Od Berlina do Sarajeva
Unutrašnje granice i vanjski zidovi

 
Pad Berlinskog zida je veliki događaj, jer nije dijelio samo jedan grad nego cijeli jedan kontinent. Rušenjem ovog zida Evropa je prestala da bude jedno ime za dva svijeta, za Zapadnu i Istočnu Evropu, te je napokon mogla postati jedna Evropa.

Kada svečano obilježavamo dvadesetogodišnjicu pada Berlinskog zida mi slavimo ujedinjenu Evropu. Ali to ipak nije bio događaj njenog konačnog ujedinjenja. Evropa niti danas nije ujedinjena. To je u stvari bila objava mogućnosti da će se i istočnoevropske države moći priključiti procesima evropskog ujedinjenja koji su već bili prilično napredovali u Zapadnoj Evropi.

O velikim uspjesima na putu stvaranja uistinu ujedinjene Evrope govori činjenica da je danas većina istočnoevropskih država uključena u Evropsku uniju. Međutim, o ujedinjenoj Evropi se još ne može govoriti, ne samo zato što još ima država koje dijele zidovi od EU, poput država Zapadnog Balkana, nego i zato, prije svega zato, što i sama EU nije ujedinjena nego je još na putu ujedinjenja. Niti je pad Berlinskog zida niti je neki kasniji politički događaj proizveo ono famozno “Mi Evropljani”, onaj politički narod na čijoj volji se temelji Francuska republika ili Američka deklaracija o neovisnosti (Derrida 1984).

Ujedinjena Evropa danas ne postoji kao država (Balibar 2001: 221 – 241) nego kao grozd država koje su prije ili kasnije ušle u proces integracija, tako da se nalaze na različitim putanjama i kreću različitim brzinama integracije. Ole Weaver je stoga prikazao EU s njenom složenom i dinamičnom strukturom integracije kao izvjesnu kozmičku maglinu koja se vrti oko svog pretpostavljenog središta (Waever 1995: 389).

Ovakvo slikovito predstavljanje u kojem je evropsko ujedinjenje shvaćeno ne kao jedan nego kao cijeli splet procesa integracije viđenih kao silnice centripetalnih gravitacijskih sila može nam pomoći oko pitanja evropskih granica danas.

Kao što je to Balibar pokazao, mnoštvo je takvih granica, pogotovo unutrašnjih, koje su u novije doba uspješnih integracija čvrsto postavljene i koje često nisu ništa više prekoračive nego što je to nekad bio Berlinski zid. Da li je sa Berlinskim zidom pao i posljednji veliki zid evropskih podjela ili je sa padom tog zida počelo razdoblje nevidljivih zidova, dubokih podjela koje nikakvi zidovi više ne trebaju osiguravati? Zidovi su nestali ali ne i granice koje se ne mogu preći.

Zidovi su nestali jer državne granice nisu više istovjetne sa najčvršćim granicama podjele. Treba li zato slaviti Evropu bez velikih zidova podjele? Na isti način na koji EU uspostavlja unutrašnje granice podjele, niti njene vanjske granice ne trebaju zidove.

O tome rječito govore granice koje je EU uspostavila prema (još) neintegriranom ostatku Evrope. Niti tu, makar naizgled, nema nikakvih zidova — iako su granice dobro osigurane i teško prekoračive. Zapadni Balkan kao ostatak neintegrirane Evrope, ili tačnije kao dezintegrirani dio Evrope, već odavno, od pada Berlinskog zida, podliježe, da tako kažemo, snažnim atrakcijama gravitacijskog pojasa EU.

Kao što to svakodnevno iskušavaju lokalni političari i državni službenici, integracija počinje daleko prije uključivanja u Evropsku zajednicu država, kao što ne prestaje nakon toga.

Državne granice ne sprečavaju integraciju u EU niti ova integracija ukida ove granice. Trebalo bi ispitati kako se odvijaju evropske integracije s obzirom na državne granice, polazeći od uvida da ih ove integracije ne narušavaju a pogotovo ne ukidaju. Očito je da ima neke suštinske povezanosti između činjenice da ni u samom jezgru evropskih integracija državne granice nisu postale nepotrebne i činjenice da ove integracije djeluju prilično snažno izvan državnih granica članica Evropske unije. Važno je primijetiti kako integracijski procesi djeluju na državne granice: oni ih čine poroznim i propusnim, a da ih nimalo ne slabe.

