Sa Damirom Karakašem razgovarala Nataša Odalović
Nedavno je moj urednik razgovarao s urednicom jedne ugledne pariške izdavačke kuće, razgovarali su o mome romanu, te mu je ona prijateljski rekla da je problem u tome što ne može pisac iz Hrvatske pisati na takav način, kritički o Parizu. A to je već neka vrsta kulturnog rasizma, eto to je često taj diskurs.
Možda bih se trebao kao Andrej Makine, ulagivati sve dok ne postaneš slavan i postaneš prvi stranac koji je dobio dvije najveće francuske književne nagrade za taj svoj proračunati roman Francuska Oporuka koji mi ide na živce, a onda kad postaneš slavan, reći da su Sartre i Camus patuljci pored Dostojevskog, da su ga pokrali. No, da je to izjavio prije, još bi vjerojatno spavao u onoj grobnici u Parizu u kojoj je neko vrijeme živio – kaže Damir Karakaš (1967.), svakako najautentičniji savremeni hrvatski pisac, čija iskrenost, kako u romanima tako i u onome što govori i radi svakodnevno, na trenutke, gotovo da zaboli čitaoca. Evo ga pred nama, u intervjuu „Ad hominem“ za Vikend izdanje Danasa.
Mada vaše prisustvo u medijima unapred garantuje gledanost (bar u Hrvatskoj je tako) jer se očekuje dobar tulum, čini se, kada poredim vaše delo i biografske crte, da iza cele te medijske kakofonične parade, vi zapravo sve vreme naizgled pitomo, no gorko ironično ćutite, puštajući druge da vas konzumiraju koliko već mogu i kako sami odluče da je najbolje?
Briga me što drugi misle o meni, kad me bude bilo briga onda ću se objesit na prvu uličnu svjetiljku, kao Branko Miljković. Briga me što roditelji misle o meni, koji uzgred rečeno misle da nisam normalan i da sam propao jer nemam imovine, nigdje ne radim, samo se glupostima bavim i sramotim ih jer se pročulo i do njih da pod mostom u Parizu sviram harmoniku, a sviram zapravo na mostu. Briga me također i što moji rođaci i okolina misle o meni, a misle da sam lički izrod jer ne podnosim ustaše, iako mi je djed bio ustaša, a iz obitelji je bilo i streljanih. Sve me to kad sam bio klinac, pa i kasnije uvuklo u te neke sulude vrtloge, kanone koje nisam razumio, pa sam i ja zajedno s mnogima koji to misle i sad, mislio da je Ante Pavelić zapravo hrvatski Čegevara dok se nisam osvjestio i shvatio da podržavati takve stvari znači podržavati ono najgnusnije u čovjeku, zbog svega toga mi je trebalo jako puno godina, a bolje ikad nego nikad, da napokon shvatim da patriotski oblak definitivno zamagljuje vidike i da je patriotizam zadnje utočište ološi. A to u kakvoj zemlji i na kakvim prostorima živim, najbolje govori primjer da sam nedavno izgubio ugovor iako je već bio potpisan, i to u sferi kulture, zato jer sam na nacionalnoj televiziji rekao da neću nikad i ni pod koju cijenu podržati ideologiju koja se zasniva na mržnji i ubijanju, pa mi je u povjerenju rečeno da ubuduće ne pljujem po „nekim stvarima.“ Hoću reći, ne trebamo se previše zavaravati, živjeti u iluzijama, jer potrebno je tek dva dana dobre propagande da se ljudi ponovno povampire i počnu klati po stanovima i kućama, jer su uzroci rata implicirani već u prijeratnom razdoblju. Borim se protiv svog tog zla, ali ne na način nekih koji kalkuliraju, na tome zarađuju poene i pare, kako kod kuće tako i u bijelom svijetu, nego na način da između ostalog iskreno pokažem klincima da ako sam ja nekad bio budala i idiot, kad sam se palio na krive ‘vrijednosti’, da oni to ne budu. Osim toga na ovim našim prostorima bivše zajedničke države mnoge stvari idu po inerciji, netko je desničar zato jer mu je djed bio ustaša ili četnik, netko ljevičar jer mu je baba bila partizanka, a mnogi od ovih što su ljevičari bili bi desničari samo da im je baba primjerice bila ustašica.
