Pročitah kolumnu Semezdina Mehmedinovića – i ostadoh bez riječi! Trebalo je sve to napisati. I uspostaviti sve one čudnovate veze između napisa, okruglih stolova i nevjerovatnih uvida o mojim unutrašnjim stanjima svijesti: frustracijama, bijesovima, opakim skrivenim namjerama… Iz Amerike se, doduše preko interneta, ovaj naš svijet, i vanjski i unutrašnji, vidi k’o na dlanu. Čitav jedan zaplet stade u kolumnu, kao da čitamo krim-roman u novinskim nastavcima. Sudeći po radnji i borbi dobra i zla koja se tu odvija, naslov se sam nameće:Vlaisavljević protiv Bazdulja i ostalih u Pencirkusu. To je očito roman koji služi primarnom obrazovanju pučanstva, jer pisac u svakom momentu radnje objašnjava svom pretpostavljenom neukom čitaocu ko je tu dobar a ko loš, ne libeći se da zaviri u dušu i misli, u “predodžbu o sebi” i skrivene namjere svog negativnog junaka. Eto šta uradi Mehmedinović u svojoj kolumni: upoznah sebe u najboljim novinama, od najuglednijeg pisca iz dijaspore, u najgorem svjetlu! Pisci nekad u svojim kolumnama rade portrete iz dubinske psihologije, raskrivaju perfidne zavjere, a bogme rade i na skicama svojih romana. Nevjerovatno, ali isti sugerirani zaključak se može pročitati i kod Seada Fetahagića, također uglednog člana PEN-a, u njegovim kolumnama u dva posljednja broja Slobodne Bosne: Čuvajte se, ovaj je ubačen, hara po našim institucijama i rovari po našem javnom mnijenju!

Podsjetimo kako ide sam zaplet romana. Prvo je predstavljen dobri glavni junak. Opisan je kao načitan, čita Guardian na internetu, i još puno toga, a i veoma je ugledan: upravo mu je izašla knjiga u renomiranoj ediciji. Onda počinje radnja: glavni junak živi u maloj sredini, puno ljudi mu zavidi, pa mu prigovaraju, ali ga i napadaju. Sada pisac preuzima svoju pedagošku ulogu i objašnjava čitaocima: “Prigovori su bili neozbiljni, ali su se nekad pretvarali u prave pogromaške napade.” Onda počinje prava akcija, zato što napadi više nisu sporadični, nego su pretvoreni, zamislite: “u pravu institucionalnu akciju”! Em je akcija sada postala takva, em je proširena na sve pisce kolumniste. Pisac vjerovatno u ovom trenutku očekuje da čitalac ne diše. Na scenu stupa zli junak. I on napada dobrog, ali on je visoko ustoličen: predsjednik bosanskohercegovačkog PEN-a. Čitalac već zna da i prigovori ovog junaka ne mogu biti ozbiljni, ali i tu autor pomaže: “U zemlji koja je u ekonomskom, političkom i svakom drugom kolapsu” zli junak se bavi jednom “nebitnošću”, a to je i “provincijalno”. Za nastavak radnje je važno kako je ovaj “sarajevski mislilac” (to bi trebalo da zvuči kao oksimoron?) “ušao” i “izašao” u polemiku. Saznajemo da je prvo “zalutao u tu polemiku”, pa je onda “iz nje izašao prilično frustriran”. Pisac to pouzdano zna i navodi razlog tome: “jer je nakon toga u svojim javnim istupima pun prigovora piscima”. Čitalac sada mora sebi predstaviti sliku ranjene zvijeri, u američkim filmovima bi to obično bio medvjed grizli, kako pušta krike i nasrće na pisce, pogotovo ako ih zatekne skrivene u njihovim kolumnama.

