Kris Cheng, bit.ly/1rV05oW

 

U Hong Kongu retko ko ima iluzija oko toga ko je glavni. U gradskim knjižarama, police stenju pod silnim knjigama o kineskom predsedniku Si Đinpingu. Teme varirarju – njegove antikorupcijske kampanje, njegova porodica, njegov uspon na vlast – ali mnoge od njih ga opisuju kao autokratu, često u imperijalnoj odori. U jednoj knjižari sam izbrojao preko pedeset takvih naslova. Neke od tih knjiga su namenjene posetiocima iz kontinentalne Kine, koji možda kupe neki primerak da ponesu kući – ako se usuđuju. Ali namenjene su i hongkonškim čitaocima. Ovo je grad koji zna u čijoj senci živi.

Zato su prošlonedeljne demonstracije protiv izbornog sistema koji je Hong Kongu ponudila Sijeva vlada još zanimljivije. Naravno, bes je u Hong Kongu tinjao još od letos, zbog toga što je Peking vrlo ograničeno protumačio obećanje opšteg prava glasa dato ovom gradu za naredne izbore rukovodilaca 2017. Praktično se bira između „dva ili tri“ kandidata koji prvo moraju da dobiju većinsko odobrenje izbornog komiteta, koji imenuje Peking. Jedan transparent u Hong Kongu ovo naziva „severnokorejskim opštim pravom glasa“ – što je možda dobar opis jer je Džang Deđjang, šef Nacionalnog narodnog kongresa zaduženog za donošenje ovih pravila, jedan od retkih kineskih zvaničnika školovanih u Pjongjangu.

Ali prvobitna reakcija nije delovala naročito radikalno: sredovečni profesori koji predvode takozvani „Occupy Central“, građanski protestni pokret, nekoliko nedelja su vrteli glavama i predomišljali se pre nego što su konačno najavili da će održati protest „mira i ljubavi“ u hongkonškoj poslovnoj zoni 1. oktobra, na kineski Dan državnosti i početak dvodnevnog praznika. Sigurno su se nadali da će zbog praznika više ljudi izaći na ulicu, ali protest je bio tipično hongkonški: pažljivo organizovan, osmišljen tako da ne remeti poslovanje koje je toliko važno za ovaj grad, i sasvim pristojan i „građanski“.

Čak je i jednonedeljni „student štrajk“ koji mu je prethodio protekao vrlo uljudno, šetnjom 13.000 ljudi po lišćem pokrivenom studenstskom gradu Kineskog univerziteta u Hong Kongu, u zabačenim honkonškim Novim teritorijama. A kad su studenti konačno prešli u centar grada, blizu državnih ustanova, mnogi su se trudili da ne zaostanu u učenju, prateći niz javnih predavanja u obližnjem parku.

Ali kako je Leung Čun–Jin, lider distrikta Hongkonga, koga smatraju pekinškom marionetom, uporno ignorisao studentske zahteve za dijalog, atmosfera je počela da se menja. Držeći se za ruke i jurišajući zajedno, vođe Skolarizma – grupe pretežno sastavljene od srednjoškolaca koji su se prvi put udružili 2012. protestujući protiv planova za uvođenje kineskog „patriotskog obrazovanja“ – uspeli su da probiju policijski kordon oko gradskog trga. Ovaj trg je prvobitno planiran za javna okupljanja, ali gradske vlasti su ga letos ogradile, što je razljutilo mnoge građane. Policija je odgovorila suzavcem i uhapsila preko sedamdeset demonstranata – uključujući i Džošuu Vonga, 17-godišnjeg osnivača Skolarizma – i dvojicu vođa honkonškog saveza studenata. Tokom noći mladi su počeli da se okupljaju u sve većem broju ispred zgrade vlade da iskažu nezadovoljstvo.

Reakcija koja je sutradan usledila – kada je policija u opremi za razbijanje demonstracija uletela u masu od sad već nekoliko desetina hiljada ljudi, i počela da ispaljuje suzavac direktno u glave mirnih, uglavnom mladih demonstranata – možda će u istoriji Hong Konga ostati zabeležena kao prekretnica. Umesto da pobegnu, ljudi su se pregrupisali, a hiljade mladih i starih koji nikada ranije nisu učestvovali u protestima, počeli su da se okupljaju da izraze podršku i donesu hranu i vodu. Kroz nekoliko sati studenti i drugi mladi demonstranti spontano su organizovali punktove za raspodelu vode, ali i maski, naočara i plastične folije za zaštitu od gasa i sprejeva. Pročula se glasina da će policija možda upotrebiti gumene metke, ali niko nije otišao – ljudi su jednostavno počeli da organizuju stanice hitne pomoći kraj puta, a medicinski radnici su dobrovoljno pomagali.

Preko noći, protesti su se proširili na nekoliko drugih krajeva grada, a građani su zauzeli ulice i blokirali saobraćaj, besni zbog ruganja svemu što su verovali da Hong Kong predstavlja: transparentnost vlasti, vladavina prava, pravo građana na slobodno izražavanje. „Ovo nije Hong Kong kakav poznajemo“, rekla mi je Kloi, studentkinja engleskog jezika na Univerzitetu u Hong Kongu. „Morali smo nešto da preduzmemo.“ Ken, 19-godišnji student građevine, učesnik jednog od mirnih protesta koji su paralisali razne delove grada, slaže se sa njom: „Nikad nisam bio na protestu, ali kada sam vide suzavac na televiziji, pomislio sam da treba da izađem i pokažem da sam besan.“ U istoj ulici, 16-godišnja srednjoškolka Vini kaže da, kad je videla hapšenja i suzavac, „Ove nedelje više nisam mogla da se koncentrišem na učenje, morala sam da dođem da podržim demonstrante – što nas je više, policija će se manje usuđivati da divlja.“

Ovim kanisterima suzavca – „ispaljeno je vrlo malo, samo osamdeset sedam“, po rečima portparola policije (koji pritom tvrdi da je masa pogrešno protumačila policijsko upozorenje „raziđite se ili pucamo“ i da nije ni postojala namera da se koriste meci) – hongkonška policija je možda radikalizovala celu novu generaciju mladih, ili bar izoštrila već rastuću atmosferu društvene i građanske svesti mladih.

Uprkos svim naporima Kine, izgleda da se nisu ostvarila predviđanja da će mlada generacija biti obrazovana da podržava kinesku liniju nakon povratka Hong Konga pod kinesku upravu 1997. Naprotiv, mnogi demonstranti kao inspiraciju da podignu glas protiv nepravde navode obavezni predmet liberalnih studija, uveden pre deset godina, koji ističe građanske vrednosti. Edi Ši, potpredsednik sindikata nastavnika, kaže da je ovaj predmet uveden u nastavni program kao sredstvo za dodatno ubrizgavanje kineskog „nacionalnog obrazovanja“, ali da su ga mnogi nastavnici pretvorili u forum za debatu o Kini – i društvenim pitanjima uopšte.

„Ovaj kurs je učenicima dao mogućnost za slobodne diskusije, o Kini, o nacionalnim pitanjima“, govori Ši dok deli nalepnice prolaznicima na kojima se traži „zaista opšte pravo glasa“. „Ne postoje udžbenici, tako da mnogi nastavnici donose svoj materijal i novinske članke. Kada smo mi bili srednjoškolci“, dodaje, „nije bilo mnogo prilika da se razgovara o politici, ali sada su deca mnogo aktivnija. Tako da sam ponosan na mladu generaciju: bore se za demokratiju koja im pripada – to su ljudi koji će jednom glasati.“

Ostali mladi demonstranti dodaju da je generacija njihovih roditelja, od kojih su mnogi došli u Hong Kong kao izbeglice, bila fokusirana na opstanak, i da su često protiv demonstracija. „Oni misle da ljudi treba da budu zahvalni za ono što imaju“, kaže Ken, student građevine. „Ali mi znamo da moramo da budemo ovde, zbog naše budućnosti.“ Osećanje građanske dužnosti kod studenata ogleda se u tome što su organizovali raspored čišćenja za skupljanje smeća sa ulica koje su okupirali – i po posterima koji upozoravaju ljude da ne prave karneval od protesta: „Molimo vas da ne izvodite muziku i da se ne izmotavate tokom demonstracija.“

Ali drugi transparenti pokazivali su buntovnu, satiričnu crtu koja je izraženija u internet generaciji. Na ulicama Mongkok distrikta pojavili su se plakati „izgubljen kućni ljubimac“ sa likom Leunga, koji ga opisuju kao „psa Komunističke partije Kine“ i kažu da pošteni nalazač treba da ga preda najbližoj državnoj ustanovi. Mnogi plakati pozivaju Leunga da podnese ostavku, koristeći njegov nadimak „689“, što je broj glasova koje je dobio od zvaničnog komiteta kad je izabran na funkciju. Na obližnjem autobusu, zaustavljenom kad su demonstranti blokirali ulicu, linija je promenjena u „689“, a destinacija u „Pakao“.

Bilo je i podsetnika da se radi o ozbiljnoj stvari: plakati na zidovima upozoravali su demonstrante da ne izazivaju incidente i da se čuvaju provokatora, jer se mnogi boje da bi Kini odgovaralo nasilje kako bi demonstrante označila kao „ekstremiste“, kako su i nazvani u nekim kineskim medijima. Izveštaji o protestima u pojedinim hongkonškim medijima odaju utisak da su se u proteklih petnaest godina mnoge medijske kuće priklonile kineskoj liniji – što je još jedan važan primer urušavanja nezavisnih vrednosti Hong Konga koji brine mnoge demonstrante. Nekoliko nekad liberalnih dnevnih listova manje je fokusirano na demonstrante i njihove ideale a više na štetu koju trpe privreda, turizam i imidž Hong Konga. Samo je Apple Daily, u vlasništvu prodemokratskog tajkuna Džimija Laja, otvoreno podržao proteste, objavljujući 1. oktobra na naslovnoj strani sliku mase uz naslov „Ustajte, svi koji robovi ne želite biti“, prvi stih kineske državne himne.