Mislite li da se ne isplati insistirati na pravednosti, istini, ako se zna unapred da većina nije zainteresovana za teške sadržaje, a bavljenje istinom, pa još na vaš način, svakako je jedan od najtežih?
Pa ja stalno inzistiram na istini, bez obzira da li se, kako vi kažete, ne isplati, tu istinu preispitujem i kroz svoje knjige. Što još da radim, da hodam po Hrvatskoj i bacam bombe? Ne volim svakom loncu biti poklopac, ali, uvijek bez uvijanja kažem svoje mišljenje i istinu u oči sebi i drugima, ma kako ona bila bolna i briga me za posljedice. Ne volim kad osobe, poput, primjerice, izbornika hrvatske nogometne reprezentacije Slavena Bilića koji ima veliku moć nad mladima, koji je neka vrsta idola, zažmire kad zatreba pa iako se deklarira kao lijevičar, ne vidi problem u tome što mu igrači slušaju Thompsona. Općenito mislim da sport uopće ne zbližava, da je to najobičnija floskula, sport razdvaja, on je generator mržnje, pogotovo na ovim našim prostorima, pogledajte nedavno događaje u Širokom Brijegu. Kad sam svojedobno gledao utakmicu između Hrvatske i Engleske u Maksimiru i kad je pola stadiona počelo vikati ‘Za dom’, a pola ‘Spremni’, nisam više mogao navijati za Hrvatsku, zgadili su mi večer i nogomet. A protiv svih tih negativnih sila borim se koliko mogu, na razne načine, pa čak i na način da sam neki dan kupio kantu boje i po svom kvartu prefarbao sve te fašističke i šovinističke parole. Kad sam bio gotov, još sam neko vrijeme hodao s kantom uokolo da vidim hoće li netko protestirati, buniti se što to prekrivam, pa da mu nabijem kantu na glavu. Kad smo već kod tih šaranja zidova, nedavno sam bio u Podgorici i vidio na jednoj zgradi crvenom bojom ispisano: „Vidimo se u čitulji, gejevi dušmanski“. Na prvi pogled nekome se ovo može činiti bezazleno, smiješno, ali duboko u toj poruci na zidu vidim nešto jako zastrašujuće. Nadam se da je neki Crnogorac to već izbrisao.
U „Sjajnom mestu za nesreću“ vi kažete: „Kad se vratim u Hrvatsku, napisat ću roman o Parizu. Bit će to roman o piscu iz male, nepoznate zemlje, poznatom u toj svojoj maloj zemlji, koji dolazi u Pariz da bi postao planetarno slavan pisac. Ovako sam roman zamislio: dok jedni pisci čekaju zapeti kao puške na startu, on je postavljen uz stazu: Kad odjekne startni pištolj, pisci u stazi grabe prema cilju, on trči pored staze prema šumi, gdje se može samo izgubiti. Nema šanse da stigne do cilja, jer će dobro i proći ako ga u toj mračnoj šumi ne rastrgaju razjarene zvijeri“. Razotkrivate li ovim romanom ironiju u naslovu vaše knjige „Kako sam ušao u Evropu“ (2004.)?
Milan Kundera je govorio kako je najvažniji zadatak pisca da demistificira iluzije pod čijom hipnozom danas živimo. Bez namjere da se s njima svima uspoređujem, to su u prošlosti sjajno radili Balzac i Rimbaud, razjašnjavali velike mitove. Moj roman je priča o jednom drugačijem Parizu, bez mistifikacije i romantičnog poliranja, to je Pariz kakvog nema u šarenim turističkim prospektima, to je na neki način tamna strana nekakve idealizirane medalje, a pošto sam u njemu živio godinama, mogao sam ga dobro upoznati. Znate, ljudi dođu u Pariz na desetak dana, dovedu ženu, ljubavnicu, imaju para, uživaju i čini im se da su u raju, no, taj lijepi cvijet se, kada se u njemu živi malo duže, bez papira, iz neke zemlje poput Hrvatske ili Srbije, učas pretvara, da se metaforički izrazim, u onaj cvijet koji vas naprosto proždere i ispljune vam cipele. Moj roman je između ostalog i priča o novoj Europi, a starim odnosima moći, roman s dna Europske unije, priča o mraku jednog velegrada, iako ga nazivaju gradom svjetlosti, ali istodobno i naša priča.