Vrhunac zapleta je najavljena “institucionalna akcija”. Frustrirani predsjednik pokreće tu akciju organiziravši javni razgovor na temu:Šta rade pisci u kolumnama? Svoj “debakl” (nogomet je majka našeg obrazovanja i kulture!) u polemici s jednim piscem kolumnistom hoće namiriti u obračunu sa svim piscima kolumnistima. Opet autor računa na svoju neuku čitalačku publiku, pa joj veli: ovo pitanje-tema je “prilično blesavo i skaradno (sic!) postavljeno”, tu je prisutna “oskudna mjera pismenosti” (što znači da kada se dobro izmjeri, nije skroz nepismeno!), a “za takvo pitanje baš i nije potrebno organizirati ambiciozne seminare, zato što je odgovor jednostavan: pišu”. Šta je čitalac naučio? Naslov teme treba doslovno uzeti, pa vidjeti da kolumna nije nikakvo polje (metafora prostora je najurena) u kojem se nešto radi, a ako se već radi, zna se šta se radi. Treba unaprijed oprostiti svim kolumnistima, jer oni znaju šta rade – pišu, brate.

Ne bi to bio dobar zaplet kada bi sve bilo tako jasno. Baš u času kada se činilo da je zavjera otkrivena i da “ambiciozni seminari” (eto kako to vidi neko ko nikad javnim razgovorima PEN-a nije prisustvovao) imaju za svoju “jedinu svrhu anuliranje predsjednikovih polemičkih frustracija”, pisac počinje kao krim-inspektor svoju istragu da se vidi ko stoji iza svega i saznaje da je tema formulirana još 2007. godine! Ne spominje da je za nju i sam bio u više navrata konzultiran. I da je bio pozvan da napiše svoj prilog za skup. Doduše, truizam da pisci pišu ne bi bio baš neka ideja za skup. Ali zato na neumjestan način, kao pravi inspektor na tržnici, opisuje svoje kontakte s udruženjem čiji je član: izvršna direktorica PEN-a je opisana kao sekretarica, a dat joj je glas kroz pasiv: “tamo mi je objašnjeno”. Usprkos otkriću da ne stoji hipoteza o manipulaciji – autor bi mogao za sebe reći da je “izašao frustriran iz istrage” – na kraju opet čitamo zaključak da “predsjednik instituciju koju predstavlja upotrebljava za svoje bijesove”. Dva su razloga navedena tome u prilog. Prvi: “s tolikom strašću se naprasno (nakon 2007!) PEN zanima za pisce kolumniste”, dok se novinarima prijeti smrću. (To je isto kao u prvom dijelu zapleta romana: priča se o “nebitnosti”, a ekonomija propala.) Drugo: Oslobođenje je citiralo direktoricu RAK-a koja veli da je opaki predsjednik (nakon što je iskreno priznala da nije razumjela šta je taj uopće govorio) za cenzuru. Na kraju je priložena i kratka analiza “kolumnističkog fotoportreta” negativnog junaka. Inspektor zna da bez fotorobota nema pravog policijskog dosjea.

Kao odgovor na romanesknu insinuaciju oko Pencirkusa dat ću dvije opaske. Ponižavajuće je za glavnog junaka, nesumnjivo uglednog kolumnistu Bazdulja, da ga neko s ovakve visine, paternalistički, uzima u zaštitu. Polemizirao sam s njim upravo zato što sam smatrao da njegovi argumenti imaju težinu i da zaslužuju javnu raspravu. Ako smijem primijetiti, jer svaki nastavak polemike ne bi bio fer prema mome nekadašnjem sagovorniku, poenta rasprave nije bila da li je Freud bio ili nije bio u Hercegovini (nego da li se radi o činjenici koju ako neko ne zna, treba da bude ismijan). Kada je riječ o PEN-u, čitava priča pretpostavlja da su tamo nezreli i neosviješteni pisci upregnuti u vrlo mračne i opake afere. Ako je neko, makar iz velike daljine, primijetio “predsjednik je go!”, onda na to mogu reći da je sav moj rad od početka pa do kraja bio javna parada, baš kao u bajci. Možda bi cirkusi i javne parade prestali onog časa kada bismo u neistomišljenicima prestali gledati “neprijatelje naroda i države”.

 
BH Dani, 01.05.2009.

Peščanik.net, 01.05.2009.

Leave a Reply