Sa svoje strane svako, stojimo tako
i što duže gledam u onu budalu,
ne znam šta mi je sad, neki čudan osećaj
k’o da vidim sebe u ogledalu.
Ulična rasvjeta: “Teofil”

Poštovani gospodine Koprivica,

Prvo bih voleo da Vam se zahvalim: Vaš tekst „Dobrica Ćosić i njegovi patološki mrzitelji” me je inspirisao da ozbiljno promislim svoje identitete (građanina Srbije, Srbina, s Vaše strane nametnuti identitet „Drugosrbijanca“ i mnoge druge) i pokušam da shvatim šta promiče današnjim diskursima o identitetu u Srbiji. Ipak, moram priznati da mi je teško da reagujem na Vaš tekst, pa i samo na deo „Kome (ni)je upućen Ćosićev poziv?”, u kome naširoko citirate i komentarišete moje pismo gospodinu Ćosiću. Za ovo postoje bar dva razloga. Prvo, Vaš tekst je primer onoga što se u nekim teorijama kuture zove othering ili konstruisanje „Drugog“: Vi pokušavate da nekoliko vrlo različitih reakcija na Ćosićevo pismo predstavite kao reakciju jednog homogenog i usaglašenog kluba: kluba „Ćosićevih patoloških mrzitelja“. Taj klub, u koji me iz nekog razloga ubrajate, stoji u odnosu „drugosti” prema Vama i „Vašima”, pa zato mislite da „nam“ kumulativno možete spočitavati sve što Vam smeta u bilo kojoj od pojedinačnih reakcija. Konstruišući ovog imaginarnog „Drugog” zapravo niste odgovorili nijednom od nas. Čudi me da Vam je promakla činjenica da je, ako gledamo samo diskusiju o Ćosićevom pismu, od Vas do mene taman koliko i od mene do gospođe Srbljanović, te mi ne izgleda smisleno da ja Vama objašnjavam šta su „naši“ razlozi. Zbog toga sam morao da izolujem deo gde mi se skoro direktno obraćate kako bih mogao da napišem bilo kakav odgovor. Drugo, način na koji me citirate je nekorektan, što mogu ilustrovati na odlomku iz Vašeg teksta na kome ću bazirati ovo pismo.

Oni koji Ćosiću poručuju sledeće: „Mi smo, gospodine Ćosiću, uglavnom u poodmaklom stadijumu bikulturalnosti, osećamo se kod kuće i u Srbiji i tamo gde živimo i ne mislimo da smo zbog toga zbunjeni ili sputani. Mi volimo strance, govorimo njihov jezik, živimo sa njima… Često smo deo tzv. jugoslovenske dijaspore, pa čak nismo sigurni ni gde se taj ‘naš narod’ završava… Mi smo neplansko, neideološko i nekontrolisano mešanje među stanovništvom, noćna mora svakog etničkog čistunca. U tom smislu, pazite koga pozivate u svoje projekte… Nisam siguran ko smo ‘mi’“.

Gospodo u „poodmaklom stadijumu bikulturalnosti“, naravno da se Ćosić ne obraća vama, pa nema razloga da se toliko uzrujavate. On se obraća onima koji ne vole strance više od svojih zemljaka, koji ne vole tuđ jezik više od maternjeg, koji bi želeli da se u Srbiji osećaju više kod kuće nego u inostranstvu, koji možda ne znaju gde se njihov narod završava ali znaju gde počinje i gde mu je matica, koji nisu izgubljeni u melting-potu globalističke civilizacije, koji nemaju noćne more ako misle i kažu da su srpski rodoljubi. Jednom rečju, koji su sigurni ko su oni, odakle dolaze i zašto bi jednog dana tamo trebalo da se vrate.