Nešto se svakako dešava sa granicama, naročito u Evropi i naročito nakon pada Berlinskog zida. Balibar će primijetiti da granice “podrhtavaju”. U svom ogledu “Granice Evrope” on će reći:

“Granice podrhtavaju: a to ne znači da one iščezavaju. Manje nego ikad je naš današnji svijet nekakav svijet bez granica. Naprotiv, to znači da se one umnožavaju i smanjuju u njihovoj lokalizaciji i njihovoj funkciji, da se rastežu ili se udvostručuju, postajući zone, regije, pogranične zemlje u kojima se boravi i živi. Upravo je odnos između ‘granice’ i ‘teritorije’ preokrenut. To znači da su one postale predmet potraživanja i osporavanja, upornog ojačavanja, i to posebno njihove bezbjednosne funkcije” (Balibar 1997: 386-387).

Govoreći o preokretanju odnosa granice i teritorije Balibar nas uvjerava kako su vanjske granice postale u velikoj mjeri unutrašnje, fizičke su postale simboličke, a vidljive nevidljive. Zid koji čuva vojska je, između ostalog, postao strogi vizni režim koji nadgleda policija.

To je zato što su “granice /frontieres/ prestale daoznačavaju one crte /limites/ gdje se zaustavlja politika”. Umjesto da kao nekad budu “ivice političkog” /bords du politique/, granice su postale “predmeti u prostoru političkog”, pri čemu je, po Balibaru, promijenjena uloga policije: “cjelokupna granična policija je danas organ unutrašnje bezbjednosti” (Balibar 1997: 387).

Balibar primjećuje da se Evropa ne izgrađuje kao nekakav “zatvoreni entitet” koji bi bio nalik “federalnoj državi” ili “multinacionalnoj imperiji”. Umjesto da podlegnemo iluziji njihovog brisanja, granice Evrope radije trebamo tražiti kao granice “otvorene cjeline”. Novi entitet nameće novu strategiju povlačenja granica:

“Ova cjelina otvorena prema vani (…) nije zbog toga manje niti će biti manje iznutra pregrađena izvjesnim brojem ‘granica’ koje je nemoguće ukinuti: ne samo državnim političkim granicama nego naročito pokretnim društvenim granicama, ‘nevidljivim’ na kartama, ali materijaliziranim u administrativnim uredbama i u društvenim praksama, ‘unutrašnjim granicama’ između populacija koje se razlikuju po svom porijeklu i po svom mjestu u podjeli rada” (Balibar 2001: 228).

Ova preobrazba granica se na veoma opipljiv način iskušava u Bosni i Hercegovini kao zemlji izvan EU, ali odavno upregnutoj u procese evropskih integracija i podvrgnutoj evropskoj politici granica. Tu se evropska bezbjednosna politika pojavljuje kao strogi režim kontrole ulaska i izlaska ljudi i roba, a posebno kao vizni režim. Ovaj režim se u stvari sprovodi izvan državnih granica EU, u “suverenom” prostoru ove zemlje, ali u zonama eksteritorijalnog prisustva EU. Vizni uredi ambasada članica EU upravo funkcioniraju kao policijske ispostave ovih zemalja sa karakterističnim procedurama koje se ne razlikuju od unutrašnje sigurnosne politike ovih država prema strancima koji se zateknu ili obitavaju na njihovoj teritoriji.

Kada se govori o rušenju zidova međudržavnih podjela u novijoj povijesti Evrope, treba svakako doći u Sarajevo i vidjetite uvezene policijske bastione: velike zidove, željezne ograde sa kopljastim vršcima, bodljikave žice, kojima su opasane ambasade država koje lokalno stanovništvo nalazi najatraktivnijim kada želi da putuje u EU, kao što su Njemačka, Austrija i Francuska. Torturu kontrole i pregleda koju su nekada prolazili na državnim graničnim prelazima, Bosanci i Hercegovci sada prolaze u svojoj vlastitoj zemlji: uglavnom ponizno i skrušeno kao da su zatečeni u kakvom nedjelu od svoje vlastite policije (Vlaisavljević, 2007: 232-236).

