Kada je prije nekih desetak dana Jadranka Kosor došla u službeni posjet skupini djevojčica i dječaka iz Japana koji ljetuju u odmaralištu Crvenoga križa na splitskim Bačvicama, pa još s njima usred večernjeg dnevnika zapjevala neku idiotsku dječju poskočicu („Kad si sretan… klap-klap… šljap-šljap… bljak-bljak…“), bio sam na trenutak spreman napisati tekst pod naslovom „Purica z klincima“, no entuzijazam me ubrzo napustio i mogao sam tek konstatirati da je u tom stvaralačkom razdoblju moj interes za krupniju perad žalosno ustuknuo pred obiljem ribe, školjki i mekušaca.

Osim toga, mali Japanci, u dobi idealnoj za silovanje, bili su tek jedan od potrošnih dekora putujućeg HDZ-ovog cirkusa koji se naziva Vlada RH. Pedantni kroničari zabilježili su da je u 50 ljetnih dana premijerka Kosor nanizala čak 41 destinaciju: 10 prerezanih vrpci, 5 položenih kamena temeljaca, 6 potpisanih ugovornih projekata, 4 otkrivene spomen ploče, dok ostatak otpada na razdiobu ključeva, obećanja i pozdrava ratnim zločincima. Tempo se k tome ubrzava i više nema ni slobodnih dana ni praznoga hoda u večernjem dnevniku. Staklenici, štale, kokošinjci i drugi infrastrukturni objekti od kapitalnog značaja bivaju puštani u pogon prema strogom itinereru visoke uzvanice. U samom finalu predizborne kampanje, očekuje se, premijerka će u središtu Zagreba svečano otvoriti zahodsku školjku i istresti programske osnove za novi četverogodišnji mandat.

Ipak, bilo je nečeg istinski dirljivog u retoričkoj eskapadi kojom je obrazložila svoj nedolazak na Brijune, gdje je – kao gošća obiteljskog kazališta Ulysses – iznenada aterirala „velika glumica i humanitarka“ Angelina Jolie. Poziv je uredno primila, objasnila je predsjednica Vlade, ali nema vremena za visoku kulturu, elitno otočje, snobovske zakuske i slične zajebancije, pošto ovoga trenutka intenzivno radi na tome da zaposlenici Spačve i Čazme zadrže svoja radna mjesta! Zar taj iskaz, uključujući melodioznost Spačve i Čazme, nije doskočio u sadašnjost iz frazeološkog carstva socijalizma? Zar on ne budi sjećanja na neka (ipak) solidnija vremena?

Naravna stvar, briga koju Jadranka Kosor pokazuje prema ovdašnjoj radničkoj klasi obična je demagoška splačina, no – kao da je „humanitarni“ aspekt glamuroznog okupljanja na otoku preko puta Fažane išta drugo od toga? A budući da je premijerka zbog te apstinencije fasovala solidnu količinu medijskih packi – novine se nisu mogle načuditi njezinoj „nabusitosti“, ignoranciju filmske zvijezde i „dokazane humanitarke“ proglasile su „teškom pogreškom“ i obilježile crvenim strelicama okrenutim prema dolje, portali su je obilno ironizirali, skupa s drvoprerađivačima, a čak je i u večernjem dnevniku zlobno naglašen njen izostanak s presudne izvedbe „Kralja Leara“ – osjetio sam nenadane poremećaje u zoni afiniteta: odjednom mi se perad, koliko god bila masna, učinila lakše probavljivom od brijunskih glavonožaca.

Kao što se moglo očekivati, supruga Brada Pitta i majka ovećeg broja djece (nijedno Japanče!), neslužbeno beatificirani Anđeo iz Hollywooda, seksipilna verzija Majke Tereze, najnoviji brand produkcije koja se pokazuje uspješnijom čak i od one vatikanske, dočekana je salvama obožavanja i malograđanske poniznosti. Predsjednik države cijedio se s palminih grana, moćni glumac plazio je pred ikonom masmedijske industrije, publici je zastajao dah od ushićenja, a uzvrpoljeni žurnalisti – napokon daleko od Spačve i Čazme, a sasvim blizu The Sunu i Daily Mailu – trudili su se svaki detalj vezan uz divin kratki boravak dočarati baroknim opisima i nabubrenim pridjevima. Reporterka tiražnog dnevnog lista u stvaralačkom transu ispisuje „svjetski ekskluziv“: … na koktelu sam udaljena svega pola metra od Nje… na predstavi sjedim svega četiri sjedala od Nje… u pauzi ljubim otiske stopala svega sedam sekundi nakon što ih je Ona ostavila u povijesnoj prašini veličanstvene tvrđave Minor…