U prvom i jedinom dužem citatu iz mog pisma (od „Mi smo, gospodine Ćosiću…“), između poslednje dve rečenice stoji skoro pola teksta. “Mi” u poslednjoj rečenici odnosi se na Ćosićevo “mi”, a sva prethodna “mi” odnose se na studente u inostranstvu. Koliko god da Vam se žurilo da ukažete na patologiju i zbunjenost u mom tekstu, mislim da manipulisanje zamenicama ipak nije dostojno da bude deo Vaše argumentacije.

U ostatku teksta ću probati da se uključim tamo odakle pokušavate da me isključite i da pokažem da nema osnova za granicu koju svojim tekstom pokušavate da po(d)vučete. Cela moja argumentacija se može sažeti kao suprotstavljanje Vašoj logici “ili … ili … ili …” i predlaganje logike “i … i … i …” u promišljanju nacionalnih, etničkih, kulturnih i jezičkih identiteta.

Ko ste zapravo „vi“ i ko „vam“ dade dozvolu?

Jedan od efekata svakog konstruisanja Drugog jeste konsolidacija nekih „svojih“, uključenih, u koje, dakle, nužno spada onaj koji konstruiše. Vaš tekst ostavlja jak utisak da je jasno ko ste „vi“, normalni i usaglašeni, pre svega zato što tvrdite da tačno znate kome se i zašto Ćosić obratio. Vi se tu oslanjate na etnički identitet, koji je s jedne strane stvar znanja, a sa druge osećanja. Da rezimiram citat gore, pravi adresati Ćosićevog pisma, za razliku od „nas”, po Vašem mišljenju znaju (1) ko su i (2) odakle dolaze, (3) gde im počinje narod, (4) gde im je matica i (5) zašto bi jednog dana tamo trebalo da se vrate, a osećaju (6) ljubav prema zemljacima koja ne sme biti manja od one prema strancima, (7) ljubav prema maternjem jeziku koja ne sme biti manja od one prema „tuđem” i (8) želju da se u Srbiji osećaju više kod kuće nego u inostranstvu. Oni takođe, za razliku od „nas”, (9) nemaju košmare kada pomisle ili kažu da su srpski rodoljubi.

Na osnovu onoga što sam napisao, Vi nikako niste mogli zaključiti da ja ne pripadam „Vašima“. Ja, bojim se, prolazim Vaš test svuda gde mogu da odgovorim na njega. Ipak, postoje dva problema sa Vašim testom. Prvo, stavke (3), (4), (5), (6), (7) i (8) su krivo postavljene jer impliciraju da svako mora imati jedan narod, jezik, maticu, kulturu itd, a to je u realnom svetu demantovano na sve strane. Drugo, ljudi imaju ogromnu tendenciju da tvrde da znaju stvari koje ne znaju i da osećaju stvari koje ne osećaju. Kako ćete izmeriti ko je zaista “Vaš” i kako da (mi zainteresovani) uopšte znamo da i Vi sami ne blefirate?

I pored svih ovih „metodoloških“ problema, Vaši kriterijumi su osvežavajuće jasni. Zato sam ih iskoristio kao polazište da razmislim o etničkom identitetu. Čini mi se da su etnički i drugi kulturni identiteti jedna od slepih mrlja diskusija preko zidina koje pokušavate da ojačate. Razlog tome je u činjenici da većina „Drugosrbijanaca“ pokušava da smanji značaj etničke pripadnosti i praktikuje građansku državu u nadi da će je tako nekako prizvati. Ovo onda vodi tome da samo „Vaši“ govore o etničkom identitetu. Zahvaljujući Vašem tekstu, shvatio sam da Vama i „Vašima“ ta tapija ne pripada. Ja, shvatih uz Vašu pomoć, zapravo ne verujem u dezinvestiranje, već u hiperinvestiranje u etničke i druge kulturne identitete, jer nas upravo to, a ne samo čekanje obećane čisto građanske države, čini povezanijim, odgovornijim i delotvornijim. Takođe ste mi pomogli da shvatim da se ideal građanske države i etnički identiteti nikako ne nalaze u odnosu suprotnosti. Evo kako ja to vidim.

