Obama kao Mesija

Mislim da profesor Prokopijević u svojoj analizi političkog profila Baracka Obame miješa dva srodna, ali zapravo različita pojma: harizmu, kao urođenu, natprosječnu privlačnost, koja srećniku koji je njome obdaren omogućava relativno lak uticaj na druge, i populizam, kao svjesno podilaženje najnižim porivima mase, s namjerom da se istom manipuliše. Harizma je za političara jedna od najkorisnijih osobina, ali je sporna samo ako se zloupotrijebi; buniti se što jedan političar koristi svoju harizmu je slično zahtjevu da najviši košarkaš na utakmici čučne, ili da najzanosnija kandidatkinja na izboru za Miss sebi nacrta brkove. Posebno kada se uzme u obzir koliko je harizmatičan Obama, te koliko je dominantna celebrity politička klima i kultura u Americi, postaje uočljivo koliko on zapravo nije populista. Njegova kampanja je bila prilično uljudna, dok su Hillary Clinton i John McCain bez mnogo ustezanja počeli da prizivaju zle duhove rasizma, čim su uvidjeli da im plijen izmiče iz ruku. (Za razliku od Sare Palin, kod oboje je bilo očigledno da u tome ne uživaju, i da ih je donekle sramota.) Dvije grupe birača, takozvani “nezavisni” i oni koji zarađuju preko 250,000 USD godišnje, takođe su se većinski opredijelili za Obamu: rekao bih da su oni, manje od svih ostalih, bili skloni da se upecaju na nekakvo “mesijanstvo”. Osim toga, Obama se efektno predstavio i kao kandidat koji je, kako profesor reče, bolji od onog drugog: u debatama sa Hillary je bio barem ravnopravan (što je izuzetno teško, kad se uzme u obzir zapanjujuća kombinacija njene inteligencije i poznavanja materije o kojoj govori), dok je više nego jedanput bilo tužno gledati McCaina kako se koprca pod teretom sopstvene nepripremljenosti i pakta sa đavolom, na koji ga niko nije tjerao. Treba naravno biti fer, i reći da je Obami u poredbenom smislu debelo pomogla regresivna evolucija republikanaca u poslednjih 30-40 godina (da ne kažem intelektualna degeneracija), koji su od partije fiskalno konzervativnih liberala (u evropskom značenju te riječi), kao što je bio Barry Goldwater, postali partija hrišćanskih fundamentalista i anti-intelektualaca, kojima je jedino stalo do svojih Deset zapovijesti i svojih ratova.

Od “antimesijanskih” političara koje profesor navodi, osvrnuću se ukratko samo na Schrödera i Berlusconija (jer mislim da “mesijanstvo” u Velikoj Britaniji nikad nije bilo na posebnoj cijeni): obojica su dokazani populisti, bez trunke harizme. Po nastupu u kampanji, Obama je zapravo nasličniji Ronaldu Reaganu, političkoj ikoni par excellence svih onih u SAD koji dijele profesorova ekonomska gledišta. Reagan je bio izuzetan šarmer, kandidat koji je biračima obećavao da će njegovim izborom Americi – svanuti (It’s morning in America, glasio je čuveni slogan), ali ne mislim da je time njegov učinak kao predsjednika bio lošiji ili bolji.

I na kraju, što se Krauthamerovog članka o Obaminom putu od “spasitelja” do “običnog čovjeka” tiče, pitam na neviđeno: zar takav razvoj zapravo ne govori Obami u prilog? Kampanja je gotova, svinjac se čisti; normalno je da niko ne izgleda kao Mesija i da su ruke prljave do lakata.


Ekonomisti za i protiv Obame

Profesor Prokopijević bez milosti dijeli epitete o stručnosti i moralnosti na račun svojih kolega nobelovaca koji su podržali Obamu, ali preskače da se osvrne na podršku fiskalno konzervativnog i veoma uticajnog nedjeljnika The Economist, Wall Street legende Warrena Buffetta, dvojice bivših predsjednika Federalnih rezervi, i ogromne većine članova dva veoma respektabilna strukovna udruženja. Slažem se da je borba spiskovima besmislena, i da je savršeno moguće da su istina i znanje u posjedu posvećene manjine, ali nisam ja prvi posegnuo za “najvećim brojem ekonomista od ugleda” kao fiskalnim stimulusom za sopstveni argument, već profesor. A kad je već tako, onda sam morao da položim karte na sto.


Ekonomisti i ekonomija

U ovoj polemici, moj lični deficit dolazi do izražaja onog trenutka kada se profesor popne za svoju katedru. Bolno sam svjestan toga od samog početka, ali budući da nastupam sa laičke pozicije, neka mi bude oprošteno što se neću upustiti u raspravu o tome koliki budžetski deficit karakteriše ozbiljne države, a koliki banana republike. Umjesto toga, nudim priznanje da moj primarni razlog za započinjanje polemike sa profesorom Prokopijevićem, još prošle zime, nije bio njegovo mišljenje da je Barack Obama loš izbor za ekonomiju Sjedinjenih država, već snažna uvjerenost u ispravnost tog mišljenja, uprkos, mislim i dalje, slabosti argumenata koje je za njega ponudio. Ta se uvjerenost očitovala i (1) kada je rekao da se trudio da uči od ekonomista koji nikad nisu izgovorili nijednu glupost (ne objasnivši šta pod time podrazumijeva), (2) kada je tvrdio da su analize Paula Krugmana tek način da se ovaj domogne mjesta u novoj administraciji (netačno: Krugman je otvoreno podržavao Clintonovu, i bio kritičan prema Obami u više navrata, čak i posle unutarpartijskih izbora, a u administraciji nije ni dan-danas), (3) kada je prognozirao da bi sadašnja kriza, da nije bilo intervencije države, bila oštra, ali kratka (koliko kratka? kao Velika depresija?), ili (4) kada je poentirao da ga hiljadu strana radova Josepha Stigliza ni u šta nije uvjerilo.