Osećate li da se razlikujete od hrvatskih i srpskih pisaca vaše generacije? Mislim na one koji bi u Evropi prošli glat, preko raznih fondacija, stipendija, instant kurseva, i sl. Onih kojima je rat, kao kakvoj ratnoj siročadi, i mada su daleko od toga, doneo slavu i oreol pacifističkih stradalnika. Meni se ponekad čini da je ideološko koketiranje mnogih među njima sa režimima protiv kojih su, navodno, sve vreme, bilo takvo da im je omogućilo velike benefite. Ničeg od toga nema kod vas…
Svatko od nas ima svoj put u životu i književnosti, Miodrag Bulatović došao je svojedobno u Pariz da postane najbolji na svijetu, lupao na vrata Picassa i Becketa pa ga ovi nisu htjeli pustiti unutra, Peter Handke je još na početku karijere lukavo i bezobrazno napao, u to vrijeme takozvani njemački novi realizam, što mu je donijelo veliki publicitet i reklamu, kao i što se kasnije svrstao uz Miloševića, jer mu je to ponovno donjelo publicitet. Netko glumi te pacifističke stradalnike, netko piše ono što europski izdavači prihvaćaju, nekakve etno-folk motive, nabijanja na kolac i što ti ja znam. Svatko ima svoj put, ja ne znam zapravo kakav je moj, kao što ne znam ni objasniti zašto pišem.
Lajtmotiv vašeg romana glasi: „Opet sam počeo sanjati ljudska govna…hrpu govana…pet dana zaredom sanjam govna, ovo je strašno, u glavi mi je košmar“. Uh! Posle Sjajnog mesta za nesreću potrebno je mesec dana odmora da bi se čitalo ma šta drugo… Opsesivno ste opsednuti užasom i opet izlazite iz njega sa lakoćom, bez patetike. Ima li taj užas veze s prolaskom jedne mlade osetljive individue, kroz užase poslednje klanice po Balkanu, i to po našoj bivšoj zajedničkoj državi…
Meni je zapravo rat otkad sam rođen, moj stari je uvijek govorio tko nije za živjet neka umre. A govna me prate od samih početaka, čak imaju i veze s mojom književnošću u samim počecima, jer mi je prva biblioteka u tom selu bio jedan poljski klozet u koji je moj susjed donosio knjige umjesto toalet papira, Dostojevski, Gogolj, Kafka.. Onda sam mu ja koji sam u planini cijelo djetinjstvo čuvao stoku, krao te knjige, ilegalno ih čitao, ali kad je shvatio da nekim čudom nestaju, onda je stavljao polovice, pa sam mu i te polovice knjiga krao, tako da sam kao vrlo mlad pročitao sve to, ali ponekad poprilično pomješano, bez stranica, dopola, od kraja do početka, u svim mogućim varijantama. Ali, ajde da se još pomalo dotaknemo tog našeg Balkana, mislim da je Emil Cioran bio u pravu kada je kazao da su sudbina Balkana porazi, ali i da je to neka vrsta života. No, treba se nadati, iz poraza u poraz do konačne pobjede. Neku noć sam sanjao jedan vrlo gadan san, moram priznati da sam se dobro preznojio, upalio svjetlo i dugo o svemu tome razmišljao. Uglavnom, evo o čemu je ukratko: iz sna mene i moje ukućane probude strašni zvukovi, izađemo van, stisnemo se u strahu jedno uz drugo, vidim izišli su i drugu suseljani, stisnuli se jedni uz druge, zaplašeni, kao da je sudnji dan, možda i je, i onda se pojavljuju avioni, lete nisko, liče mi na crne križeve, prekrili su cijelo nebo i kako koji avion iznad nas prođe tako iz aviona netko pljune na nas. Kad su prošli, cijelo moje selo bilo je zapljuvano, pljuvačka se cijedila posvuda sa nas, nešto odvratno. Moram pročitati u sanjarici što taj san zapravo znači. Ali, tako možda počne ili završi moj idući roman.
