Vrag će znati tko je nesretnog čovjeka onomad zajebao, ne zna se ni kad se to dogodilo, ni gdje, ne zna se ni tko je uopće taj jadnik – osim imena ništa se zapravo o njemu ne zna – tek, i danas za nekog bolno naivnog čovjeka kaže da je Ljubo iz Siska. “Nisam ti ja Ljubo iz Siska!”, reći će tako netko kad želi sugovorniku staviti do znanja da nije budala, i da nađe nekoga drugoga da ga zajebava.
“Nisam ti ja Ljubo iz Siska!”, rekao bi mi stari kad bih mu mrtvački ozbiljnim glasom objašnjavao kako je u katastrofalnom potresu na Lučcu zgrada Osnovne škole Bruno Ivanović srušena do temelja, pa nismo imali nastavu. Svaki pokušaj da priču s potresa na Lučcu nekako skrenem na Ljubu bio je bezuspješan, i nikad tako nisam saznao tko je nesretnik iz Siska kojega je narodna predaja zabilježila kao najveću i najnaivniju budalu u cjelokupnoj povijesti Balkana.
Godinama me to mučilo, pitao sam i istraživao, ali bez ikakvog rezultata. Najbliže što sam mu se u istrazi približio bilo je u ožujku 2003. godine, kad je tadašnji ministar gospodarstva Ljubo Jurčić na televiziji izrazio zadovoljstvo prodajom željezare Sisak ruskom Mečelju. “To je on!”, pomislio sam, “Ljubo iz Siska!” I zaista, Mesićevi mufljuzi iz Mečelja povukli su se iz željezare samo godinu dana kasnije, a naivni Ljubo iz Siska nakon toga je najprije bio viđen za SDP-ova premijera, kad ga je iznenada zamijenio nepoznati Zoran Milanović, pa za SDP-ova predsjednika Republike, kad ga je iznenada zamijenio nepoznati Ivo Josipović.
Ipak, nije Jurčić bio taj: ovaj Ljubo je bio naivan, ali nije bio iz Siska. Trag je, međutim, bio dobar. Držao sam oko na sisačkoj željezari i konačno ga ugledao prošlu subotu. Bio je to on, izvan svake sumnje: još uvijek živog, iako vidno propalog, novinari su ga uhvatili na svečanosti blagoslova novoizgrađene crkve u sisačkom naselju Caprag.
S posla na okrjepu
Samo dan ranije, u petak, bio je među devetsto šesnaest posljednjih radnika nekad slavne sisačke željezare, potpisao je papire o raskidu ugovora o radu i ostao bez posla, a onda sutradan zajedno s kardinalom Josipom Bozanićem molio kruh naš svagdašnji u divovskom betonskom hangaru Svete Marije Kraljice Mira.
Divan se historijski krug zatvorio tako ovoga vikenda: župa u Capragu nastala je, naime, davne 1961., kada je tu niknulo golemo naselje za radnike socijalističkog metalurškog giganta, i u njemu, kako se to kaže, potreba za duhovnom okrijepom umornih metalaca. Točno pedeset godina kasnije, i posljednji od trinaest hiljada predratnih radnika željezare dobili su otkaze, ali zato su već sutradan – i to doslovno sutradan – dobili suvremeni novi pogon za duhovnu okrijepu.
I više od toga: nadbiskup zagrebački Josip Bozanić na svečanom je otvaranju nove sisačke dušokrijepionice odlučio bivšim radnicima željezare pokloniti stotinu i pedeset tisuća kuna. Kardinal je novac uručio sisačkom biskupu Vladi Košiću, poručivši s oltara kako je »Crkva je s narodom i želi dijeliti sudbinu naroda, te biti u blizini onima kojima je potrebna«.