Usprkos tome što “podrhtavanje granica” ima upečatljive razmjere, kao što pokazuje novija smjena u ovdašnjim ambasadama EU, u kojoj su diplomate ustupile mjesto profesionalnoj policijskoj birokraciji, Balibar ide predaleko kada tvrdi da se “već sada moćno rastače moderna, suštinski ‘graničarska’ (carinska, identitarna) jednadžba građanstva i nacionalnosti” (Balibar 1997: 386). Koliko god postale porozne, jedva vidljive, pomjerene od vanjskih rubova teritorija ka procedurama i režimima “unutrašnjih poslova”, granice su ipak ostale, kao granice svih granica, državne granice. EU ne samo da čuva, u svom srcu, u gravitacijskom jezgru svojih integracija, takve granice nego ih i nalaže svim onim zemljama koje su se kandidirale da pristupe takvim integracijama. Brojni neuspjesi BiH da ispuni zahtjeve koji su neophodni za približavanje EU mogu se svesti na njenu nesposobnost da osigura svoje granice. Ova nesposobnost osiguravanja vlastitih granica samo je vanjski znak kontinuiranog neuspjeha ove države da se konsolidira kao nacija-država — a to znači da ispuni na zadovoljavajući, na tipično evropski način, jednadžbu građanstva i nacionalnosti.[1]

Od svih jugoslavenskih secesionističkih država BiH je u najtežoj situaciji da ispuni ovu jednadžbu. Shodno principu uti possidetis na temelju kojeg su unutardržavne granice bivše Federacije zadale mjeru u priznavanju samoodređenja naroda, BiH je kreirana kao država tri ravnopravne nacije (Buchanan 2007: 340-341). Kao što se moglo i očekivati, konsocijalno uređenje ove nekadašnje centralne jugoslavenske republike ju je dovelo na začelje onih država koje pokušavaju da ispune zahtjeve pristupa EU. Međutim, neuspjesi u kandidaturi ove države kompliciranog ustavnog uređenja ne govore samo o dubini njenih nacionalnih podjela nego i o presudnoj važnosti koju EU pridaje ispunjenju jednadžbe građanstva i nacionalnosti.

Kako god da shvatili svrhe kompliciranog ispunjavanja zahtjeva za prijem u članstvo evropske zajednice država, ovo kondicioniranje pretpostavljakonsolidaciju nacije-države. Za takvu konsolidaciju, lako je dokučiti, među državama kandidatkinjama su najviše mogle biti spremne monoetničke nacije-države poput Slovenije, a najmanje konsocijacije poput BiH. Dakako, nacija-država je model evropske države par excellence.

Znači li to da se multinacionalne države u jakom smislu, naime one koje imaju najmanje dvije ravnopravne nacije, ne mogu uklopiti u tipičan evropski okvir? Nije li nakon pada Berlinskog zida propast multinacionalnih federacija, Čehoslovačke i Jugoslavije, tek pružio njihovim konstitutivnim nacijama mogućnost pristupa EU? Kao što tvrdi Dominique Schnapper, istina je da su sve velike evropske nacije multietničke ili čak multinacionalne (Schnapper 1994: 98), ali one su se upravo uspješno konsolidirale kao nacije-države zahvaljujući dominaciji uvijek samo jedne temeljne nacije (core nation).

Nakon raspada Jugoslavije pokazalo se da je princip priznavanja secesionističkih država u stvari bio princip nacionalnosti (jedna nacija jedna država), ali u svom reduciranom obliku (jedna monoetnička nacija — jedna mini država) (Miller David 1995: 187-195).

BiH je kao samostalna država ugledala svjetlo dana kao prilično neobična država kod koje se zbog teritorijalne raspršenosti i izmiješanosti etničkih nacija nije mogao primijeniti ovaj princip. Kao što primjećuje Margaret Moore, niti priznanje građanske BiH niti priznanje na samoodređenje njenih nacija nije moglo predstavljati prihvatljivo rješenje za međunarodnu zajednicu. Neophodnost priznanja jednakog prava svih nacija je stoga morala voditi izvjesnom “maštovitom rješenju” koje “ide preko tradicionalnog vestfalskog modela nacije-države” (Moore 2001: 238). Dejtonski ustav je pokušaj da se ide u tom pravcu “labave federacije” u kojoj se “suverenost spušta ka relativno autonomnim konstitutivnim jedinicama, ali također i razvijaju aranžmani zajedničkog suvereniteta” (Moore 2001: 238).

