Konačni odlasci uvek nas obeshrabruju i uvode u nelagodu. Kako, ukratko, bez patetike, sumirati nečiji život i objasniti zašto je za nas važan? Kada je Srđa u pitanju to je dvostruko teže. Njegova prisutnost ili sveprisutnost, bila je izuzetno diskretna. Pokretao je i pomagao nezavisne medije ali, mešao se nije, čak i onda kada se nije slagao sa njima. Progovarao je uvek iz sopstvene individualnosti, nije tražio ni pristaše ni aplauze. Autonomnog i analitičkog uma, lišenog euforije koju proizvodi taština, borio se za one ljudske vrednosti koje su bile sastavni deo njegovog etičkog sistema. U njih je verovao jer Srđa Popović se nije bavio intelektualnom retorikom, već društvenim angažmanom u kojem su se prepleli profesionalno i političko. A šta je drugo moglo da se očekuje od višedecenijske prakse advokata koji brani političku krivicu i polje ljudskih prava.

Bio je skeptik, zato što je bio realan. Bio je harizmatičan, zato što je njegov um briljirao. Bio je distanciran, zato što je imao visoke kriterijume u socijalnoj komunkaciji.

Zašto je za nas bio važan, a nije se trudio da to postane? Nikada sa njim nismo bili zajedno, ali delili smo zajedništvo. Lepotu zajedništva, ako tako može da se kaže. Srđa je uvek bio tu negde, ako zatreba, ako stvari postanu nezamislive i nerazmrsive. Da li su to komplimenti? Ne nisu. To je naprosto istina.

Autoritet koji je posedovao proizlazio je ne samo iz njegove lične hrabrosti, već iz definicije i demitologizacije svakog opskurnog društvenog i političkog fenomena kojima je obilovala Srbija proteklih decenija. Bio je poput svetionika koji je okrutnom svetlošću razbijao mrak kojim smo bili okruženi. Zašto okrutnom? Zato što nije bilo moguće ništa sakriti na toj zastrašujućoj slici koja bi izranjala iz tame. Bilo je to poput mentalnog egzorcizma kojem smo prisustvovali sa strahom i ushićenjem.

Smrt je sentimentalna kategorija. Kako taj sentiment da funkcioniše u Srđinom slučaju? Kroz čovekoljublje, možda. Kroz gubitak Čoveka. Kroz izgubljene decenije koje se u zajedničkoj sumi zbrajaju kao 100 godina samoće? Možda to i jeste zla kob ovog prostora da najbolji među nama odlaze tako brzo da ne uspemo nikada da im kažemo kako su bili važni za nas. Da se nikada sa njima ne pozdravimo.

Zbogom Srđo!

Peščanik.net, 02.10.2013.

TEMA – SRĐA POPOVIĆ (1937–2013)