Zašto sam ja srpski rodoljub

Iako prolazim Vaš test, ja ne mislim da je to ono što me čini srpskim rodoljubom. Ja identitet, baš kao i vi, mogu definistati onim što znam i onim što osećam. Ja sam Srbin zato što poznajem jezik i kulturu srpskog naroda i zato što na tom jeziku i u toj kulturi umem da delujem mnogo efikasnije nego u mnogim drugim. Ja tu mogu da shvatam i budem shvaćen, da se povežem i proizvodim diksurzivne i materijalne efekte koji će imati značenje. Iz tog znanja proizilazi osećaj pripadanja i osećaj odgovornosti za efekte koje proizvodim i za to kako prosleđujem to što mi je dato.

Naravno, dobar deo tog znanja, osećanja i prenošenja se može pripisati i drugim, ne tako etničkim identitetima: srbijanskom, jugoslovenskom, balkanskom itd. Ja i to činim, jer svi ti identiteti se oslanjaju jedni na druge i međusobno se konstituišu. Kako već spomenuh i gospodinu Ćosiću, nema tu ničeg spornog. Ali moja poenta je upravo u tome da ja i dalje imam pravo da svoj identitet nazivam i srpskim i da vi nemate pravo da me pribrajate „onima koji su se odrodili, potpuno asimilovali tuđoj kulturi, apatridima koji su ogrezli u egoizam, konformizam i karijerizam“. Ni to moje pravo ni to Vaše nepravo, čini mi se, nisu dovoljno istaknuti u današnjem diskursu, pa bi neko mogao steći utisak da Vi stvarno imate neki autoritet ili mandat za razlikovanje pravih Srba od „odrođenih“, i to samo zato što se stalno bavite tim razlikovanjem.

Takođe, identitet nije nešto što radimo sami i prema sebi i „svojima“, identitet je pre svega stvar odnosa i mogućnosti povezivanja. Mi Balkanci, koji se vazda zrcalimo u susedima, to dobro znamo. Granice identiteta nekada sežu dalje nego što mislimo. Moj srpski jezik (koji se sa jednako mnogo prava može zvati i srpskohrvatskim i srbijanskim) nije definisan samo time što hleb zovem hleb (ili, kolokvijalno, leba), već i time što savršeno razumem one koji ga zovu hljeb ili kruh.

Ova poslednja reč za hleb me podseti da spomenem i da to što sam srpski rodoljub nikako ne menja činjenica da sam i Hrvat, Rom, Crnogorac, Slovenac i Holanđanin. To Vam takođe ne daje pravo da tražite od mene da poređam svoje identitete po tome koji najviše volim, kako biste mi odobrili da neke od njih zadržim. U tom smislu, uprkos uvreženom mišljenju, Vi niste gospodar identiteta, gospodine Koprivica, i čuvajte se pogrešne logike identiteta kao istosti. Ako nisam Srbin na način na koji Vi i proklamovani „Vaši“ to odobravate, ako nisam panično „čistokrvan“ i isključiv, to nikako ne znači da nisam Srbin.

Nije čovek vreća u koju može stati samo toliko, pa da budem manje Srbin ako sam uz to i još mnogo toga. Čini mi se da je upravo suprotno: ako sam išta naučio za ovih tridesetak godina života sa mnogim identitetima, onda je to da i svetu i sebi i svim „svojima“ najbolje mogu pomoći prevodeći, povezujući, upoznavajući razne „svoje“ i mosteći (a ne pregrađujući, zazidavajući i normirajući). A toga se mnogo više postigne kada čovek sebi dopusti da bude mnogo toga. I kad se braća zbog toga ne jede.

Bratski srpski rodoljubivi pozdrav,
Marko Simonović

Autor je na doktorskim studijama na Univerzitetu u Utrehtu.

Peščanik.net, 11.01.2013.

Srodni linkovi: