Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

„Svi ljudi su rođeni slobodni, s jednakim dostojanstvom i pravima“ kaže se u 1789. godine potpisanoj Opštoj deklaraciji o ljudskim i građanskim pravima, koju su 1948. potvrdile Ujedinjene nacije. Francuski ekonomista Thomas Piketty, autor bestselera „Kapital u 21. stoljeću“, dao je u svojoj najnovijoj knjizi Capital et Idéologie (Kapital i ideologija), koja je također objavljena u Francuskoj, minucioznu razarajuću analizu iluzije jednakosti.

Kao i prethodna knjiga i ovo djelo ima opsežnih 1.200 stranica. Oslonjeno na univerzalnu istoriju i novu formu prezentacije statistike ono preduzima vrtoglavo putovanje od sadašnjosti nazad do početaka nejednakosti. Gdje god se pogleda neovisno od vremenskog perioda i političke forme vladavine nejednakost je konstanta u istoriji čovječanstva. Njene osnove ili opravdanje po mišljenju Pikettija slijede jednu „ideologiju“. Oko ovoga jezgra kreću se sva razmišljanja u ovoj knjizi: „Nejednakost je ideološke i političke prirode“. Ona ni u kom slučaju nije „gospodarska ili tehnička“ stvar i ona uopšte nema „prirodne“ uzroke, kao što to već decenijama tvrde liberalni desničari.

Svejedno da li se radi o kineskom modelu razvoja, indijskim kastama, Ruzveltovom New Dealu ili klasifikaciji na plemstvo, narod, kler, radništvo ili građanstvo: sve nejednakosti su organizovane. Piketty izvodi zaključak: „Svaki nejednaki poredak počiva u konačnici na teoriji pravednosti. Nejednakosti moraju biti opravdane i zasnivati se na plauzibilnoj, konačnoj viziji idealne društvene i političke organizacije“. U tom kontekstu je nejednakost instrument za menadžment društva koje je kroz ideologiju objašnjeno kao neophodnost. „Svako ljudsko društvo mora opravdati svoje nejednakosti“, tvrdi Piketty, „moraju se naći razlozi za to, jer inače prijeti rušenje cjelokupne političke i društvene građevine. Zato svaka epoha donosi niz kontradiktornih diskursa i ideologija čija namjera je legitimiranje nejednakosti“.

Kapital i ideologija razlažu korak po korak narative svuda po svijetu raširene od strane liberalnih desničara. Prema Pikettiju nejednakost se ne može pripisivati ni „baznim zakonitostima“ niti „prirodnim“ uzrocima i isto tako malo radi se o, za funkcionisanje sistema, „neophodnim nepravedama“. Veliki liberalni narativ razvijan je od 19. stoljeća na osnovu ideje „meritokracije“ i njene moderne forme, „jednakosti šansi“. Ovaj narativ je pogrešan i zato je po mišljenu autora neophodno „pisati alternativni narativ“.

Piketty definiše vladajući narativ kao „baziran na vlasništvu, preduzetnički orijentisan i meritokratski“. Zajednička nit u tome je tvrdnja da je „moderna nejednakost pravedna, jer je rezultat slobodnog procesa odlučivanja, pri kome svaka jedinka ima iste šanse za pristup tržištu i vlasništvu i gdje svako spontano profitira od akumulacije najbogatijih koji su istovremeno preduzetnički najaktivniji a time i najbolje plaćeni i najkorisniji“.

Francuski ekonomist otkriva pojačavajuću krhkost ovog velikog liberalnog narativa kao i njegove neizmjerne proturječnosti, prije svega osnovni princip neophodne nejednakosti koji se „ne može pravdati u ime opšteg interesa“. Piketty objašnjava da meritokracija koja se od osamdesetih godina proširila kao ekskluzivni model, odgovara jednoj vrsti magične dozvole koja svojim pristalicama dozvoljava „da opravdaju svaku vrstu nejednakosti, bez da se one detaljno ispitaju, i usto da stigmatiziraju gubitnike na osnovu nedostajućih zasluga, vrlina i nedovoljnog angažmana“. Gospodarska suvremenost je na taj način obilježena „bacanjem krivice na siromašne“ ali i „nizom diskriminirajućih praktika i statusnih i etničko-religioznih nejednakosti“.

Piketty smatra da se početak najizraženijeg ciklusa nejednakosti podudara sa završnom fazom Prvog svjetskog rata (1914-1918), kada je „komercijalna i finansijska globalizacija Belle Époque označena izuzetnom nejednakošću“ bila prvo razorena a potom nanovo definisana. Tragovi društvenog pustošenja, koji svoj početak imaju u tom vremenu, sežu do u naše 21. stoljeće i stvaraju prijetnju koja lebdi iznad svih kretanja. Ekonomist zato upozorava: „Ako se današnji gospodarski sistem ne izmjeni temeljito da bi se kako u pojedinim zemljama tako i između država uspostavio manje nejednak, pravedniji i održiviji poredak mogao bi ksenofobni „populizam“ i njegovi eventualni izborni uspjesi vrlo brzo povesti pokret za razaranje hiperkapitalističke, digitalne globalizacije iz godina 1990-2020“.

Pikettijevo obimno i niukom slučaju pesimistično djelo posvećeno je rekonstrukciji i novoj formulaciji i ne nudi samo nabrajanje katastrofa i dijagnoza o štetnosti liberalizma. On otvara više horizonata: ne predlaže se razaranje sistema nego njegovo razumijevanje iz istorije, negov novi ustroj i prije svega dekonstrukcija liberalne retorike.