Tada se ukazao on. “Nadbiskup Bozanić je jedini iz Zagreba, iz takozvanih viših struktura, koji pita za nas, koji nam nudi ne samo riječi utjehe, nego i konkretnu pomoć”, rekao je reporteru Slobodne Dalmacije jedan potreseni bivši radnik Željezare Sisak. Novinar mu nije naveo ime, ali ja sam znao tko je on. “Konačno!”, uzviknuo sam. “Ljubo iz Siska!”
Ljubo iz Siska, naime, dobar je, pošten i vrijedan čovjek, ali bolno naivan. Sam Bog zna koliko se puta zbog te svoje naivnosti posvađao sa ženom. I kad je ono u ljeto 1999. željezaru kupovao korejski Samsung, a on govorio kako će im sada konačno krenuti i kako će dogodine u ovo doba sa sinom na more, i kad je 2001. željezaru kupio austrijsko – ruski Trubo Impeks, a on uvjeravao ženu da će dogodine u ovo doba sin imati nove patike, i kad je 2003. željezaru kupio ruski Mečelj, a on uvjeravao ženu da će dogodine u ovo doba sin na fakultet, i kad je 2007. željezaru kupio američki CMC, a on uvjeravao ženu da će im dogodine u ovo doba i sin dobiti posao u čeličani.
– Dogodine u ovo doba – gorljivo je tako ove subote Ljubo uvjeravao ženu pružajući joj nadbiskupovu kuvertu s novcem – sin će nam u novoj crkvi držati mladu misu!
Nesretni Ljubo iz Siska nije, naravno, pitao nadbiskupa – poklonjenim kunama, uostalom, ne gleda se u nule, nije ni lijepo ni pristojno, nitko uostalom neće reći da novac nije završio u dobrim rukama – ali kako ni Ljubina žena ni ja nismo odveć pristojni ljudi, nismo mi Ljubo iz Siska, iskoristit ćemo priliku dok radnici željezare u posvećenoj tišini betonske krijepionice zahvaljuju Bogu i kardinalu, i upitati: otkud Josipu Bozaniću stotinu i pedeset tisuća kuna?
Odakle je, naime, taj novac, koji je gladnim i poniženim radnicima tako široko darovala Njegova Uzoritost, sve “dijeleći sudbinu naroda”? Otkud nadbiskupu Bozaniću dvadesetak hiljada eura viška, da se njima javno reklamira poput najgoreg predizbornog kabadahije, pa da to radi javno, pred novinarima, smješkajući se u kamere, sve grleći nesretnog Ljubu i ostale “kojima je potreban«?
Milijuni, milijuni
Crkva je, kako znamo, neprofitna organizacija, i kao takva u cijelosti ovisi o milodarima svojih vjernika, te o proračunima države i lokalne samouprave. Dobro, nešto malo i o dividendama od svojih poslovnih ulaganja, ali da tu ima profita, ne bi valjda Crkva svake godine dobijala od Države tri stotine pedeset milijuna kuna, i još barem osamdeset od raznih vladinih ministarstava.
Da ima Crkva para, ne bi joj, najzad, Poglavarstvo grada Siska 2008. godine za “Investicijski program izgradnje Crkve Svete Marije u Capragu” iz gradskog budžeta uplatilo pola milijuna kuna.
Tri godine kasnije nadbiskup Bozanić – na blagoslovu crkve sagrađene i novcem radnika željezare – velikodušno im poklanja stotinu i pedeset tisuća kuna! Njegova Uzoritost, da se ne zajebavamo, samo je Siščanima vratila njihovu lovu, i to prikazala kao široku gestu Crkve koja je “s narodom i želi dijeliti sudbinu naroda”, zajeb kakvoga bi čovjek očekivao od nekog sitnog prevaranta iz malih oglasnika, ali ne i od poglavara Crkve u Hrvata.
Dok je, međutim, starog, dobrog Ljube iz Siska, nema straha za sitne prevarante.
Slobodna Dalmacija, 19.12.2011.
Peščanik.net, 20.12.2011.