Mislim da je ovo veoma problematična intelektualna pozicija, budući da profesor uzima sebe i svoje istomišljenike, a ne objektivnu realnost, kao referentni sistem. Ja sam zimus pokušao da ga izazovem, time što sam, primijenivši najstandarniji naučni metod, u pitanje doveo njegovu tvrdnju da je izbor Obame bio uzrokom pada berze; pokušao sam to i u svom prethodnom tekstu, postavivši niz pitanja od očiglednog značaja za sadašnji ekonomski trenutak (pitanja koja su možda značajnija od toga ko je predsjednik SAD-a), a koja je profesor Prokopijević redom zaobišao.

Evo, dakle, po meni glavne stvari: sadašnja ekonomska teorija, ozbiljna i elegantna, koja operiše, ako se ne varam, u skladu sa hipotezom o efikasnom tržištu (a koja se, opet ako se ne varam, zasniva na pretpostavci da su ekonomski akteri savršeno racionalni u svojim odlukama) očigledno nije u stanju da objasni potrese kakav je trenutna ekonomska kriza. Može uman čovjek i punih 40 godina da bude u pravu, ali da se ipak suoči sa situacijom koju nije u stanju da objasni, iako je jedan od najpriznatijih stručnjaka u svojoj oblasti. To ne kažem ja, to o sebi kaže Alan Greenspan. Ono što je jasno svakom postdiplomcu fizike ili biologije (Einsteinovim riječima: Potrebne su stotine eksperimenata da se pokaže da sam u pravu, i jedan jedini da se pokaže da nisam.) nekako izmiče profesoru Prokopijeviću, kao i mnogim drugim ekonomistima njegovog političkog uvjerenja.

Drugim riječima: ukoliko laissez faire ekonomisti nisu u posjedu modela kojim bi objasnili, predvidjeli ili preduprijedili jedan veoma ozbiljan problem (a koliko vidim, nisu), na osnovu čega su tako sigurni da alternativna rješenja, koja potiču od jednako inteligentnih, profesiji posvećenih i priznatih ekonomista – vode u propast? Sa Bushom mlađim na čelu države i Alanom Greenspanom na čelu Federalnih rezervi, zagovornici deregulacije bez granica imali su osam godina dugu šansu da pokažu šta znaju. Ponuđena rješenja su bila poreske olakšice za najbogatije i smanjivanje obavezne kamatne stope, a viđen je i model za procjenu vrijednosti nekretnina, koji nije uključivao mogućnost da ta vrijednost može i da opadne.

I ovdje treba biti fer: jasno je da ekonomske nauke, za razliku od prirodnih, nemaju luksuz strogo kontrolisanih uslova, model-organizama i sofisticirane mašinerije, ali zar zbog toga ekonomisti ne bi trebalo da pokažu više – a ne manje – intelektualnog opreza i odmjerenosti?


Šta nedostaje?

Nadao sam se, nažalost uzalud, da će se profesor bar jednom riječju osvrnuti na očigledne nedostatke trenutno dominantne ekonomske teorije i prakse, i ko zna, možda pomenuti istraživanja u okviru relativno nove discipline, imenom behavioral economics. (Za one koji još uvijek nisu čuli: pomenuta disciplina spaja ekonomiju, psihologiju i neurobiologiju, i jasno pokazuje da se ljudi u ekonomskim transakcijama ne ponašaju kao racionalni automati. Očigledan cilj je razvijanje modela koji bi mogli da objasne i predvide pojavu pogubnih ”mjehurova”.) Gotovo da me je strah reći, ali pomenuta disciplina je već uspjela da ubere svoju prvu Nobelovu nagradu, i možda će biti u stanju da ponudi odgovore na probleme sa kojima su suočeni kako Alan Greenspan i Miroslav Prokopijević, tako i svi mi. Možda razlog profesorovog propuštanja da pomene behavioral economics leži u tome što je nekoliko istaknutih stručnjaka iz te oblasti dobilo posao u Obaminoj administraciji. Ipak, uprkos svim nedostacima Obame kao kandidata i ideološkoj zaslijepljenosti njegovog ekonomskog tima, zamolio bih profesora da baci pogled na ovu uporednu analizu osnovnih ekonomskih parametara tokom mandata republikanskih i demokratskih predsjednika u poslednjih 50 godina Ko zna, možda sve i nije tako crno.


Glasačka i polemička budućnost moje malenkosti

Uprkos prilično nezavidnom mišljenju koje profesor Prokopijević ima o mojoj političkoj pameti, uvjeravam ga da ne držim poster Baracka Obame ni kod kuće, niti na radnom mjestu. Ako sam mogao da odustanem od čvrste odluke da glasam za Hillary Clinton, moći ću i da odustanem od Obame, ako bude bilo boljih kandidata. Ukoliko u međuvremenu dođem makar i blizu pozicija sa kojih nastupa cijenjeni profesor, obećavam da ću se prvi javiti i obznaniti svoju transformaciju. Najiskrenije se zahvaljujem profesoru na inicijativi za nastavak naše polemike, te pokazanom strpljenju u partiji sa jednim pacerom. Ukoliko ima još nešto da doda, sa zadovoljstvom mu prepuštam završnu riječ.

 
Peščanik.net, 11.09.2009.

Leave a Reply