Kad smo kod „Kino Lika“, je li tačno da ste svojevremeno odbili Kusturicu, a po tom čudnom romanu, istoimeni film, ovenčan kasnije i velikim brojem nagrada na festivalu u Puli, režirao je (izvrsno!) Dalibor Matanić?
To je sve naprosto preuveličano, kao ja odbio Kusturicu, istina je da su me u Parizu neki ljudi kontaktirali da me pitaju bi li htio raditi s Kusturicom i to je sve, možda Kusturica o tome nema pojma. Druga je stvar što sam rekao da ne bih, jer me Kusturica uopće ne zanima. Žalosno je kako je taj čovjek propao. Pojeo ga je nacionalizam.
Stećci, kina i bogomolje
Na stećcima nema nigdje Bosanca koji kleči ili moli, ali mislim da se do danas nikad više u Bosni nije klečalo i molilo, i ne znam kuda sve to vodi. Bio sam u Sarajevu, jeo na Baščaršiji čevape, i prisustvovao jednom vrlo tužnom događaju. Žena koja je sjedila uz mene ustala je i rekla prijateljici: „Eto, idem ja, pozdravi Hasana.“ Na to je muškarac stol do mene digao glavu, prestao jesti čevape i mrko joj dobacio: „Ne kaže se Pozdravi Hasana, kaže se poselami Hasana.“ Moram priznati da sam jedva progutao one čevape. Inače, živio sam u Bordeauxu neko vrijeme, tamo je crkva u središtu grada pretvorena u kino, još su na zidovima oslikani anđeli, pokušajte nešto takvo zamisliti kod nas, kod nas samo niču nove crkve i džamije, a kina se ruše, a meni su kina kudikamo bitniji hramovi duha nego sve te građevine, sve te dogmatske afirmacije koje brišu nijanse i razlike i ubijaju individualnost.
Često podvlačite da ste učesnik domovinskog rata i to kao dragovoljac…
Uopće to ne podvlačim, niti sam sretan zbog te činjenice…
Oprostite, krivo sam se izrazila. Mediji nikada ne propuštaju priliku da podvuku kako ste bili dragovoljac, ili vas, obavezno pitaju o tome. A opet, zločine koje ste videli od strane vojske kojoj ste pripadali, opisali ste već u prvom romanu tako da sam negde pročitala kako vam u vaše rodno mesto više nikad nema povratka. Svoje rodno mesto, pak, obožavate, pa ipak ga bez ustezanja opisujete kao čisto ustaško tokom Drugog svetskog rata, a ustaške ideje se užasavate… Toliko složenosti, Damire. Možete li sve to objasniti, molim vas?
Lako je sada oko toga izvoditi teorije, ali svatko od nas bio bi dragovoljac domovinskog rata da mora braniti da mu ne zapale rodnu kuću i da mu ne siluju majku i sestru. Danas sam ponovno dobar s tim ljudima koji su mi bacali granate na kuću, jer oni su isti mentalitet kao i ovi što sam s njima branio rodni kraj, nema tu nikakve razlike, sve je to apsurdno. Što se tiče tih dragovoljaca, novinari me o tome pitaju pa im iskreno kažem, isto tako to ponekad stavim pod nos onima koji me optužuju da mrzim Hrvatsku, ali i kako bih lakše privukao neke mlade ljude, poslao im poruku, objasnio im da ne nasjedaju na nacionalizam, te da im je zapravo bliži onaj Srbin koji sluša Disciplinu kičme od Hrvata koji sluša Cecu. Uglavnom, sve je to jako kompleksno, ovisi s koje se strane gleda, mogao bih o tome mlatiti do sutra, no, svakako bih volio da rata nisam ni vidio, skoro sam poludio, cijelo vrijeme mislio sam da se snima nekakav film. Ima jedna pripovjetka od kipara Ivana Meštrovića, u kojoj glavni junak Ludi Mile kaže: „Poludio bih da nisam poludio.“
Danas, 29.01.2010.
Peščanik.net, 30.01.2010.