Zahvaljujući medijskim trudbenicima, cijela je nacija dobila priliku dodirnuti blaženicu koja u svom vlažnom pogledu sažima svjetsku bol. Na margini kulturno-umjetničkog spektakla, kako ne bi ispalo da je ovaj samome sebi svrha, ili da angažirani teatar nema izravni društveni učinak, servirane su ukusne domaće humanitarne teme, decentne porcije ranjenih, mrtvih i ojađenih, s minskim poljima kao glavnim jelom. Pilo se domaće crno. Družilo se do kasno u noć. Spominjalo se i druga Tita. Što je onda Purica radila u oronulim slavonskim pilanama gdje se depresija godinama nakuplja poput prašine a trliši nadimaju od čiste srdžbe?

Kao i društvo na Brijunima, ali s nešto manje stila, pokušavala je tržiti iluzije. Premda baš i nije umjesno uspoređivati podvale globalnih i lokalnih razmjera, teško je izbjeći dojmu da se na otvorenoj sceni dogodio sraz dviju marketinških strategija, neusporedivih po mnogo čemu, osim po ishodišnom cinizmu. Gospođa Kosor pokušava poslati poruku da će, time što zastupa najokrutniji vid kapitalističkog izrabljivanja, spašavati radnike i njihove egzistencije, dok gospođa Jolie, reprezentirajući najbogatiji sloj čovječanstva, figurira kao utjeha siromašnima i gladnima. Po sudu ovdašnjih medija, opčinjenih internacionalnim maglama, laž holivudskog humanizma neusporedivo je validnija od laži hrvatskog kapital-socijalizma.

Ako pak spomenute strategije malčice uopćimo, možemo čak naslutiti generalni smisao aktualnog shvaćanja Politike i Kulture, s velikim početnim slovima, i to kroz točku njihove identičnosti, naime kroz nepogrešivi utisak da i jedna i druga opstaju još samo kao učinak gole propagande, postajući isto što i ona, što bi na duži rok moglo biti samoubilački da se suicid već nije dogodio. Brijunski „Kralj Lear“, primjerice, bez obzira na njegove umjetničke domašaje, iscrpljuje sav svoj značaj u činjenici da ga je Angelina Jolie došla pogledati, pa je to i simboličkim putem stavljeno do znanja kada je na kraju predstave najdraža gledateljka pozvana da se umjesto glumaca pokloni publici. Jednako kao što radnici iz Spačve i Čazme vrijede još samo kao organsko gorivo za političku kampanju Jadranke Kosor.

Ne isplati se imati iluzija oko industrije iluzija. To što Jadranka Kosor tobože skrbi za sudbinu hrvatskih radnika nije drugačija vrsta kenjaže od one da Angelina Jolie brine za sudbinu svekolikog planeta. Samo što je u slučaju hrvatske premijerke kenjanje takoreći javno priznata stvar: puk se, zajedno s novinskim urednicima, tiho i pakosno cereka, prigušeno škrguće zubima i čeka izbore da obavi svečanu dekapitaciju, pa onda udijeli vlast sličnoj vrsti demagoga iz opozicije.

Brijunska kenjaža, međutim, izmamila je jednodušan aplauz kreatora tzv. javnog mnijenja. U duhu jačanja nacionalne samosvijesti, najčešće ponavljana parola glasi da „posjet Angeline Jolie predstavlja najbolju reklamu za Hrvatsku“ – jer su se tim povodom, eto, o ovoj divnoj zemlji raspisale tiražne svjetske novine – no što je to nego još jedan prilog stremljenju da se sadržaj i vrijednost svega, pa i „naše Hrvatske“, poistovjeti s tekućim marketingom?

Uz iskreni angažman Jadranke Kosor i Angeline Jolie i hrvatski radnici i gladni u svijetu mogu računati na pouzdan nastavak agonije. Mediji će im već sugerirati što da osjećaju dok služe kao predložak za promidžbu svojih zaštitnica. Integralno-hrvatska varijanta u tom mi je slučaju ipak simpatičnija od one otočko-holivudske. Tihi prezir čini se zdravijim od tupog obožavanja.

UVREDE & PODMETANJA

Novosti, 27.08.2011.

Peščanik.net, 28.08.2011.

The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić
Rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.