Da je o uređenju BiH trebalo “maštovito razmišljati” implicirano je dvostrukom nemogućnošću: niti da se usvoji unitarni princip građanske nacije niti da se dopusti primjena secesionističkog rješenja. Trebalo je djelomično uvažiti i jedno i drugo. Pa ipak se može reći da je u provođenju secesionističkog rješenja međunarodna zajednica išla dokle god se moglo ići. Pri tom treba imati u vidu cijeli prostor bivše Jugoslavije, a ne samo BiH. Kada Moorova navodi glavni razlog zašto se u ovoj zemlji nije moglo provesti secesionističko rješenje, onda ona smatra da je to zbog toga što bi takvo rješenje vodilo “opetovanoj secesiji” (recursive secession), secesiji nakon secesije, a u BiH bi to “podrazumijevalo pačvork enklava ili džepova suverenih jedinica diljem čitave ove republike” (Moore 2001: 237).

Pogledamo li na današnjoj političkoj karti Zapadnog Balkana kuda se sve prostiru državne i subdržavne granice vidjet ćemo upravo čitav jedan pačvork mini država i kvazidržavnih enklava: od Slovenije, preko Republike Srpske i Herceg-Bosne do Kosova i Zapadne Makedonije. Zagledamo li se malo bolje i u tim enklavama ćemo nazrijeti još manje “džepove suverenih jedinica”, pri čemu treba imati na umu da niti je istina da ove mini države imaju punu suverenost o kojoj su sanjale niti da ove najmanje jedinice kolektivnog etničkog posjedovanja teritorije nemaju nikakvu suverenost. BiH u svojoj administrativnoj raskomadanosti nije nikakva iznimka među susjednim nacijama-državama nego samo pruža upečatljivu sliku kraja puta do kojeg su došli administratori međunarodne zajednice primjenjujući secesionistička rješenja nakon raspada Jugoslavije.

Upravo zato konsocijalno uređenje BiH i velika ovisnost ove države o EU mogu zauzvrat osvijetliti cijeli novi državni poredak regije. Imaju li se u vidu novonastale mini države, a pogotovo njihova ovisnost spram EU — koja je dovoljno velika da je u ovom pogledu svejedno da li su integrirane u EU poput Slovenije ili to još nisu — moglo bi se reći da je cijeli ovaj postjugoslavenski poredak jedno složeno konsocijativno uređenje.

Dakle, s jedne strane imamo od Triglava pa do Gevgelije cijeli taj zgusnuti mozaik politeja-enklava, a sa druge strane čini se nesumnjivim da bez ovakve EU ovaj poredak toliko nalik srednjevjekovnim kneževinama ne bi mogao ni postojati.

Kao što je primijetio John Gray, konsocijativni režimi nisu stabilni i mogu preživjeti samo uz pomoć neke “vanjske sile”. Upravo nam možda ovaj teoretičar može pomoći u osnaživanju naše hipoteze o konsocijativnom poretku cijele regije, iako se on koleba da iznese takvu hipotezu. Osvrnut ćemo se na dvije intervencije međunarodne zajednice na Balkanu i razloge koji prema Grayu stoje u njihovoj pozadini. Prva je intervencija da se spriječi ili makar zaustavi rat:

“Diplomatska i vojna intervencija na Balkanu je izvršena zato što se uspostavljanje nacija-država prema evropskom građanskom modelu pokazalo nemogućim, a pokušaji da se uspostave etnički homogene nacije-države dovelo je do grubih kršenja temeljnih ljudskih prava. Ishod toga je uspostavljanje u nekim oblastima bivše Jugoslavije izvjesnog broja manje ili više konsocijalnih režima čija stabilnost je izvana zajamčena, od strane sila koje su ih i postavile” (Gray 2000: 129).

Grey zatim kao djelomično konsocijalne (pored elemenata liberalnog uređenja ali i de facto podjela koje također sadrže) izričito navodi režime u Bosni i na Kosovu. Ove “hibridne forme vlasti” čija sigurnost ne ovisi o dogovoru nego o podršci vanjskih sila, on će bez dvoumljenja nazvati protektoratima. Ali da li su ova dva “ovisnička” režima ono što je mislio ovaj autor pod “izvjesnim brojem manje ili više konsocijalnih režima”? To bi onda bili izuzeci, a ne reprezentativni primjeri stanja u ovoj regiji. Time bi se onda upravo izgubila poenta njegovog uvida u glavni smisao intervencije međunarodne zajednice u dobu nakon rata:

“Poput onog koji je vladao pod otomanskim upravljačima, mir nametnut Balkanu počiva na temelju manje nesigurnom nego što su to sporazumi među različitim zajednicama koje ga uživaju. Ono čemu svjedočimo na Balkanu na prelasku u dvadesetprvo stoljeće moglo bi se pokazati kao ponovni izum institucije imperije kao lijeka za sva ona zla koja su proistekla iz pokušaja da se izgrade etničke nacije-države. Pa ipak, sasvim je upitno da li ove imperijalne institucije koje se grade mogu ponovo stvoriti multietnička društva” (Gray 2000: 130).

Kada govori o obnavljanju institucije imperije iz nužde Gray ima u vidu tačno određenu imperiju, onu koja se poput oseke povukla sa ovog područja ostavivši u nasljeđe kasnijim vremenima obnavljanje nekog oblika konsocijalnog poretka (Walzer 1997: 22). Riječ je dakako o Otomanskoj imperiji, za koju će ovaj autor napomenuti da “se može smatrati nekim vidom konsocijalnog režima”. Ako EU obnavlja na izvjestan način imperijalne institucije, ako vanjska intervencija bez koje ne može opstati na duži rok nijedan lokalni konsocijalni režim podrazumijeva imperijalnu moć, onda se na Balkanu i EU, pored SAD koje ne kriju svoje imperijalno lice, ustanovljuje kao svojevrsna imperija, makar je imenovali kvazi-imperijom (Balibar 2001: 253).

Izmiješane na istoj teritoriji, različite etničke zajednice, a danas su to na Balkanu samosvjesne etničke nacije, nalažu u svrhu osiguranja svoje miroljubive koegzistencije “rasparivanje zakonske jurisdikcije i teritorijalne suverenosti” (Gray 2000: 130), a to je upravo ono što pružaju konsocijalni aranžmani. Ovo rasparivanje je neophodno upravo zato što ove nacije ne mogu da ispune jednadžbu građanstva i nacionalnosti. Državne granice koje u EU jamče za sigurnost državnog/nacionalnog identiteta ukazuju na važnost ove jednadžbe i u najnovijim fazama evropskih integracija, tako da EU i pored izvjesnih konsocijalnih elemenata u svome uređenju i dalje ostaje prije svega unija nacija-država (Bogaards and Crepaz 2002: 357-381). Ako je rastakanje jednadžbe nacionalnosti i građanstva nešto što prema glavnim tendencijama integracijskih procesa predstoji EU, a Balibar već vjeruje da je to u dobroj mjeri slučaj, onda EU, prelazeći put od ekonomskog i vojnog saveza do političke zajednice koja ima svoj demos, mora proći kroz konsocijativne međufaze.

Nije li onda model konsocijacije bliži idealu građanske EU nego što je to model grozda nacija-država u kojem državne granice još jamče ono što je bilo najvažnije i prije evropskih integracija: jednadžbu građanstva i nacionalnosti? Kao što sada postoji najveći afinitet između EU i “etnički čistih”, dovoljno “konsolidiranih” mini država Balkana tako bi možda već sutra to nadomjestio jedan drugi afinitet daleko više građanske EU prema konsocijacijama poput BiH.