Piketty ne konstatuje samo da izvan sistema postoji raznovrstan život nego i da je nakon svakog pokušaja da se on promjeni dolazilo do poboljšanja uslova za ljudsku egzistenciju. U svome predgovoru on naglašava: „Iz ovoga istorijskog posmatranja proizlazi važan zaključak: Gospodarski razvoj i ljudski napredak ostvareni su borbom za jednakost i obrazovanje a ne obožavanjem vlasništva, stabilnosti i nejednakosti“. Procesi, u kojima se nejednakost od strane civilnog društva dovodi u pitanje, imaju odlučujuće značenje za promjenu pravca.

Ovdje stvarno nije prisutan nikakav determinizam, nikakva osuda na doživotnu nejednakost. „Na svim nivoima razvoja postoji bezbroj formi da bi se uspostavio jedan gospodarski, socijalni i politički sistem; da se definišu odnosi u vlasništvu; da se organizuje poreski sistem i sistem obrazovanja; da se nađu rješenja za javne i privatne dugove; da se regulišu odnosi između ljudskih zajednica… Postoji više puteva koji su pogodni za organizaciju društva kao i odnose moći i vlasništva u njemu“.

Da bi se razumjela zajednička istorija kapitala i ideologije/nejednakosti potrebno je „izraditi uravnoteženiji narativ i predstaviti obrise participativnog socijalizma za 21. stoljeće; to znači, obzirom na ljudsku prirodu sa većim optimizmom zamisliti novi egalitarni horizont sa univerzalnim važenjem, novu ideologiju jednakosti, društvenog vlasništva, odgajanja i obrazovanja kao i podjele znanja i moći“.

Piketty zajedno sa idejom „participativnog socijalizma“ prezentira više ideja i prijedloga sa namjerom da opovrgne trenutno uhodane tendencije. Međutim, kao što nema „determinizma“ niti „prirodnog“ uzroka za nejednakost tako se ne može poći ni od njihovog automatskog nestajanja. „Ljudski razvoj ne protiče pravolinijski“, piše Piketty. „Bila bi zabluda poći od hipoteze da će sve biti sve bolje, da je slobodna konkurencija između državne sile i aktera gospodarstva dovoljna da bi nas takoreći na čudesan način vodila do socijalne i opšte harmonije… Ljudski napredak postoji ali on znači sporove i sukobe“.

Piketty razvezuje čvorove, razoružava narative, podiže zavjesu ispred ideologijom isprepletenog cinizma Wall Street Journala, demontira komad po komad kriminalizaciju socijalnih protesta i oduzima legitimnost potčinjavanju u ime socijalnog izjednačavanja. Gdje se stanovništvo podiže da bi zahtjevalo jednakost i socijalnu pravdu danas se odmah čuje ideologija nejednakosti koja svaku pobunu povezuje sa neredom koji „završava direktno u političkoj nestabilnosti i permanentnom haosu od čega su u konačnici najviše pogođeni siromašniji“. Piketty označava ovu protuofanzivu straha kao „nepopustljivi odgovor baziran na vlasništvu“, čiji akcioni princip „počiva na tome da ne treba rizikovati da se Pandorina kutija raspodjele imovine ikada otvori“.

Kapital i ideologija sada predlaže da se kutija otvori i pritom započne sa radom koji će na nužan način podstaći razmišljanje o različitim formama vlasništva, vladanja i emancipacije. Piketty predlaže niz ideja, među ostalim „društveno vlasništvo“ i „zajedničko upravljanje preduzećem“ (pritom bi zaposleni imali 50 posto glasova u upravnom odboru), „vremenski ograničeno vlasništvo“ (progresivno oporezivanje imovine), „naslijeđe za sve“ (opšti kapital za sve sa 25 godina), „ravnopravnost u obrazovanju“ (raspodjela izdataka za obrazovanje u korist zona koje su najviše zapostavljene), „finansiranje političkog života“ (građani dobijaju državne bonove za „demokratsku jednakost“ koji oni daju partiji koju podržavaju), „uvođenje obaveznih poreskih i ekoloških odredbi u trgovinske dogovore i međunarodne ugovore“ i „formiranje međunarodnog finansijskog katastra“ (da bi administracija bila informisana o posjedovnim odnosima).

Kritičara neće nedostajati, niti sa strane ljevice niti iz liberalnog tabora. Prvi će napasti Kapital i ideologiju jer ne predlaže revoluciju drugi će je rastrgati jer njenih 1.200 stranica su besprijekoran pledoaje protiv mehanizama koji se zasnivaju na pljačkanju ljudskog društva. Ideologija „bazirana na vlasništvu“ određuje u današnjem istorijskom trenutku ukupnu vladajuću retoriku i proizvodi osjećaj, skoro izvjesnost, da ljudski život ne bi bio moguć bez ovoga nejednakog modela. Na svoj temeljiti i originalni način esej francuskog ekonomiste otvara nove horizonte. On dokazuje da ne postoji samo jedan narativ nego kod preciznijeg posmatranja i drugi i da to što se nama prikazuje kao najmodernij narativ nije ništa drugo nego pogrešna, sa prošlošću povezana priča. Njegov jasan cilj jeste „da čitatelje i čitateljke ubjedi da se možemo osloniti na lekcije iz istorije da bismo definisali zahtjevne norme pravičnosti i jednakosti na području regulisanja i raspodjele vlasništva bez jednostavnog obožavanja prošlosti“.

Eduardo Febbro, IPG, 22.09.2019.

Tačno.net, 08.10.2019.

Preveo s nemačkog Ešref Zaimbegović

Peščanik.net, 10.10.2019.

Srodni link: Thomas Piketty – 10 tabela za razumevanje nejednakosti