U Pekingu, takva poruka bi se smatrala vrlo provokativnom – zapravo, Laj se nedavno našao pod istragom hongkonške antikorupcijske komisije, kao i još jedan prodemokratski političar. Za neke je to još jedan slučaj ugrožavanja nekad garantovane nezavisnosti administrativnih organa.

Hong Kong se još uvek dosta razlikuje od Kine. Ubrzo posle zatvaranja studentskih lidera na samom početku protesta, sudija Višeg suda naložio je da se puste na slobodu. Ali jasno je da je Kina izuzetno zabrinuta da bi događaji u Hong Kongu, kao i politički sistem ovog grada, mogli da budu najava za ostatak države. Dejvid Cvajg, profesor socilogije na Univerzitetu u Hong Kongu, kaže da su kineski zvaničnici opsednuti idejom da „strane sile“ (što je kodni naziv za Sjedinjene Države i druge zapadne zemlje) „aktivno koriste Hong Kong kao bazu za vršenje uticaja na Kinu i podrivane kineske bezbednosti i suverenosti. O tome neprekidno govore“.

Cvajg ne veruje da će Kina poslati vojsku u Hong Kong, kako se neki pribojavaju, „ako ne bude stvarno ozbiljnih građanskih nemira“. Inače, kaže on, „policija će to srediti“. Ali drugi nisu tako sigurni. Vili Lam, dugogodišnji posmatrač Kine sa Univerziteta u Hong Kongu, kaže da se kineski predsednik Si Đinping boji da se ne obruka u Hong Kongu – prvenstveno pred političkim suparnicima u zemlji, jer su se mnogi sada okrenuli protiv njega zbog njegove antikorupcijske kampanje. „Što duže ovo bude trajalo, utoliko će se Si više obrukati – on ima veliku vlast, ali i mnogo neprijatelja – i oni će ga zaskočiti ako procene da mu se sprema pad.“

Lam kaže da Si želi da se Hong Kong smiri do novembarskog sastanka APEC-a u Pekingu, i smatra da bi Kina mogla da pošalje policiju iz Guangdonga da uguši proteste ako ne popuste u narednih nekoliko nedelja. „Čuli smo da je policija u Guangdongu za svaki slučaj naručila nekoliko hiljada hongkonških policijskih uniformi.“

Lam ne očekuje da bi razgovori demonstranata i vlade Hong Konga doveli do većeg napretka, iako kaže da možda postoji spremnost da se dozvoli neko javno glasanje za članove izbornog komiteta koji biraju lidera distrikta. Iznad svega, kaže on, Si Đinping želi „da pokaže Hong Kongu da Peking ima glavnu reč“.

I na ulici mnogi demonstranti priznaju da će veoma teško dobiti puno opšte pravo glasa. Ali mnogi kažu da to ne znači da će odustati. „Ja ću dolaziti na proteste dokle god budu trajali“, kaže 16-godišnja učenica Vini. Džosef Čan, profesor politike na Univerzitetu u Hong Kongu, tvrdi da bi protesti mogli da budu početak duge borbe za demokratičnije društvo – „kao u Južnoj Africi, ili Burmi. Možda će biti potrebno dvadeset godina, sve dok na vlast u Kini ne dođe druga frakcija, ali moramo da nastavimo“.

Iako se neki boje da bi demonstranti mogli da pogoršaju situaciju u Hong Kongu, provocirajući nervoznu vladu u Pekingu da zauzme još oštriju liniju prema ovom gradu, učesnici kišobranske revolucije kažu da se ne plaše. „Ako ne učinite ništa, nema nikakve nade“, kaže mi jedan brucoš. „Morate sebi da date nadu verujući da ćete nešto da postignete.“

Nema sumnje da su nedavni događaji pokrenuli ljude u odbranu takozvanog „duha Hong Konga“. Video sam tračak tog borbenog, odlučnog pristupa na ulici u honkonškom centralnom distriktu tokom druge noći protesta. Na raskrsnici gde je stajala grupa studenata, sa maskama i naočarama u očekivanju policijskog napada, upoznao sam kratko ošišanu devojku koja je upravo bila skinula masku da zapali cigaretu. „Ne bojiš se da će doći policija?“ pitao sam je. „Ne plašimo se“, odgovorila je hladno. „Mi smo iz Hong Konga.“

 
Duncan Hewitt, Inside Story, 3.10.2014.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 04.10.2014.