Važno je uočiti da BiH kao konsocijalni režim u tekućoj državno-političkoj konstelaciji Balkana predstavlja veliki problem upravo kao umanjena slika evropske multinacionalne zajednice. Daleko ljepši odraz, veću mjeru “evropskog političkog duha”, sudeći po spremnosti koje su pokazale za izazove integracija, čini se da pružaju lokalne karikature nacije-države formirane na reduciranom principu nacionalnosti. Nespremnost EU da energičnije intervenira u ratu u Bosni bi se između ostalog mogla pripisati i zlokobnom preklapanju principa etničke nacionalnosti, koji je usvojen kao glavni princip legitimacije u gradnji novih država Balkana, i principa etničkog čišćenja. Imajući u vidu važnost ispunjenja jednadžbe građanstvo-nacionalnost i podesnosti za kandidaturu u EU, moglo bi se bez velikog pretjerivanja ustvrditi da su ratna zaposjedanja teritorija, pa tako i genocid u Srebrenici, bili prešutni dio kondicioniranja pristupa mladih secesionističkih enklava ka EU.

Ako već treba ispitati karakter vanjskih i unutrašnjih granica današnje EU, onda pogled iz Bosne na ove granice može biti prilično instruktivan. Ne računajući posebnu situaciju na Kosovu, od svih država Zapadnog Balkana BiH je možda najviše zaostala u procesu približavanja evropskim integracijama. Ako se dakle ispituju vanjske granice “tvrđave Evropa” — kako je EU nazvao Balibar imajući u vidu njenu rigidnu politiku granica — onda je BiH najudaljenija od njenih zidina ili su oni prema ovoj državi najviše učvršćeni. I upravo u slučaju ovog posebnog odnosa u kojem granica osigurava razliku vanjsko-unutrašnje i treba da funkcionira na klasičan način, može se vidjeti koliko je Balibar u pravu kada ukazuje na promjenu funkcije granica i njihovo povlačenje prema unutra, tako da tvrđavi ne trebaju nikakve vanjske zidine.

Naime, BiH je istovremeno više nego ijedna zemlja kandidatkinja za prijem uključena u EU: preko vojske (EUFOR), preko policije (EUPM) i suverene vlasti svog specijalnog predstavnika (EUSR) koji se zahvaljujući specijalnim bonskim ovlastima može postaviti iznad najviše državne vlasti. Tako se čini da je BiH, budući još nesposobna da bude integrirana u EU, inkorporirana u klasični oblik imperijalne vlasti.[2] Nazovimo to paradoksom post-imperijalne inkorporacije. To je ona vlast koja ruši sve zidove u Evropi.


Literatura

Balibar, Etienne (1997), “Les frontières de l’Europe” u: La crainte des masses. Politique et philosophie avant et après Marx, Paris: Galilée.

Balibar, Etienne (2001), Nous, citoyens d’Europe? Les frontières, l’Etat, le peuple, Paris: La Découverte.

Bogaards, Matthijs i Markus M. L. Crepaz (2002), “Consociatio-nal Interpretations of European Union”, European Union Politics, sv. 3.

Buchanan, Allen (2007), Justice, legitimacy, and self-determination, Oxford University Press.

Derrida, Jacques (1984), “Déclarations d’indépendance” u: Autobiographies, Paris: Galilée.

Gray, John (2000), Two Faces of Liberalism, The New Press. Miller, David (1995), On Nationality, Oxford University Press. Moore, Margaret (2001), The Ethics of Nationalism, Oxford University Press.

Schnapper, Dominique (1994), La communauté des citoyens. Sur l’idée moderne de nation, Paris: Gallimard.

Vlaisavljević, Ugo (2007), “Njemački logor u Sarajevu”, Pripitomljavanje nacionalizma, Sarajevo: Mauna-Fe.

Walzer, Michael (1997), On Toleration, Yale University Press.

Waever, Ole (1995, Winter), “Identity, Integration and Security,” Journal of International Affairs, sv. 4B, br. 2.

 
Iz zbornika radova Zid je mrtav, živeli zidovi! – Pad Berlinskog zida i raspad Jugoslavije, izdanje Biblioteke XX vek, urednik Ivan Čolović.

Peščanik.net, 31.10.2009.

———–    

  1. O ovoj “sakrosanktnoj formuli” vidi još: Balibar (2001: 245).
  2.  Balibar govori o izvjesnoj zoni “unutrašnje kolonizacije” koju sprovodi EU kao “prava Evropa” prema “vanjskoj Evropi”, a u tu zonu su uključeni Kosovo, Albanija i veći dio bivše Jugoslavije (up. Balibar 2001: 306).