati da se objasni zašto je to tako. Indirektni odgovor se može naslutiti, ako se zna da nikome takva pozicija slobodnog mislioca, nezavisnog intelektualca nije pala s neba. Svatko se za nju morao na ovaj ili onaj način izboriti – netko u povoljnijim, netko u nepovoljnim okolnostima.

Zbog toga biti slobodan, neovisno misleći intelektualac i kritičar društvene i političke stvarnosti znači istovremeno biti hrabar. Jedno bez drugog uopće ne ide. To utjelovljuje Peščanik sa svojim autorskim krugom.

S tim je Peščanik zaista zadivljujuća iznimka. Peščanik nije tek iznimka u moru krotkih, prilagođenih ulizivačkih medija – o medijskoj fukari da i ne govorimo. Osobâ tog formata kakve se oglašavaju u Peščaniku nema nigdje u bližoj i daljoj medijskoj regiji. Ali pustimo osobe – to je previše dificilna tema. Radi se o tipu kritike. Recimo tobože „kritički diskurz“ u susjednim hrvatskim medijima. Tu se prije može govoriti o simulaciji; kritičko razračunavanje s društvom, javnim i političkim institucijama se tu sastoji iz pljuvanja po njima, blaćenja svega i svačega, ciničnog ismijavanja, napuhavanja marginalnosti – bez ikakvog uvećanja znanja i uvida u stanje stvari. Pri tomu takve kritičare često čak niti ne smeta što financijska sredstva dobijaju iz državnog proračuna! Kao surogat za istraživačko novinarstvo se tamo etabliralo insinuatorsko novinarstvo. Insinuacija je i inače ključni element lijevih – ali i uopće ideoloških – polazišta i pozicija. Kritika i kritički razum ne uspjevaju na takvom tlu. Polazište prave kritike je u doticaju sa istinom i stoji na temelju vrijednosti o kojima se može reflektirati ali koje se ne napušta. Utemeljeni kritički diskurs se prepoznaje i po svojoj istinoljubivosti. Ona evidentno zrači iz jednog takvog diskurza ili je nema; fingirati se istinoljubivost ne da. Takav kritički diskurs nema ništa zajedničko sa infantilnim totalističkim sloganom „kritike svega postojećeg“ i njezinim nihilističkim relativizmom koji ne zna ni za kakve vrijednosti.

To napominjem stoga što treba biti svijesan razlike: kritizersko obezvređivanje svega i svačega nije isto što i promišljeni kritički diskurz. Kad neki vrli profundni kritičari budu optuženi da sve samo negativno vide i ništa pozitivno ne nude, onda se pak radi o nepromišljenim optužbama. Kritika ako je utemeljena ima sama kao takova pozitivan učinak i ukazuje implicitno na pozitivne mogućnosti; zapravo razborito kritičko razračunavanje sa političkim odnosima u jednoj zajednici sadrži uglavnom i neki apelativni element, zalaže se za nešto iako najčešće tek implicitno. To je na mnoge načine bjelodano baš u vezi sa suradnicima Peščanika čija kritika je redovno povezana sa nekom aktualnom zlorabom vlasti ili zakulisnim igrama moćnika, iskrivljavanjem ili manipulacijom zakona, potkopavanjem autonomnosti sudova i pravosuđa uopće, iskrivljavanjem činjenica i povijesti i sl. Takva kritika ima indirektno pozitivno značenje. Što upečtljivije su ocrtane konture neke negativne pojave, što izraženije pokazani njeni uzroci i posljedice to opipljivijom postaje pozitivna suprotnost koju ni ne treba posebice naglašavati. Ako netko ukaže na povezanost nekih sudaca i sutkinja sa vlašću i na njihovo pristrano suđenje jasno je da to govori sa pozicije ideala neovisnog sudstva i neovisnog suca te da bi bilo besmisleno posebice još naglašavati da se zalaže za uspostavu takvog sudstva. Neupitno je pri tomu i – gdje. Kada Latinka Perović, Dubravka Stojanović, Srđa Popović, Žarko Korać, Vesna Rakić Vodinelić, Zoran Živković i mnogi drugi iz tog kruga kritiziraju društveno politički sistem i opće stanje u Srbiji onda je njihova perspektiva određena stremljenjem ka istinskoj demokraciji i vladavini prava u svojoj zemlji.

To se može možda najbolje osvjetliti na nekoj aktualnoj temi odnosno kritičkim diskurzom in praxi vezano uz uzburkane diskusije pri zadnjim izborima. Politička situacija u Srbiji je dosad konstantno bila određena velikom popularnošću radikalno nacionalističkih opcija. Uglavnom je Srpska radikalna stranka reprezentirala tu opciju a zadnjih godina ju je pretekla Srpska napredna stranka, doduše sa nešto ublaženom verzijom velikosrpskog sna. Ipak tu je konstanta te opcije odnosno njene ogromne podrške. Recimo još za Miloševićevog vremena Šešelj je u prvom krugu (nekih) predsjedničkih izbora – Milošević je tada imao više država na raspolaganju i time mjesta za „svoje“ predsjednike – dobio najviše glasova. U drugom krugu ga je pobijedio Miloševićev kandidat koji je toliko bio samo neki reprezentant nečeg tko zna čega, da su mu čak i u Den Haagu progledali kroz prste. No taj ishod ondašnjih izbora je misteriozna priča za sebe. Podsjećam na to kao ilustraciju, jer je u vrlo mnogim izbornim situacijama poslije toga vladalo stanje „radikali ante portas“, naročito nakon što su se naprednjaci u promjenjenoj općoj političkoj situaciji odcjepljenjem od Šešelja konsolidirali. Odnosno kako Svetlana Lukić kaže: „… ta stranka, odnosno njihovi birači su na vratima vlasti praktično deset godina, to je ogromna stranka, nije to ni iz čega nastalo“ (Peščanik). Uostalom kao pojedinačna stranka su zadnjih godina ionako dobijali većinu glasova; razlika je što nitko nije htio s njima koalirati, zapravo još točnije, jedino koalicijom nekoliko stranaka se mogla dobiti jača većina od njihove. U suzbijanju njihovog preuzimanja vlasti se tako sastojala gotovo sva strategija demokratskih stranaka i demokratski opredjeljenih dijelova društva. Kod zadnjih izbora je ta strategija „glasanja za manje zlo“ velikim dijelom zakazala, zbog toga što koalicijska vlada tih kao proeuropskih stranka prema uvjerenju dobrog dijela građana Srbije zemlju nije zaista otvorila u smjeru proeuropskih promjena. I sad je uoči izbora u maju došlo do različitih raskola u krugu najstrastvenijih zagovornika demokracije, naime između onih koji su još uvijek htjeli zadržati strategiju „manjeg zla“ i onih koji su otprilike rekli za njih nećemo glasati, druge opcije ionako ne dolaze u obzir, ali mjesto čiste apstinencije zalažemo se za opciju neispunjenog, praznog odnosno „bijelog“ glasačkog listića.

Problem kod te pozicije je bilo što se mogla percipirati kao da indirektno vodi podržavanju ultranacionalista. Ali u osnovi leže samo brojni odnosi: nenamjerni, ali neminovni. Međutim Demokratska stranka pod Borisom Tadićem je iznevjerila sve demokratske principe, počev od neprincipijelne koalicije sa Miloševićevom strankom te završivši sa Tadićevim protustavnim natjecanjem za predsjedničko mjesto u trećem mandatu u lukašenkovskom maniru da zaista nikakav pragmatizam i realizam nije mogao opravdati davanje glasa toj opciji. Zagovornici ostentativne apstinencije u vidu neispunjenih glasačkih listića, koji su bili među većinom autora okupljenih oko Peščanika i e-Novina zapravo su time artikulirali jednu poziciju koju je – pokazalo se – imao veliki broj birača (oko 800.000) koliko ih je manje izašlo na izbore nego u prethodnom periodu. Unutar tog velikog broja apstinenata – u to se može biti siguran – slušatelja emisije Peščanik i čitatelja e-Novina ima vrlo malo. Ukazati na to je jedino zbog toga potrebno, jer su se pojavile apsurdne teze o tobožnjem uplivu tih intelektualaca koji su zagovarali „bijele listiće“ na raspoloženje birača. A inače se njihovo diskurzivno djelovanje najčešće komentira u smislu kako ih je malo i da nemaju nikakav utjecaj na javnost u Srbiji!

Besmisleno bi bilo odnosno i jeste osobe kao Vesna Pešić, Srđa Popović ili Pera Luković te druge angažirane intelektualce tog kruga optuživati kako su svojom kritikom protiv DS-klike na vlasti otvorili prostor za Nikolićevsku opciju. Apelativna struktura njihovih kritika – čak i onda kad recimo Vesna Pešić konkretno formulira politički cilj izbora, da naime je potrebna kohabitacija različitih stranaka u establishmentu, to znači da predsjednik države ne bude iz iste stranke kao i premijer, pa ako i uz rizik nacionalista na vlasti – je, iako neizričita, usmjerena na konačno uspostavljanje istinskih demokratskih odnosa u društvu i sasvim sigurno nikome od njih nije stalo do pogodovanja nacionalističkoj poziciji bez obzira u vidu koje političke stranke ona nastupala.

U duhovnoj pustinji postjugoslavenskog medijskog i javnog prostora punoj zaprepašćujućeg neznanja, napuhanih likova koji brbljaju u pozi intelektualca, u kojoj zjapi gubitak elementarne duhovne i moralne orijentacije i nedostatak osoba koje bi se iskreno zalagale za neke nepatvorene vrijednosti – Peščanik i e-Novine, taj internetski prostor komunikacije u komu se stvari nazivaju pravim imenima, u komu nema zrna glupog cinizma, relativiranja, izvrdavanja, paraleliziranja, gdje se zna što je zlo a za koje dobro se treba zalagati, gdje vlada sigurnost rasudne prosudbe, to je prava, svježa, sočna oaza razuma!

Kommune, juli-avgust 2012, iz većeg teksta u pripremi

Peščanik.net, 06.07.2012.