Mit označava priču. Priča je neodvojiva od čovjeka. Nema ljudskog svijeta bez priče. Ukoliko ono što se dogodi čovjek ne ispriča, od događaja ne ostaje ništa, događaj tone u zaborav. Otuda svjetotvornost mita kao priče. Historija nije zbir događaja, nego su to u priču uključeni događaji.
Odnos između događaja i priče rasteže se od historije pojedinca do historije čovječanstva, od historije individue do historije zajednice. S njim se susrećemo već na ravni snova. Čini se da se snovi odvijaju bez unaprijed zacrtanog reda. No, kako ustanovljava Freud, već u samim snovima započinje obrada snova, nastaje priča o snovima. Konačnu priču o snovima stvaramo tumačenjem snova. Snove o kojima nismo napravili priču naprosto zaboravljamo. Možda će nas pratiti kao nejasna trauma, ali u našu ličnu historiju ti snovi neće ući.
Nije drukčije niti s historijom čovječanstva. Historija čovječanstva postoji otkada čovjek pripovijeda (i zatim zapisuje) svoje dogodovštine. Historija je u svom jezgru priča o povijesti, dakle mit. To ne vrijedi samo za Ep o Gilgamešu, Sveto pismo i Hesiodovu Teogoniju, nego i za Platonovu Politeju, Augustinovu Božju državu, Hegelovu Filozofiju povijesti, Marxov Kapital i Lévi-Straussove Mitologike. Sva su navedena djela istkana oko nekog mita, sadrže Priču, veliku pripovijest o genezi čovjeka, odnosno čovječanstva, čak i kad kritiziraju tzv. mitsko razdoblje čovječanstva ili pak nastoje izložiti racionalnu strukturu onoga što zovemo mitom.
Prosvjećenost nas je navikla razlučivati između mita i nauke. Nastojala je nauku sasma odvojiti od mita i tako je stvorilo mit o mitu, Priču o mitu kao nečem prošlom. Mit je nešto opskurno, a prosvjećenost donosi svjetlo znanja, zasniva se na nauci. Danas, u post-modernoj ili post-historičnoj epohi, Historije više nema. Savremena humanistika odbacuje egzistenciju Priče, tako kao što su moderne humanističke nauke odbacivale ili negirale (premda samo na način metodičke sumnje, stavljanja u zagrade) egzistenciju Boga. Nauke se u post-modernoj epohi ne smatraju više Naukom. I dalje otkrivaju činjenice, opisuju ih, pripovijedaju o njima i iz njih na taj način prave narative, no ne vjeruju više da će susresti Činjenicu, onu posljednju i zato veliku Činjenicu, na čijoj će podlozi sve svoje priče moći oblikovati u Priču, spregnuti u Sistem.
Pri tom postoji jedan neuobičajen paradoks. Upravo ona nauka koja bi trebalo da bude u temelju egzaktnih prirodnih nauka, naime fizika, još uvijek živi pod kupolom velike priče, kreće se u okvirima velike priče, u okviru Priče o nastanku i razvoju Vaseljene. Posrijedi je mit o Praprasku, odnosno Velikom prasku (Big Bang).
Ne iznenađuje da nas današnje knjige o nastanku i razvoju Vaseljene (poput Weinbergove ili Hawkingove) iznenađuju svojom poetičnošću. Pripovijedaju, naime, o istim stvarima kao i Hesiodova i Lukrecijeva poema. Zato ih prati isti zanos, zanos kao koprena žudnje. Tim mito-poetskim djelima pripada ista svjetotvornost kao i poeziji. Samo što danas poezija kao lirska poezija ne zbori više o svjetovima, nego o jedinstvenosti i/ili neponovljivosti ličnog pjesnikovog svijeta.
Na ovom mjestu moramo biti svjesni razlike između priče i bajanja. Tretiranje mitologije kao bajoslovlja proishodi iz etapnog, prosvjetiteljskog tumačenja povijesti, prema kojem je čovječanstvo živjelo najprije u razdoblju mita, zatim u razdoblju metafizike, a danas navodno živi u naučnom dobu, u dobu Nauke koja je zamijenila kako religiju tako i filozofiju. Temeljni rascjep navodno je nastao na relaciji mythos (bajanje) – logos (ratio, um, umni govor). No, post-moderna misao ne pristaje više na konsekutivni odnos između mita i logosa, nego dokazuje njihovu paralelnost, njihovu nužnu istovremenu (ko)egzistenciju. Mito-poetičnost se, kako ustanovljava Hans Blumenberg u Radu na mitu, već na ontološkoj ravni razlikuje od naučne konstruktivnosti i produktivnosti. Mit ima vlastitu, od nauke neovisnu, strukturu. Zapravo nauka treba mit, a ne mit nauku. Slijedimo li tezu Leszeka Kolakowskog iz njegovog djela Prisutnost mita, mit je neizbježno potreban kako bismo prevladali „ravnodušnost“ prirode, odnosno osjetili „smislenost“ života.
Strah pred ravnodušnošću prirode spada već u novovjekovni, moderni doživljaj svijeta. Mitovi imaju dualističku prirodu, njihova je struktura ispletena od opozicija. Semantičke (binarne) opozicije tvore fundamentalne antinomije. „Magistralna mitska opozicija“, upotrijebimo li sintagmu iz Poetike mita Jelezara Meletinskog, jeste opozicija između sakralnog i profanog, svetog i svjetovnog. Meletinski zato u temelju mita vidi simbol, naime kao sim-bol opozicija, a ne metaforu, koju vezuje samo za poeziju. Poezija uspoređuje i slikovito prikazuje, dok mit klasificira i mitski simboli spajaju, uspostavljaju različite (hijerarhijski uređene) ravni suprotstavljanja i jednačenja. Tako nastaje ekvivalentnost semantičkih parova, kao što su, na jednoj strani, žensko, lijevo, Mjesec, a na drugoj muško, desno, Sunce itd.
Na taj način mitovi pretvaraju – rečeno grčki – kaos u kozmos. Uređuju svijet. Naravno, nešto nam se kao kaotično pokazuje tek u uzvratnom ogledalu kozmosa, lijepo uređenog poretka. A to je već meta-fizički poredak. Mitski poredak još nije lijep ili dobar poredak, odnosno opozicija između lijepog i ružnog, dobra i zla, nije primarna opozicija. Primarna je opozicija ona između svetog i profanog (pred-svetog). Mitski strah jeste strah pred numinoznim silama.
A to nije metafizički strah, nije metafizički užas pred ništinom. Metafizičku ništinu poznajemo tek od Parmenida: misliti i biti je isto, niština se ne dâ misliti. To je refleksija u okviru ontologije, u okviru bivstvovanja bivstvujućeg. S obzirom, pak, na bivstvujuće u cjelini, susrećemo se s mišlju koju Leszek Kolakowski u knjizi Metafizički užas (Bivstvovanje i niština) formulira ovim riječima: „Užas leži u ovome: ako ne egzistira doista ništa osim Apsoluta, Apsolut je niština; ako ništa osim mene doista ne egzistira, ja sam niština.“
No ništinu ne možemo pred-staviti. Ono što možemo predstaviti jeste manjak bivstvovanja, odsutnost, ne-nazočnost. Najdublje nas taj nedostatak bivstvovanja dotiče u slici smrti. Premda moderni svijet ne želi čuti o smrti, preplavljeni smo smrću. Znamo za svoju smrt, saznali smo da odumiru čak čitave vrste životinja, govorimo da umiru šume, razmišljamo i o smrti vaseljene. Već se više od jednog vijeka krećemo pod nebom mrtvog Boga. Od te mrtvačke atmosfere spasava nas svjetotvornost riječi. Na individualnoj ravni svjetotvornost poezije (svaku poeziju možemo smatrati individualnom mitologijom), a na kolektivnoj ravni još uvijek – unatoč mrtvom Bogu – religiozna svjetotvornost.
Svjetotvornost nam čuva svijet. Ne vjerujemo više da je bivstvujuće kao takvo i u cjelini lijepo uređen poredak, dakle kozmos. I kaos nam se čini stranim, ne pristajemo na njega. Uprkos bezizlaznosti, tražimo izlaz. Otuda slika svijeta kao labirinta. Ta nam je slika danas bliža nego ikada prije, jer labirint ipak na kraju ima izlaz. Time se iznova vraćamo mitu na svim ravnima, pa i na naučnoj. Diskvalifikacija mitologije kao bajoslovlja time ustupa mjesto nečemu drugome. Mit je mogao važiti kao bajanje samo s tačke gledišta Logosa. Ta tačka gledišta svoj najveći trijumf doseže s racionalističkim oblikom logosa: tada je sve što nije racionalno, to jest logično, proglašeno iracionalnim. Mitsko postaje sinonimom iracionalnog. Istovremeno se razvija dvostruko značenje mitičnosti. U pravom značenju mitičnost označuje „izvorno“ mitsko doba, doba prije doba Logosa, a u drugom istovremene, „savremene“ otpatke Logosa. Prema prvom značenju, mythos sadrži i logos, samo taj još nije prisutan u čistom (svjesnom) obliku. Prema drugom značenju, mitsko je sve ono što je van logosa, sve ono čime logos kao ratio ne može ovladati ili mu se pak ne čini vrijednim ovladavanja. Danas su razmjere drukčije: priznajemo da logos tvori suštinu mita, no ujedno znamo da mythos nije samo temelj, nego i krov (okvir) svega logičnog.
Vjera u živog Boga je nešto mitsko, ali i izvjesnost o smrti Boga nije ništa drugo: teza o mrtvom Bogu je priča, dakle mit, mit koji je mogao nastati samo na podlozi mita o živom Bogu, što znači da je pri mitu o mrtvom Bogu riječ o anti-mitu, varijanti prvobitnog mita.
Čovjek je smrtno, odnosno – s obzirom na svoje bivstvovanje – konačno biće. Obzorje bivstvovanja je vrijeme, zato je bivstvovanje „nešto“ konačno. O bivstvujućem to pak ne možemo reći. Bivstvujuće u svom bivstvovanju je konačno, no kao takvo i u cjelini možda je beskonačno, možda vječno. Problem, „ontološki“ problem, jeste u tome da je vrijeme i horizont vječnosti. Vječnost možemo zamisliti samo kao vremensku beskonačnost. Sve ostalo je mit! Nije bajanje, nego priča. Mit.
Budući da to sada znamo, ne pripadamo, da zaključimo s Niklasom Luhmannom, „više onom rodu tragičnih junaka koji su dakako naknadno morali iskusiti da su sami sebi kovali sudbinu, mi to znamo unaprijed“.
Peščanik.net, 25.07.2012.
